VIZUALNO UGLEDALO SVIJETLO DANA

Povezani članci

• Samir Šestan: Goli nacionalistički idioti u političkom performansu na ulicama Sarajeva – kandidovali Grad za regionalnu prijestonicu nekulture
• Predizborne nedoumice: GLUPOST NIPOŠTO NE ODVAJATI OD VLASTI
• Lažni prijatelj Bosne
• U petak u Mostaru predavanje fra Drage Bojića na temu “Čovjek i njegovi bogovi”
• Bajtal: Ovdje je sve ljudsko izdato
• Božica Jelušić: VANI I UNUTRA I OBRATNO

U ovom apokaliptičnom vremenu zabranjenih javnih okupljanja u kojem je većina institucija prestala sa radom, danas smo dobili divnu vijest da je iz štampe izašla nova knjiga Gradimira Gojera Vizualno, u izdanju Gariwo, u ediciji ART.

Štamparija Grafičar promet sa Ilidže završila je ozbiljan posao u gotovo nemogućim okolnostima.

Autor je u predgovoru pod naslovom Odraz strasti napisao: „Knjigu Vizualno komponirao sam od tekstova koje godinama ispisujem nakon promatranja izložaka klasične i suvremene umjetnosti u galerijskim prostorima gradova, u kojima sam, duže ili kraće vrijeme boravio. Zahvalan sam svim likovnim stvaraocima koji su mi povremeno otvarali vrata svojih umjetničkih radionica i ateljea.

Knjiga je nastajala kao odraz moje strasti prema slikarstvu, grafici, konceptualnim projektima u suvremenoj umjetnosti…

Posebnu zahvalnost dugujem Svetlani Broz koja je podržavala moje bavljenje likovnim temama što je na kraju rezultiralo pojavljivanjem ove knjige mojih likovnih impresija.

Knjiga Vizualno je moja druga knjiga u kojoj iznosim impresije o likovnim događanjima, a kako su knjige ovakvog sadržaja rijetke, ne mogu da ne pomenem da je Općina Centar Sarajevo financirala njeno tiskanje.

Fikretu Libovcu, profesoru Likovne akademije u Sarajevu pripada zasluga za njen vizualni identitet, a akademiku Feridu Muhiću dugujem zahvalnost za recenziju.“

Tekst recenzije akademika Ferida Muhića objavljen je kao predgovor ovoj knjizi, koji sa zadovoljstvom predstavljamo čitaocima portala tacno.net, na kojem je veliki broj tekstova iz ove knjige objavljen.

Ferid Muhić: LIKOVNA KRITIKA KAO POETIKA STRASTI, SAVJESTI I ERUDICIJE

U autorskoj riječi, svojevrsnoj uvertiri za svoju veliku simfoniju tekstova posvećenih vizuelnim umjetnostima, Gradimir Gojer piše:

Knjiga je nastajala kao odraz moje strasti prema slikarstvu, grafici, konceptualnim projektima u suvremenoj umjetnosti.

Asketski formulisana, ova rečenica zvuči kao posve kratko odsvirani pizzicato. Intonirana je  elegantno i gospodstveno ali diskretno i  samozatajno, upravo kao što priliči eleganciji i gospodstvenosti, ostavljajući drugim da sami otkriju vrijednosti koje elegancija i gospodstvenost sugerišu, ne dopuštajući sebi da se njima razmeće. Tragajući za tim vrijednostima, pažljivom čitatelju ove knjige, slušatelju ove simfonije, neće promaći osnovna melodijska linija kojom ga ova uzdržanost u odnosu prema sopstvenim autorskim motivima, zapravo vodi ka prvoj od tri suštinske odlike Gojerove likovne kritike kao složene i zrele poetike pretočene u ovu estetski visoko rafiniranu enciklopedijsku hroniku savremene likovne istorije na našim prostorima. Prva njena odlika, uistinu, jeste strast – destilirana do same granice čiste suptilnosti i kultiviranosti u ekspoziciji, bez i najmanje štete po autentičnu, neukrotivu, u sekvencama i vulkanski eruptivnu energiju strasti. Ni u jednoj jedinoj instanci, to nije mlaka strast, nije imitacija ni glumljenje  kakva se odomaćila ne samo u likovnoj kritici, nego, na žalost, i u likovnim umjetnostima – muzici, literaturi, teatru, filmu, a koja je postala manir i ovladala kao surogat, toliko da smo već i zaboravili ukus i miris prave, nepatvorene, punokrvne  strasti! U umjetnosti, jednako kao i u svakodnevnom životu.

Knjigom Vizualno, Gradimir Gojer je podsjetio na onaj strastveni hedonizam koji je, bez sumnje, imanentan svakoj umjetnosti – i kao kreativnom aktu i u kontekstu njene recepcije. Jer osnovni doživljaj umjetnosti jeste uvijek neko uživanje, kako autora tako i publike. Kant je umjetnost u cjelini epitomizirao u pojmu lijepog, definišući ga sintagmom bezinteresno dopadanje, dakle, nedvosmisleno hedonistički, kao posebnu vrstu zadovoljstva. Treba naglasiti da Kantov atribut bezinteresno ne podrazumijeva ni ravnodušnost ni nezainteresiranost, nego naprotiv, označava potpunu predanost lijepom, obuzetost doživljajem lijepog, bez natruha bilo kakve pragmatične procjene i nekog drugog interesa osim ljepote do samozaborava, konačno – do strasti! O toj strasti govori Gojer i to s punim pravom i sa dobrim razlozima,  jer se iz svake njegove rečenice vidi da tačno zna šta govori i da bira najpreciznije riječi da to izrazi. Gojer otkriva tu strast u svakom umjetničkom djelu o kojem piše, polira je i cizelira u dragulje koje ugrađuje u svoje tekstove. Iako samo implicite naznačena i, upravo zato, njegova sopstvena strast vrhunskog znalca umjetnosti i autentičnog umjetnika koju Gradimir Gojer štedro daruje čitateljima ove sjajne mini biblioteke adekvatno obuhvaćene naslovom Vizualno, bitno doprinosi uspjehu i vrijednostima njegovog poduhvata.

Dosljedan svojoj strategiji, Gojer strast spominje uz zadršku, gotovo snebivanje, tek toliko da ukaže na izvor svoje inspiracije a ne da  istakne sebe kao autora niti da lovi jeftine komplimente publike. Njegov osjećaj za primjerenost i pravu mjeru, alarmira se na najmanji znak narušavanja, a njegova potreba da otkloni svaki nesporazum, smjesta se aktivira. Prefinjen stilist, nenametljiv u izlaganju, Gradimir Gojer zna da bi se, ostavljena bez dodatnog atributa koji će je relativizirati, riječ strast, sama po sebi dovoljno snažna da ne traži nikakva dodatna objašnjenja niti treba neku potporu u argumentima, izdvojila i zavladala suviše napadno, gotovo razmetljivo rečenicom u kojoj se javlja. Zato, kao svaki rođeni esteta sklon preciznom ekspliciranju sopstvene umjetničke kritike i krajnje nesklon ekspliciranju sebe kao kritičara, Gojer smjesta vraća pravu mjeru, tako što neizbježnu, tačnu riječ strast moderira, ublažava, posreduje naznakom da njegova, zapravo, i nije poenta nego samo djelo kao odraz strasti!

I tim još jednom potvrđuje opravdanost svake svoje opaske pa i ove, naizgled suvišne a krajnje suptilne intervencije. Naime, ova kultivirana sintagma, odraz strasti, osim što ublažava dominaciju pojma nad svim drugim temama u rečenici, ipak zadržava svu njenu energiju i neopozivost! Ovako formulisano, ukazivanje autora na njegovu strast prema svim formama likovnih umjetnosti ima svoje opravdanje u kontekstu anamneze, posredno, kao polazište i inspiracija koja je u ovim tekstovima dobila svoj odraz. Knjiga Vizualno nije priča o autorovoj, nego je odraz njegove strasti prema likovnoj umjetnosti, dokumentiran u ovim ekspertskim valorizacijama vrsnog kritičara likovnih umjetnosti.

Ipak, i ovdje je Gradimir Gojer ostao dosljedan svojoj nenametjivosti zaobilazeći neupadljivo svoju ulogu autora, napomenom, kao ovlaš umetnutom, da je knjiga nastajala kao odraz strasti. Kada bi knjige tek tako nastajale, autori bi bili suvišni!  Dok se mnogi autori busaju u prsa i prenemažu ističući kroz kakva su sve stvaralačka iskušenja prošli, koliko su znoja prolili, kako su krvavo radili i majčino mlijeko propištali dok su iz svoje utrobe iščupali jednu pjesmu, Gojer raskošne plodove svog uistinu intenzivnog rada, svodi na iskaz …knjiga je nastajala. I u pravu je, kad se bolje razmisli! Umjesto da priča kroz šta je sve prolazio i koliko je strasti, znanja, istraživačkog i arhivskog rada uložio, dovoljno je da ostavi samu knjigu da o tome svjedoči umjesto njega!  

Međutim, uz puno razumijevanje za njegovu sklonost da izbjegne sve što bi moglo ličiti na hvalisanje, moramo primijetiti da je knjiga mnogo više nego puki odraz strasti,ili bilo čega drugog. Mnogo više nego odraz, ova knjiga je izraz, ekspresija, kreativno djelo koje u sebi sabira i reflektira mnoga prethodna znanja, ali nikada pasivno, nikada ne kao njihov otisak. Taj kreativni momenat autor je, koliko diskretno toliko rezolutno, pretočio u djelo, ostavljajući pažnji čitatelja da sam otkriva biserje namjerno prosuto po stranicama ove knjige, kao putokaze kroz beskrajne prostore likovne umjetnosti.

Drugi ključni elemenat Gojerove kritičarske poetike stupa na scenu upravo u kontekstu aksiološke zasnovanosti koja prožima i legitimira njegov stvaralački opus sabran u ovoj knjizi. Riječ je o unutrašnjem stavu, o personalnoj odgovornosti autora prema sopstvenom djelu – o nečem što se odavno izgubilo i kao nakana i kao promišljeno formulisano moralno autorsko credo, a što je bilo conditio sine qua non za mnoge generacije likovnih umjetnika i dakako, likovnih kritičara od formata. Kako sâm na najbolji način definiše sopstveni poriv, najdublje motive svoje kritičarske misije u tekstu Dimitrije ili misterije likovnosti, Gojer ne piše kako mu padne na pamet, prema tome na koju je nogu ustao, nego  strogo poštujući lični nalog savjesti kao sopstveni moralni imperativ! S pravom se može tvrditi da je kod najboljih slika i najvrjednijih kritičarskih kontemplacija, ključ za odgonetku misterije likovnosti, a možda i umjetnosti u cjelini jedan te isti – i da je to upravo ovaj Gojerov lični nalog savjesti – imperativ onog najboljeg i najvrjednijeg što se, kroz moralnu svijest eksplicira kao specifica differentia  ljudskog roda! Bez tog ličnog naloga savjesti čega je Gradimir Gojer savršeno svjestan i o čemu se osjeća dužnim položiti računa, umjetnost bi bila tek vještina, zanat, artizanerija a ne art, ne umjetnost!

Treću odliku Gojerove kritičarske poetike čitatelji će bez problema sami konstatirati. Riječ je o impresivnom poznavanju ogromne i složene materije likovnih umjetnosti potkrijepljene sjajnim, savršeno funkcionalnim sekvencama izuzetne erudicije, čime se izlaganje uzdiže u svojevresnu prolegomenu za likovnu kritiku, visoko komunikativnu, uzbudljivu i instruktivnu. Metodologija elaboracije, sofisticiranost estetičke kriteriologije, uvjerljivost argumentacije vrjednosnih sudova, dramaturgija, neposrednost i iskrenost izlaganja, sjaj njegove erudicije – sve su to elementi koji u sinergiji sa prve dvije odlike promovišu ovu Gojerovu knjigu u locus classicus likovne kritike na našim prostorima.

Ako navedene tri odlike Gojerove poetike realizuju standardne pretpostavke likovne kritike, postoji u njoj  jedna koja drastično odudara – bolje reć, izlazi iz okvira(!) kritike kao žanra. Naime, dok se većina kritičara prosto utrkuju u brutalnosti svojih ocjena koncentrišući se na propuste, previde, slabosti u djelima o kojima donose svoj sud, smatrajući da je kritika utoliko bolja ukoliko je razornija, Gradimir Gojer je po svojoj kritičarskoj benevolentnosti istinska bijela vrana, ili crna ovca  među kritičarima. U više od 130 tekstova knjige, postoji samo jedna jedina negativna ocjena. Donijeta je u tekstu ISPOD DOSADAŠNJE RAZINE – impresije izlošcima Sarajevskog salona u Gradskoj galeriji Collegium artisticum, u kojem je kritičar Gojer progovorio ne da bi stigmatizirao, uvrijedio, ponizio ili čak, diskvalificirao, nego, didaktički – da bi uputio, da bi opomenuo, da bi podstakao! Već smo istakli izuzetnu erudiciju ovog autora, njeno diskretno ali bitno prisustvo u ovim tekstovima. Očigledno je da, iz premisa te erudicije, Gradimir Gojer, izvodi autentični, a ne uobičajeni i rasprostranjeni zaključak o suštini samog pojma kritika. Etimološki korijen upućuje na glagol kritein, što znači promišljanje, prosuđivanje, nikako i ni u jednoj varijanti diskvalificiranje ili poricanje vrijednosti! Njegova kritičarska poetika je u najboljem smislu rasuđivačka, promišljajuća, pri čemu Gojer izdvaja ono što je u umjetničkom djelu vrijedno, što može izdržati ovakav postupak, da bi notirao estetsku vrijednost, kreativni novum, originalnost u prosedeu, ostavljajući da se nedostacima i slabostima bave do mile volje oni koji nisu pronikli ni u etimologiju samog pojma kritike, kao i oni koji svoj cilj vide u isticanju slabosti, ostajući slijepi za umjetničke vrijednosti. Njegova kritika raspravlja o vrijednostima, on argumentira svoje sudove svjestan da je teza O ukusima se ne raspravlja (De gustibus non est disputabans) iz perspektive umjetničke kritike banalna, bespredmetna floskula. Jer iz te perspektive, istina je upravo suprotna. Sam smisao umjetničke kritike jeste sažet u stavu. O ukusima se raspravlja, i te kako! Nasuprot tome, o činjenicama se ne raspravlja. Ni u umjetnosti, ni bilo gdje drugdje. Zato je samo u navedenom primjeru njegov sud izričit, apodiktičan, ali i dovoljno argumentiran da ukaže na propuste organizatora kao na  činjenice a ne kao na debatu o estetičkim vrijednostima..

S ovih sto trideset devet tekstova Gradimir Gojer je pokrio ogromno područje korijena likovne umjetnosti na prostorima centralnog Balkana, pročešljao uzduž i poprijeko osamdeset devet slikarskih postavki. Obišao je deset galerija, analizirao likovnu umjetnost kao pokret duhovnog otpora, afirmisao galeriju Zvono, stjecište umjetnika Paletu, ukazao na Collegium Artisticum kao na galeriju neodgovornosti i druge neopravdano ugašene galerije, ispjevao tužbalicu Karmine za Charlamu, napisao studije o Bačanoviću i Likaru, valorizirao Hozu, Berbera, Ismara, Elitisa, napisao lirski oproštaj s jednim velikim i tihim umjetnikom (Oproštaj od slikara Salima Obralića), regisrovao pojavu dvije značajne knjige o likovnosti, valorizirao djela primijenjenih umjetnosti, mogućnost prostornih blagodeti, umjetničke legate.. 

Maksimalno diskretan i uzdržan u eksponiranju sopstvene strasti prema likovnoj umjetnosti, Gojer je maestralno dočarao autentičnu strast umjetnika o kojim govori; iako je samo u skici dotaknuto kapitalno pitanje naloga savjesti kao sopstvene etički zasnovane poetike, izuzetno je elaborirao prisustvo savjesti umjetnika i duboko proniknuo u njihovu samozatajenu ali uvijek impliciranu moralnost. Prisustvo sopstvene  enciklopedijeske erudicije, dakako, nije mogao prikriti, ali je utoliko naglašenije i nesebično ukazao na nju, kao i spiritualnost i intelektualno pokriće autora – umjetnika, da bi u krajnjem rezultatu ponudio ovaj istinski kompendij i vademekum, priručnik likovnih umjetnosti najvišeg ranga.

Suveren u ocjeni, bez povlađivanja izvikanim veličinama, bez ustupaka kritičarskim dogmama, ali i bez krzmanja, otvoren da maksimalno naglasi vrijednosti umjetnika koji su promakli glavnim tokovima likovne kritike, Gradimir Gojer je darovao neprocjenjivo duhovno blago javnosti, umjetnicima, kritici i akademskim krugovima istraživača i filozofa umjetnosti!

Likovna kritika Gradimira Gojera, konstituisana kao poetika strasti, savjesti i erudicije, knjigom Vizualno, prerasla je u ekskluzivnu paradigmu i promovisala umjetničku kritiku u kreativni čin a kritičara u ravnopravnog sagovornika umjetnika. Kako po stepenu kreativnosti tako i u ravni lične moralne odgovornosti autora…