ANĐELI PETAR I PAVLE – PONOVO VASKRSLI

Povezani članci

• ISTRAŽIVANJE: Sistemsko zataškavanje medicinskih grešaka u RS
• Otvaranje izložbe “Mir sa ženskim licem” u Mostaru
• Nepoznati zapisi iz ‘Malog princa’
• Kako su harali ‘naši dečki’
• SEYMOUR HERSH: AMERIKA JE UNIŠTILA SJEVERNI TOK
• Nermin Nikšić preuzeo Velež

Golubovićioto: DW/Z. Ljubas

Golubovići su sahranjeni, ali ne i istina o njima.

Zločin se napravi u samo jednom trenutku, u minuti ludila, poganluku iskrivljenog uma, pa i želje da se pred i za nekoga dokaže „veličina“ i sva glupost malog i jadnog zločinca. Kad bukne rat, prvo strada istina, no prije ili kasnije ispliva na površinu. Suočavanje sa činjenicama i stvarnošću, ponekad, je teže i od samog zločina. Koliko god istinu zakopavali, nikad je ne mogu sakriti, ni sahraniti. I tako je bilo sa zločinom nad porodicom Golubović iz Konjica, ocem Đurom i majkom Vlastom i njihovo dvoje nejači, sedmogodišnjim Petrom i petogodišnjim Pavlom.

„Tog 2. jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic negdje u dva sata iza ponoći upala su u stan porodice Golubović.

Noć, strah, agonija… U dva automobila porodica je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.

Šta li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih komšije usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do juče, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Ko su ovi milicajci? I šta hoće?

“Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Šta je ovo”, urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.

Prvo strijeljanje

Na udaljenosti hiljadu metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnoj ivici kolovoza.

“Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele da nas zaplaše. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura… Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako…”

Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojavo-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.

Kad su poredali porodicu Golubović, policajci su uperili cijevi i istovremeno otvorili rafalnu paljbu.

Petar je osjetio miris zemlje. I, kao da je prehlađen, groznica mu je drmala nejako tijelo. Osjetio je i nekakav stran, čudan i nepoznat miris. Neku memlu i nešto toplo.

To se krv roditelja i brata sa smrću miješala i kapala po njemu. Izlazio je život njemu najbližih, spajao se sa zemljom i beskrajem smrti. A Petar ćuti i stišće kapke očne. Jer, ne zna Petar od sedam godina šta je smrt, pa misli da je i on mrtav. Samo se čudi što je nekako drugačije mrtav od roditelja i brata.

Nekim čudom ispostavilo se da je u ovom zločinačkom piru sedmogodišnji Petar jedini ostao nepogođen i nepovrijeđen. Mališan je prilikom rafalne paljbe i sam pao na zemlju između tijela svojih roditelja i mlađeg brata Pavla.

Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.

Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.

Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga ošinu svjetlost po periferiji oka.

Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. “Eno, tamo, tamo je milicija, spasiće me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio”, pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.

Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima ispričao šta se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječjeg grla.

Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom…

Drugo strijeljanje

“Pa ovo su iste one čike. Milicajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze nazad dolje u Konjic? Možda je opet greška.” Dječji mozak nije mogao da se nosi sa ovoliko adrenalina i gubio se u toj memljivoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj…

Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.

Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ“. (Dragan Bursać: Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica – Aljazeera Balkans – nagrađen prestižnom nagradom „European Press Prize 2018.“).

Mali spomenik – veliko djelo

Petar i Pavle ubijeni su jula 1992. godine, a onda 26 godina kasnije 2018. godine, Anis Kosovac njihov komšija, u jednom starom pravoslavnom groblju u Konjicu, na kojem nisu sahranjeni Petar i Pavle, ali u čijoj blizini Kosovac stanuje, uradio je spomen ploču sa ilustracijom dva zagrljena dječaka i natpisom: “Kapija u spomen na Golubović Petra 7 god. i Pavla 5 god. podigao Anis Kosovac“. Pored spomen-ploče je i nova kapija, podignuta zahvaljujući Anisu koji malo govori, a puno kaže: “Nije to veliki čin. Čekao sam da to opština uradi, a pošto opština neće, onda sam to uradio ja. Šta ću, takav sam. Uradio sam to za svoju dušu, jer sam tako osjećao“.

Kad je čovjek – čovjek i kad to nije

Dok očekujemo konačan sudski rasplet priče o Petru i Pavlu, njihovim roditeljima Đuri i Vlasti, možda bi bilo mnogo važnije da se, pred ogledalom istine i sami pred sobom, upitamo – Jesmo li u svojoj glavi posložili zločin i zločince tamo gdje im i jeste mjesto ili je Anis samo iznimka, a ne i pravilo -.

Da li biste, bar za trenutak, imali hrabrosti i pomisliti da je Petar tvoj sin ili Pavle tvoj mlađi brat?

Većina komšiluka i oni nešto dalje pravila se da ništa ne za. I onda kad su ih u ponoćnim satima odveli. I onda kad su ih pobili. I onda kad je otpočeo sudski proces. I danas se ne sjećaju. Čekali smo i ništa uradili nismo. Čekali smo da to uradi neko drugi. A zar i danas ne čekamo, da  neko drugi, umjesto nas, nešto učini.

Golubovići su sahranjeni, ali ne i istina o njima.