Nenad Bunjac: U TUNELU, USRED MRAKA SIJA RIJEČKA ZVIJEZDA PETOKRAKA

Izdvajamo

• Što li su sve radili tadašnjem, a danas europski slavnom intendantu HNK Oliveru Frljiću, jednom od vodećih europskih PR managera kulture Vuku Ćosiću, “čupali jetru” pročelniku Šararu zbog manje uspješnih kulturnih projekata u prošlosti i gradonačelniku Obersnelu zbog gradskog proračuna. Iako je cijeli projekt EPK 2020, pokazati će se, prošao bez ijednog koruptivnog skandala, krenuli su s primjedbama “o netransparentnom trošenju novca”, “nepotizmu i protekciji”, “nepovoljnom zaduživanju zbog propalih projekata”, “veličanju krvoloka Tita”, “nedovoljnoj zastupljenosti domicilnih autora u sklopu programa EPK”, “nesposobnosti organizatora”..

Povezani članci

• Božica Jelušić: NAŠI SVIJETLI PRIMJERI
• Pravednik među navodima
• Sergio Šotrić: OTAC NA „SLUŽBENOM“ PUTU UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA PARA-TVOREVINE „HERCEG-BOSNE“
• Okrugli stol: Kultura sjećanja na postjugoslavenskom prostoru (video)
• Đorđe Matić: Dan oslobođenja od dana mladosti
• BOSNA KAO NEŽELJENI MLAĐI BRAT HRVATSKE POLITIKE    

Foto: Novi list

Kroz povijest Primorjem i Rijekom protutnjale su moćne vojske, od Rimskog carstva, Napoleona do Trećeg Reicha, pa i JNA. Svi su nestali, Riječani su ostali.

Nije se pravo slegla euforija oko spektakularnog svečanog otvorenja Europske prijestolnice kulture 2020 uprizorenjem Opere Industriale kojoj je nazočilo preko 30 tisuća Primoraca, a projekt je izvrgnut bespoštednoj ideološkoj kritici dijela hrvatske javnosti koju, vjerojatno u nedostatku uljudnijeg opisa, pridijevamo kao desno konzervativnu. I nije tu samo riječ o sramotnom bojkotu državnog vrha promociji projekta EPK 2020, uključivši i rođenu Primorku, još uvijek aktualnu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović,  nego o nepismeno sročenim, ali ništa zato manje opasnim prijetnjama različitih braniteljskih udruga organizatoru EPK, saborskih ridikula poput Steve Culeja ili egzistencijalno i moralno posrnulog trbuhozborca novostvorenih pseudoelita poput Romana Bolkovića. Činjenica kako su bolno nepismeni i neobrazovani, demokratski potkapacitirani ili jednostavno, zlobni diletanti, nimalo ne mijenja politički sadržaj agende s kojim se projekt EPK 2020 susreće od samih početaka.

No, zbog čega toliki gnjev opisanih političkih struktura prema EPK 2020. i Rijeci, odnosno gradonačelniku Vojku Obersnelu i pročelniku za kulturu Ivanu Šararu (btw, nestranačkom kadru)?

Za početak, osnovni razlog je da najčešće nemaju pojma o materiji o kojoj tako ostrašćeno razglabaju, a niti ostatak motiva nije intelektualno impresivan. Ne znaju ništa, ali ih to ne sprječava da svisoka dijele lekcije.

SAD SVI KREDU U RUKE I KRENIMO OD PELUDI I TUČKA

Hipersenzibilne desničarske dušice trenutno smeta plakat jednog od najposjećenijih programa EPK u suradnji s tvrtkom Thorax “Rijeka, koraci, vrijeme” u kojoj je razdoblje Rijeke u Jugoslaviji predstavljeno pod zastavom – Jugoslavije. A pod čijom zastavom bi trebalo biti predstavljeno to povijesno razdoblje, Francuske Gvineje? Stručan prikaz prošlosti Rijeke unatrag 120 godina kojom su tutnjali zavojevači svih carstva, po mišljenju pravovjernih Hrvata, trebao bi ustuknuti pred banalnim političkim ili osobnim interesima. No, zamislite, prije toga je riječki autor Nemanja Cvijanović najavio instalaciju zvijezde na riječki neboder, pa onda 30 tisuća grla spontano pjevalo partizansku pjesmu “Bella Ciao” na otvorenju EPK.  Skandal koji vrišti do neba.

Stvarno moraš biti povijesno odnarođen da u tom ubitačnom slijedu pogubnih događaja ne vidiš komunističko zaplotnjaštvo i mutno djelovanje “nepostojećeg riječkog identiteta koji pod krinkom antifašizma propagira jugoslavenštinu”, kako to “lucidno” primjećuje spomenuti Romano Bolković, posmrtno zazivajući lik Denisa Kuljiša u medijsku pomoć. Za pojašnjenje neupućenima, čuveni Kuljiš doista nije volio, niti razumio Rijeku i Riječane, ali njegove teze u “plahtama” tekstova o Rijeci “kao jedinom preostalom komitetskom gradu koji nije proživio demokratsku transformaciju” u kontekstu masovnih političkih preseljenja 1990. iz SKH u HDZ i SDP, bile su zrele za političku raspravu od koje Kuljiš nikad nije bježao. Desničarski aparatčici ne raspravljaju argumentirano, oni zapovijedaju, kinje, lažu, vrijeđaju.

Pa jbga, ajmo svi u kute, papuče, kredu u ruke i utvrdimo gradivo. Prvi i osnovni problem HDZ-a u Rijeci s EPK 2020 jest da ga je kao “kulturni projekt od nacionalnog značaja” sredinom 2012. potpisao HDZ-ov ministar kulture Božo Biškupić koji je, usput budi rečeno, odobrio dokumentaciju i dio sredstava za promociju školskog broda Galeb kao “kulturnog dobra” (2009.). Also, teško je politički otvoreno “napasti” vlastite projekte i pritom, ne ispasti glup. I ne samo zbog činjenice da je HDZ na Kvarneru svaki put hametice izborno potučen, iako su sve činili da opstruiraju društveni i gospodarski razvoj “crvene Rijeke”, nije se smjelo dopustiti da dugogodišnji riječki gradonačelnik Vojko Obersnel iz redova SDP-a trijumfalno okonča svoj posljednji mandat. I zato su zabili oštricu u najmekši dio svake politike – kulturu, u kojoj je sve multi-interpretabilno i svatko potencijalan ekspert, te odlučili diskreditirati EPK 2020 u samom startu.

Najgore u cijeloj priči da im je dio Riječana i Primoraca zbog uglavnom prizemnih motiva u toj nakani “dao ruku”.

KAD MAKNEŠ TAJ ROJ OPSJENA, OSTAJE SAMO ZDJELA PUNA MRTVIH MUHA

Pratim razvoj projekta EPK 2020 od samih početaka do danas, većina neposrednih aktera i ideja pripada umjetničko kulturnom nasljeđu moje generacije i krugu prijatelja, sjećam se gradske euforije koja je zavladala nakon objave da smo premoćno osvojili titulu Europske prijestolnice kulture te se zauvijek mapirali i svrstali uz bok kulturnih centara poput Pariza ili Praga. Gotovo bez iznimke, posebice generacija koja je 90-ih artistički & kulturno djelovala u Rijeci i iznjedrila niz eminentnih imena u financijski nepovoljnom, ali slobodnom okruženju (Maljković, Stojnić, Ćurković, Ukić, Grdić itd.), doživjeli smo to kao krunu dvadesetogodišnjeg gerilskog art djelovanja.

I onda je krenulo po zlu.

Što li su sve radili tadašnjem, a danas europski slavnom intendantu HNK Oliveru Frljiću, jednom od vodećih europskih PR managera kulture Vuku Ćosiću, “čupali jetru” pročelniku Šararu zbog manje uspješnih kulturnih projekata u prošlosti i gradonačelniku Obersnelu zbog gradskog proračuna. Iako je cijeli projekt EPK 2020, pokazat će se, prošao bez ijednog koruptivnog skandala, krenuli su s primjedbama “o netransparentnom trošenju novca”, “nepotizmu i protekciji”, “nepovoljnom zaduživanju zbog propalih projekata”, “veličanju krvoloka Tita”, “nedovoljnoj zastupljenosti domicilnih autora u sklopu programa EPK”, “nesposobnosti organizatora”..

 I tako u nedogled.

Sve te diskreditirajuće konstrukcije, bez ijednog konkretnog argumenta, plasirali su ljudi od čijeg se političkog habitusa takvo što moglo očekivati, ali na opće čuđenje i stručnjaci koji su zadužili kulturu Grada Rijeke. Vođeni osobnim animozitetima, diletantskim ambicijama, namećući lažni autoritet i moral, bez dana upravljačkih iskustva, znali su situaciju dovesti do krajnjeg apsurda poput stanovitog nerealiziranog teatrologa i kulturtregera koji je poslao stotinjak pisanih zahtjeva gradskom Odjelu za kulturu povodom EPK i provođenja kulturne politike unatrag desetak godina, naumivši ga birokratski paralizirati kad već nije mogao snagom argumenta.

Nebitna su imena, malo što više znače i u lokalnim, kamoli regionalnim okvirima, prepoznati će se sami. Uglavnom, riječ je o ljudima nesposobnim priznati da nisu u stanju usvojiti nova znanja i stvoriti dodatne vrijednosti, nedovoljno uljuđenim da priznaju kako i ono što su nekad znali odavno se pretvorilo u postmodernističku bljutavu kašu.

I ništa, ulovili se besprizorni likovi zvijezde kao ideološke slamke spasa. Što ti je podsvijest, ima stalnu tendenciju izbijanja u svjesno.

EPK KAO ŠAKA U OKO NAZADNJAŠTVU

I onda, k’o za kurac, dosadašnji rasplet EPK 2020 premaši sva javna očekivanja, izgradit će se svi infrastrukturni kulturni objekti u zadanim vremenskim i financijskim gabaritima, Državna revizija izda pozitivno mišljenje financijskom vođenju Grada, svota od 500 milijuna kuna namjenski se potroši, zatvore sve financijske dubioze, pa čak i rekonstrukcija Galeba svede u prihvatljive okvire. Niđe priželjkivane propasti, dužničkih provalija, popapala maca jezik kvazi opoziciji.

I sad nemoćno prežvakavaju teze o autonomaškoj, komunističkoj Rijeci koja je, vidi vraga i neugodne činjenice, dala najveći broj branitelja proporcionalno broju stanovništva u Domovinskom ratu, glupiraju se s tezama “kako su došli divlji i potjerali pitome” aludirajući da dio etabliranih riječkih umjetnika nije našao mjesta u programu EPK, prijete dekapitacijom riječkog nebodera zoljom ukoliko osvane zvijezda iako krajnji sud donosi Konzervatorski odjel, pričaju i pišu budalaštine o “nagrđivanju najatraktivnijeg dijela Molo Longa”, najavljuju romper stomper pohode na Gradsku upravu.

Ukratko, kad se razgrne taj roj opsjena, ustanovi se da su te diskreditirajuće primjedbe na tragu prizora zdjele mrtvih muha. Nikakva korist od te mase osim potencijalne društvene zaraze. Preko tristopedeset NGO i autora zastupljenih u petsto programa definiraju (ne)uspjeh EPK 2020, ne sjede Obersnel i Šarar držeći se za ruke u zamračenom laboratoriju grozničavo razmišljajući kako “sjebati Hrvate od stoljeća sedmog.” Oni su svoje napravili, poput buldožera su uklonili većinu financijskih i birokratskih prepreka, a sad sve ovisi o nama samima, štono bi rekao Zoran Prodanović – Prlja; “Rijeka je EPK”.

Upravo je ljudski ugodno bilo pročitati pametno i toplo obrazloženje Damira Urbana zašto nije sudjelovao u svečanom otvorenju EPK 2020 i zašto zbog toga nije ogorčen nego ponosan na činjenicu da je Rijeka europski centar kulture.

Glupost o nagrđivanju Molo Longa – lokaciju je predložio Pomorski fakultet – realna je koliko i nakana da ga preselim u dnevni boravak pa od njega napravim šank. Što im je nejasno, koji točno dio u naumu vlasnika da ukotvi brod, neće minirati obalu.

A sve te naporne teze o riječkom identitetu kao “izrazu prikrivene jugoslavenštine” može izreći samo onaj koji nikad nije živio na Kvarneru. Postoje dva osnovna pravila ponašanja u Rijeci koji se prenose usmenom tradicijom: 1. Budi uljuđen, poštuj različitosti sredine u kojoj živiš 2. Ne trpi kad te nasilne budale pokušavaju prcati u zdrav mozak. Indipendenza, nezavisnost ili autonomija Rijeke i Primorja ne podliježe uobičajenim političkim frazama i etiketama, riječ je o duboko ukorijenjenom životnom stilu. Biti dio riječkog identiteta pretpostavlja poštovanje različitosti, mirnu koegzistenciju, kapilarnu premreženost čovječnosti. Prava na slobodni životni izbor. Pravo na originalnost i nezavisnost unatoč dominantnoj društvenoj struji. Pravo da budemo svoji u svemu, čak i kad smo u krivu. Pravo da vas dobro zajebavamo ukoliko ste nepodnošljivo zatucani, nasilni i glupi.

Kroz povijest Primorjem i Rijekom protutnjale su moćne vojske, od Rimskog carstva, Napoleona do Trećeg Reicha, pa i JNA. Svi su nestali, Riječani su ostali.

Tolerantan, strpljiv grad koji ne trpi uzurpatore, u kojem se momci rađaju sa “stratocasterom oko vrata” i pjevaju o “najboljim riječkim pičkama” (LET3). Grad dugih kiša o čijem slobodnom duhu kruže mnogobrojni urbani mitovi od Pariza pa do Skopja.

I zato je danas riječki EPK 2020 u Hrvatskoj poput šake u oko nacionalnom nazadnjaštvu i “usred tunela, usred mraka, sija kao zvijezda petokraka”, potrebna barem po jedna svakoj državi napaćenoj u balkanskim ratovima. Ideološki sukobi i netrpeljivosti pripremljeni su egzistencijalni okovi za neistomišljenike.

Uvažavajući neposrednu prošlost sa svim prednostima i manama, militantnim komunistom zasigurno nećete postati, ali bi zato živjeli kao neopterećeni i slobodni ljudi.

A upravo tu slobodu ne mogu nam dopustiti i oprostiti.