“HOMO DAYTONICUS”

Izdvajamo

• I smije li se reći. Ja se bojim neproniknute tajne svijeta “Homo Daytonicusa”. Obrisi ovog svijeta prepoznaju se u njegovoj ravnodušnosti, odsustvu empatije, uznemirujućoj površnosti i raspuštanoj aroganciji.

Povezani članci

• Beznađe i bezkanađe
• Mundijal prijateljstva u Bosanskom Šamcu
• Srbiji danas nedostaju intelektualci poput Koče Popovića i Bogdana Bogdanovića
• Dragan Markovina: Cinizam splitske socijaldemokracije
• Crkva nam poručuje da samo nacionalista može biti katolik
• Dragan Markovina: Debakl kao rezultat potcjenjivanja

Foto: novi.ba

Sumorno i maglovito jutro na autobuskoj stanici u Sarajevu. Stojim u redu za kupovinu karata. Ispred mene stariji čovjek. Kožna jakna, izlizana na desnom rukavu, raskopčan, šal skoro da je sletio sa vrata…po džepovima sabira sitni novac za kartu. Ostavlja utisak rastrešenog ili, čovjeka u žurbi.

I evo, sada slušam njegov razgovor sa službenicom koja izdaje autobusne karte. Prizor koji me ispunio tugom. I koji me prenerazio.

– Molim vas penzionersku, povratnu do Zenice!

– Imate li ček, pita službenica!?

On nastavlja pretraživati kako bi došao do džepova sakoa ispod kožne jakne… De, sklonite se u stranu dok ne nađete, naređuje službenica… I, malo kasnije, on iz nekog džepa vadi kopiju autobuske karte od prije nekoliko dana na kojoj piše broj penzionerske povlastice.

– Ne, ne, reče odrečno službenica. Lijepo vam kažem – samo penzionerski ček!

Čovjek se već gubi. Već vidno rastrešen.

– Vjerujte, ne mogu ga naći, govori glasom kao da se izvinjava.

– Ali, evo dokaz penzionerske mjesečne karte i, evo dokaz šifra na ranijoj karti.

– Ovu šifru je ranije upisao vaš kolega, uporan je ovaj čovjek.

– Samo ček, gospodine. Neumoljiva je službenica.

– Ali, gospođo…čovjek ostaje bez riječi. Ma, dajete molim vas…Skoro molićavo!

– Pa znate koliko mi je 5 maraka više da platim.

–  Ništa. Ništa. Samo ček, gospodine…!

– Pa, toliko puta sam kupio istu kartu…!

– Ma, ja neću da ostanem bez posla zbog vas. Odbrusi službenica, frustrirano. I nastavlja – šta vi mislite da mi dođe kontrola. A što bi ja zbog vaše karte gubila posao…Nemate pojma kakvi su ovi naši kontrolori!

Ovaj tužni prizor iz jednog maglovitog jutra, podsjetio me i, na jednu drugu, nedavnu isto, tako neprijatnu priču iz apoteke u samom centru Sarajeva.

Razgovaram sa farmaceutkinjom i prilažem ispisane recepte za svoje redovite lijekove.

Ona se potom, dobro zagleda u recepte i onda nekako pobjednički, reče – “ne mogu vam dati lijekove. Recept je jučer istekao. Vidite datum… Znate lijek morate podići u roku od 15 dana”.

I, onda ona izvadi i visoko podiže svoj cell i pobjednički računa…Evo, vidite od 25. decembra pa, do danas.

– “Recept više ne važi!” Nešto kao presuda.

…

– ”Znate, ja neću da rizikujem i da gubim posao zbog vašeg recepta.”

– ”Pa ja i ne tražim da vi gubite posao”, draga gospođo!

I tako. Ovo je zemlja u kojoj sada živim. Nova realnost. Gledam sa nevjericom. Kakva promjena.

 U oba događaja jednaka opravdanja. ”Zar, da ja gubim posao.” “Zbog vas !?”

Iskustvo nesigurnosti i straha učinio je da obje žene na isti način reaguju, osjećaju i razumiju svoje dužnosti. Sistem u kojem živimo stvorio je u njima identične monolitne mehanizme i iste psihičke reakcije i odgovore prema ljudima.

U Bosni, neovisno od radnog  mjesta, neovisno od nacionalnosti, kvalifikacije, nastao je novi čovjek.

To je “Homo Daytonicus”. To su ljudi koji imaju isti, zajednički strah, ali koji govore istim jezikom, služe se istim sistemom znakova, gestova, viđenja, reakcija. Imaju istu postojbinu, oblikuje je isti osjećaj nestalnosti i privremenosti.

Jezik “Homo Daytonicusa” nečitljiv je za nekoga ko dolazi sa strane. Morate ovdje živjeti da bi shvatili intenzitet te mentalne zatvorenosti. Te strašne zabrinutosti “samo za sebe”, “samo za svoj posao”, “samo za svoj prostor”. To čudesno odsustvo želje da se stvari razumiju i shvate. Samo “moja provincija”, “moje selo”, “moje dvorište…” Taj svijet čvrsto omeđen debelim zidom izvan kojeg nema ništa osim – stranaca i neprijatelja. U tome svijetu žigosanih međa važi samo moja superiornost u odnosu na onog sa Druge strane, onog izvana. Taj svijet živi od “rigidne” provedbe zakona, od “pukog formalizma”, procedure, odsustva smisla, sadržaja i značenja. To je svijet dvolične i tvrdokorne birokratije koja ne zna i nema poniznosti prema građaninu osim, poniznosti prema Partiji i Crkvi.

Ima li smisla diskutovati sa ovim svijetom “Homo Daytonicusa”. Ima li smisla raspravljati sa njima o toj hipokriziji, toj aroganciji i, tvrdokornosti. Naravno, da nema i da je opasno sa njima uspostavljati takvu vrstu komunikacije jer, on u tome vidi svoj kraj, gubljenje svog legitimiteta i zaštićenosti.

Svijet “Homo Daytonicusa” je zatvoren u sebe, siguran, čvrsto umotan u plašt, okovan zakonima, regulama, sporazumima i, teško se može promijeniti. Iracionalnost je tajna njegove moći. On proizvodi iluziju besprijekornog funkcionisanja sistema i običnom građaninu, izvan tih privilegija, nudi osjećaj stabilnosti sistema.

I smije li se reći. Ja se bojim neproniknute tajne svijeta “Homo Daytonicusa”. Obrisi ovog svijeta prepoznaju se u njegovoj ravnodušnosti, odsustvu empatije, uznemirujućoj površnosti i raspuštanoj aroganciji.

Dovoljno, da veliko zlo nađe svoje plodno tlo upravo, ovdje.