ENG
Viktor Ivančić: KRST NA OBARAČU
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Povezani članci
Nasuprot mudrovanju protojereja stavrofora Gojka Perovića u Novostima, Srpska pravoslavna crkva se svojim djelovanjem u Crnoj Gori nameće kao neka vrsta spiritualne ekstenzije velikosrpske politike koja nariče nad prostorom izgubljene dominacije
Koji se to narod „događa“ u Crnoj Gori?
Iz perspektive laičkoga promatrača – koji je dovoljno star da zna kako je dosjetka pisca Milovana Vitezovića, „događanje naroda“, prije više od trideset godina poslužila kao jedan od popularnijih propagandnih stimulansa za lučenje nacionalističkih strasti u Srbiji, što je potom vodilo do rata i krvavog rasturanja Jugoslavije – reklo bi se da se u Crnoj Gori posljednjih tjedana „događa“ srpski narod, i to pod vodstvom Srpske pravoslavne crkve, a uz zajedničku parolu „Ne damo naše svetinje“.
No, protojerej stavrofor Gojko Perović, rektor cetinjske bogoslovije, kao upućeniji insajder ima bitno drugačije viđenje „naroda“ čije se „događanje“ očituje kroz masovno sudjelovanje u protestnim procesijama što ih organiziraju pravoslavni svećenici. U intervjuu u pretprošlome broju Novosti, potaknut s nekoliko snishodljivih pitanja novinara, uložio je znatan napor da uzbunjenom „narodu“ ukloni nacionalnu etiketu, kao i da naglasi nadnacionalni karakter nacionalne crkve pod čijom komandom okupljena svjetina demonstrira.
„Narod“, po shvaćanju protojereja stavrofora, zapravo je kolektivni revolucionarni subjekt, neopterećen nacionalnom posebnošću, mističnim putem osviješten, koji upravo priređuje spektakularnu demokratsku transformaciju društva i vodi odlučnu bitku za „sekularni karakter države“, odnosno za „osnovne principe ljudskih sloboda“, a ako crnogorski vlastodršci ne budu imali sluha za te opravdane zahtjeve, pokret će od „trećine biračkog tijela“ – koliko svećenik procjenjuje da ga je trenutno u stanju borbene gotovosti – nabujati do ljuske lavine, naime „naroda će biti sve više“.
„Svakako prisustvujemo svojevrsnom demokratskom preobražaju u kom građani postaju svjesni svoje uloge u društvu, one iskonske uloge učesnika društvenog ugovora, po kojoj građani daju suverenitet državi. U njihovim je rukama sudbina i budućnost države. Nema više straha od vlastodržaca, ma ko oni bili. Narod se oslobodio straha, jer vjeruje Crkvi.“
Novinar, začudo, rektora Gojka Perovića nije priupitao koliko još „demokratskih preobražaja“ treba da se desi, i koji je ovo „demokratski preobražaj“ već po redu, nakon što je model mirakuloznog „događanja naroda“ izumljen u osamdesetim godinama prošloga stoljeća, pa se od tada obnavlja po uvlas istoj recepturi što je protojerej stavrofor sada otkriva kao čudo – dakle uz vrhovništvo koje najprije ideološki instruira i povede „narod“, da bi onda moglo slijediti „narodnu volju“ i prekrojiti „sudbinu i budućnost države“ – drugim riječima: kako to da bi iskaz uvaženog klerika nekoć bez dvoumljenja potpisao ama baš svaki izvršni sekretar Slobodana Miloševića, uz minimalnu korekciju kojom bi riječ Crkva bila zamijenjena imenicom Partija?
Zato ga je, međutim, pitao tko doista sudjeluje u litijama, pokrenutim nakon što je famozni Zakon o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih zajednica izglasan u parlamentu – preciznije: „Jesu li to samo Srbi ili ima i Crnogoraca?“ – i dobio sljedeći odgovor:
„Nije normalno da od ta dva politička identiteta pravimo dva naroda. U pitanju je jedan te isti narod, koji je unutar sebe podijeljen različitim političkim identitetom. Nerijetko, imamo primjere u posljednjih 30 godina, da jedan isti čovjek mijenja taj identitet… Od Srbina do Crnogorca i nazad.“
Pri odluci da upravo „političkim identitetom“ označi osjećaj nacionalne pripadnosti, protojerej stavrofor je zacijelo imao u vidu faktor privremenosti. Uz nešto zlobniji uvid – takav koji bi obratio pažnju ponajprije na ono namjerno prešućeno – lako bi se moglo pokazati kako Perović „dva politička identiteta“ kojima je jedan te isti narod unutar sebe podijeljen razumije na način da su na jednoj strani Srbi, dok su na drugoj oni što su nekoć bili Srbi, a sutra će to, uz Božju pomoć, opet postati. Podjela na Srbe i Crnogorce unutar istog naroda uzima se u obzir samo uz pretpostavku da su ovi drugi, zbog kratkoročnog političkog hira, drugačije nazvani prvi.
A ipak, jedan od predvodnika povorki koje doslovno vrište o nacionalnoj ugroženosti skriva nacionalne intencije bunta kao zmija noge. Novinaru Novosti objasnio je da litije „imaju izrazito nadstranački i nadnacionalni karakter“ i da je „pripadnost Pravoslavnoj crkvi ono što dominantno opredjeljuje ljude“. Detalj koji izdajnički otežava tu prodaju magle leži u činjenici da se, kada je riječ o pripadnosti, uistinu ne radi o „Pravoslavnoj crkvi“, već – formalno i suštinski – o Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Iako se za ovu priliku opskrbio gandijevskim vokabularom, mitropolit Amfilohije Radović, čovjek koji je svojedobno osiguravao duhovnu podršku ratnim zločincima Radovanu Karadžiću i Željku Ražnatoviću Arkanu, a danas je vrhovni klaun pravoslavnog cirkusa u Crnoj Gori, pokazuje mnogo manje diplomatske taktičnosti oko etničke legitimacije naroda koji, po njegovu sudu, ovih dana doživljava svoje „vaskresenje“ i hrabro slijedi Svevišnjeg, odnosno samog mitropolita kao njegova ovlaštenog zastupnika: „Narod u Crnoj Gori, koji je bio najbezbožniji deo našeg srpskog naroda, danas je narod koji je krenuo za Gospodom, od deteta do starca.“ Na tom će svetom putu srušiti „bezbožni, antievropski, antisrpski i antivaseljenski zakon“, a po mogućnosti i vlast koja ga je donijela. Ni producent iz Beograda, Aleksandar Vučić, nema osobitih zadrški u tom pogledu: problem je, veli, što „Srbi ne smeju da se osećaju kao Srbi u Crnoj Gori“. Ili je producentove poruke, da bi lakše ušle u uho naroda, zgodnije širiti fabrikatima njegove redovne tabloidne propagande, na primjer Informer: „Podgorica danas drži čas srpstva!“
Rektor Gojko Perović, međutim, pristupa problemu sa zahtjevnijim gardom: on stoji na braniku srpstva bježeći od njegova artikuliranja kao vrag od tamjana. Tako nam se ukazao zanimljiv slučaj denacionalizacije nacionalističke retorike. Za medije određenog profila to je očigledno privlačno, jer jamči stanovitu komociju, budući da se polivalentnom krinkom mogu okoristiti i intervjuirani i intervjuist. U prilici si liferovati Amfilohijev ideološki mrak, a da se s Amfilohijem ne bakćeš. Čak ćeš i taj mrak, uz nešto spretnosti, prikazati u fragmentu koji uključuje pitomo treperenje molebanskih voštanica. Etnoklerikalizam nastupa u građansko-sekularnoj ambalaži.
Aktualni događaji u interpretaciji protojereja stavrofora stoga zveckaju poput lanca uvezanih proturječja: popovi predvode borbu za „sekularno ustrojstvo države“, okupljanje Srba je zalaganje za „građanski koncept društva“, nacionalna homogenizacija predstavlja „demokratski preobražaj“, parola „Ne damo naše svetinje“ je protest protiv teokratskih aspiracija, crkva s nacionalnim predznakom ima nadnacionalno poslanje i radi toga mobilizira pripadnike samo jedne nacije, a iza svega na komandnome mjestu stoji duhovni pokrovitelj prononsiranih ratnih zločinaca ne bi li svojim moralnim autoritetom zaštitio „osnovne principe ljudskih sloboda“.
S takvim darom za hipokriziju Gojko Perović je istinski sljedbenik govorničke taktike Slobodana Miloševića, koji je upravo takvim kodiranim jezikom stekao omiljenost među „narodom“ i osigurao autoritarnu moć, ustrajno pazeći na balans između onoga što verbalizira i onog što ostavlja neiskazanim, a što su oni kojima se obraćao savršeno dobro razumjeli. U svaki su Miloševićev huškački istup unaprijed bili ugrađeni elementi poricanja, i to kao kolektivna svojina, pa su adresati – naučivši dešifrirati dvostruki diskurs vladajuće retorike – znali da vođa, primjerice, govoreći o Jugoslaviji ima u vidu proširenu Srbiju, ili da njegove borbene jadikovke o ugroženosti Srba predstavljaju poziv Srbima da počnu ugrožavati druge. Baštineći tu komunikacijsku tradiciju, protojerej stavrofor i njegova pastva – recimo – u floskulu o „demokratskom preobražaju“ društva bez teškoća pakiraju najčišću suprotnost tome: neprestanu agitaciju.
Državotvorni nacionalizam, začinjen mokrim snovima o autokefalnoj crkvi, bez sumnje reži i na drugoj strani barikade – crnogorski se predsjednik Milo Đukanović, uostalom, uz pomoć „događanja naroda“ i dokopao vlasti, sklopivši tada s vrhom Srpske pravoslavne crkve čelično savezništvo, pa je taj savez godinama proizvodio respektabilnu količinu svakovrsnih opačina, da bi u jednome trenutku državnik promijenio „politički identitet“ i u očima prevarenog klera postao bezbožni izrod – no Novosti se, zbog nekog razloga, nisu ponudile kao platforma za njegovu promociju. Amfilohijevu posilnom, s druge strane, dat je lijepi prostor da neometano bulazni o sekularnom dezenu svoje mantije.
„Prije svega je u pitanju uništavanje građanskog koncepta društva“, žali se na vlastodršce rektor cetinjske bogoslovije. „Zamislite, na početku 21. vijeka ovdje se kodifikuje novi jezik, obnavlja se nacionalna, odnosno državna crkva!? Kome to treba?“ zgraža se. A zašto je Srpska pravoslavna crkva, čije ime datira iz nedavnog 20. vijeka, i dalje u svom nazivu definirana kao nacionalna i je li to „u koliziji s njezinim univerzalnim poslanjem“, ipak pita novinar, pa umjesto zgražanja dobiva uravnoteženi odgovor, recitaciju u kojoj se sažela stoljetna mudrost:
„Činjenica jeste da su nacionalni nazivi pomjesnih crkava u pravoslavlju nešto što odudara od prirode Crkve i njenog jevanđelja, ali to jeste produkt jedne istorijske epohe i biće potrebno vremena da se takvo nešto prevaziđe. Sa druge strane, ti nazivi nose u sebi uspomenu na jedno vrijeme narodnog buđenja i objedinjavanja, u odnosu na vjekovna ropstva.“
Nezgodna je stvar s uspomenama, međutim, što ih ne možeš uvijek selektirati po vlastitome nahođenju i na tome graditi upotrebljivu verziju tradicije. Postoji tako uspomena i na krvave ruke mitropolitove. Postoje uspomene na samostane koji su služili kao radionice za kovanje kletvi i brušenje noževa. Postoje uspomene na bjesomučna sijanja mržnje s oltara. Postoje uspomene na pokrštavanje oružja i na dodjele crkvenih počasti znamenitim koljačima, uspomene koje se vežu uz gotovo sve vjerske institucije sa ovih prostora, pa i uz Srpsku pravoslavnu crkvu. Postoje uspomene na liturgijsko poticanje takvog „narodnog buđenja“ i „objedinjavanja“ čiji će saldo biti izražen u tisućama leševa. Postoje dakle uspomene na vrijeme kada nacionalni naziv Srpske pravoslavne crkve, nasuprot mudrovanju Gojka Perovića, ne samo što nije odudarao od prirode njenog ovozemaljskog djelovanja, već je obilježavao njen puni smisao.
Samo što su to ujedno i uspomene na sadašnjost: blagodareći naporima većeg dijela visokog svećenstva, SPC se svojim djelovanjem u Crnoj Gori nameće kao neka vrsta spiritualne ekstenzije velikosrpske politike koja nariče nad prostorom izgubljene dominacije. Šteta je što iz uspomena na dosadašnje ishode te politike nije izvučena pouka, pa niti registrirana pravilnost da ova obično salutira prije nego kolabira.
Što se pak „vaskrslog naroda“ tiče, taj je sa svojom punom građanskom opremom po tko zna koji put do sada mobiliziran i doveden u stanje borbene pripravnosti, kako bi proveo „demokratski preobražaj“ i promijenio „sudbinu i budućnost države“, a vjerski poglavari, upućeni u „građanski koncept društva“, instruiraju ga kako da drži krst na obaraču.
Kakvi će biti sljedeći potezi nišandžija saznat ćemo valjda u nekom od narednih brojeva Novosti.
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
