Kako je biti majka i lezbijka u Hrvatskoj?

Nedorečeni zakon o istospolnim zajednicama i anakrono zakonodavstvo o socijalnoj skrbi koji još uvijek ignoriraju mogućnost da lezbijke mogu imati djecu izazivaju čitav niz teških praktičnih životnih problema – od partneričina prava na skrb nad djecom, preko uključivanja istospolne obitelji u širu društvenu zajednicu, pa do prava na razne kategorije socijalne pomoći.

S čime se sve suočavaju majke-lezbijke u Hrvatskoj pokušale smo doznati u razgovoru s njih četiri. Njihova iskustva, naravno, umnogome se razlikuju – neke su morale proći kroz krajnje traumatične situacije, a neke od njih imale su malo više sreće i zasnivanje istospolne zajednice koja uključuje i djecu prošlo je bez jačih potresa. Zajedničko im je svima da nijedna ne bi da može odustala od roditeljstva, a sve ističu kako je za ulogu majke-lezbijke presudno natprosječno samopouzdanje i strpljenje.

Mama, imaš tetu ili stričeka?

‘Mama, imaš tetu ili stričeka?’
Josipa (47) je shvatila da je lezbijka u kasnim tridesetima, kad je već bila u braku, s dvoje male djece. Kad se zaljubila u ženu, nije dvojila ni trena i odmah je pokrenula rastavu.

‘Prošla sam kroz prilično teško razdoblje jer sve to nije bilo lako. Nije mi bilo lako prihvatiti da sam lezbijka, nije bilo lako djeci razoriti obitelj, nije bilo lako uništiti dobar brak. A brak je institucija, i to ne samo institucija dvoje ljudi, nego puno više. Uglavnom godine su prošle i sve se smirilo. Bivšem mužu nisam krila razlog zbog kojeg želim rastavu. Prilično sam otvorena što se toga tiče’, priča Josipa.

Isprva djeci nije ništa govorila, a lezbijke s kojima se družila za njih su bile samo ‘mamine prijateljice’. Bilo im je najvažnije da mama i tata imaju dobar odnos, a jesu li s nekim u vezi manje im je važno jer shvaćaju da ih to ne ugrožava.

Josipa je prvo rekla svojoj kćeri koja je, odrastajući, počela shvaćati kako stvari stoje, pa ju je jednog dana pitala ima li nekoga, i je li to ‘teta ili striček’.

‘Nije mi bilo baš lako odgovoriti, iako dovoljno znam svoje dijete i mogla sam pretpostaviti da je odgovor neće ni iznenaditi niti uplašiti, pa sam je pitala bi li joj smetalo da je teta, na što je ona rekla kako je ‘to odavno znala’ i da joj ne smeta’, prisjeća se Josipa razgovora koji je završio smijehom, u dobrom raspoloženju.

Sin zasad ne zna da mu je majka lezbijka, iako je već pet godina u vezi i provodi mnogo vremena sa svojom partnericom, premda ne žive u zajedničkom kućanstvu.

‘On ne postavlja pitanja, ja odgovore ne namećem. Kada dođe vrijeme i ako postavi takvo pitanje dobit će iskren odgovor. Nadam se da će ga podnijeti jednako dobro kao i sestra. Zasad se ne zamara s time s kim je njegova mama.’

‘Želim odgojiti dobre ljude, drugo me ne zanima’
Priča 43-godišnje Nine nije bitno drugačija. I ona je bila u braku iz kojega ima dvije kćeri na pragu adolescencije. Međutim, taj brak nije završio civilizirano i miroljubivo kao Josipin, već s mnogo trauma, pa čak i nasilja, no kao u kakvoj bajci, ljubav je na koncu pobijedila.

Nina danas živi s partnericom i zajedno odgajaju njezine dvije kćeri koje sa životom u ‘alternativnoj’ obitelji nemaju nikakvih problema, štoviše.

‘Sve znaju, a objasnila sam im prije nekih osam godina, a prije toga sam se savjetovala s psihologinjom. Odlično su to prihvatile, a danas za njihovu obitelj znaju i njihovi prijatelji, skupa s njihovim roditeljima. Starija kćer je čak to rekla pred cijelim razredom, pa pretpostavljam da znaju i njezini školski profesori’, kaže Nina.

‘Ni u jednom trenutku se nisam zamarala time koliko će meni kao samohranoj majci, koja je pritom i lezbijka, biti teško u životu. Jedini mi je cilj odgojiti samostalne, samosvjesne i zadovoljne žene, a ako su k tome pametne, lijepe i dobre osobe, nitko sretniji od mene’, objasnila je.

Dijete bi trebalo znati tko mu je otac
Branka (53) je dobila kćer u davnoj vezi, a ona je danas već odrasla i zaposlena mlada žena, premda još uvijek žive zajedno. Njezin coming out dogodio se davno, dok je kćer još bila mala i pogađate – kao i kod Josipe i Nine, sve je prošlo super.

Kroz Brankin je život u međuvremenu prošlo nekoliko žena s kojima je bila u vezama, a sve su upoznale njezinu kćer i dobro se slagale s njom.

‘Djetetu je najvažnija ljubav unutar obitelji, kakva god ta obitelj bila. Iskren odnos prema djetetu što podrazumijeva ‘izlazak iz ormara’ u određenoj dobi kad je dijete to sposobno shvatiti, preduvjet je za kasniji kvalitetan odnos’, smatra Branka.

Ipak, ona vjeruje i da je djetetu potreban otac: ‘Na temelju brojnih iskustava djece koja su odrastala u usvojiteljskim obiteljima, djeca definitivno imaju potrebu znati svoje porijeklo. Ne mislim kako je neophodno da djeca odrastaju u hetero obiteljima, no smatram da djetetu treba pružiti mogućnost da samo procijeni želi li znati tko mu je otac i samo stvori svoje mišljenje u vezi s tim. Umjetnom oplodnjom to mu se pravo definitivno uskraćuje. U tom smislu su hetero parovi u prednosti jer se djetetu može ‘servirati’ priča kako su mu oba roditelja biološki roditelji. Kod lezbijskih parova to je nemoguće i mislim da bi to kod djece moglo stvoriti određene probleme.’

‘Mnoge žene na majčinstvo gledaju kroz (pre)ružičaste naočale’
Justine (35) ima sedmogodišnju kćer iz braka koja još ne zna da joj je majka lezbijka. U vrijeme kad je živjela s danas već bivšom partnericom, bila je premalena da bi joj objašnjavala, a partnerica je naprosto bila ‘teta’.

‘Moja kćer ne zna, niti joj mislim govoriti u smislu ‘hajde kćeri sjedni, da ti mama nešto kaže…’ Ono što ja radim jest to da joj vrlo normalno i kratko, bez stvaranja fame i davanja težine, objasnim da je normalno. Ako na televiziji vidi dvije cure kako se ljube ona komentira da se to ne smije. To je već utjecaj društva i oca. Ja odgovaram da je to potpuno normalno. Razgovaram s njom o tome, ali ne govorim joj o sebi. Kad ću i ako ću imati opet partnericu s kojom ću htjeti živjeti, onda ću joj to i reći’, odlučna je Justine.

Lezbijkama koje nemaju dijete ali bi to željele savjetuje da partnericu prvo ‘testiraju’ i temeljito porazgovaraju o toj velikoj odluci.

‘U prirodi je većine žena da budu majke i mnogima se to čini jako romantičnom idejom. Ja bih savjetovala da se ne odlučuju na dijete u prve dvije godine veze s partnericom, i to iz jednostavnog razloga – kad su jako zaljubljene, imanje djeteta im se čini super, ali poslije dođu svi oni problemi i onda jedna teta shvati da joj to sve previše i ode. A zna se da žena nema baš nikakvu obavezu prema djetetu svoje partnerice, pa biološka majka ostaje posve sama.’

Justine smatra i kako je samohranim majkama u Hrvatskoj, posebice onima s prosječnim primanjima, iznimno teško. Vjeruje kako se žene u svakom trenutku moraju moći osloniti same na sebe, bez obzira imaju li partnericu ili ne, a svakako je velika prednost ako imaju potporu obitelji, pogotovo ‘baka-servis’.

Kao i druge majke iz ove priče, misli kako je djeci najvažnija ljubav.

‘Djeci trebaju korijeni, ljubav i krila da lete. I potpuno je svejedno hoće li to dobiti od dvije mame, dva tate, jedne mame… ili bilo kakve obitelji ako to imaju’, dodala je.

Zaključak: Djeci je najvažnije pružiti ljubav i sigurnost
Unatoč različitim životnim pričama, sve četiri majke složne su u jednome, a to je da je djeci najbitnije pružiti ljubav i sigurnost, a ako to imaju, spol ljudi koji ih odgajaju nebitan je.

Dakako, ako ste u vezi, potrebna je i razumna partnerica koja će ravnopravno sudjelovati u odgoju i svim svakodnevnim, nerijetko zamornim i dosadnim, zadaćama koje život pred vas postavlja.

Suglasne su i da je majčinstvo najljepša uloga na svijetu, no za takvu ulogu u zemlji poput naše, ako se odlučite na samohrano majčinstvo ili život s partnericom, potrebna je iznadprosječna hrabrost i samosvijest.

‘U današnje vrijeme teško je uopće biti roditelj, a kamoli samohrani roditelj. No sve je vise samohranih roditelja i to u današnje vrijeme nije ništa čudno. Biti samohrana majka i lezbijka… ne znam. Meni to nije problem, jer imam jako dobru komunikaciju s ocem svoje djece. Taj otac zna što sam i tko sam i ne radi oko toga probleme. Nemam problema niti sa samom sobom, pa pretpostavljam da sve to olakšava situaciju. Važno je djeci pružiti ljubav i potporu u životu, a totalno je nebitno koje je seksualne orijentacije roditelj. Osim toga djeci ne treba nametati, već ih treba suptilno usmjeravati, i sve će to uroditi plodom. Roditelj prirodno osjeti na što su djeca spremna. Bar je kod mene tako. Ako je osoba zrela i zna sto hoće, tada mislim da nije teško biti jednostavno roditelj’, kaže Josipa.

‘Ne znam zašto bi nas nerazvijena društvena svijest, kao i ugrožavanje ljudskih prava seksualnih manjina u ovoj državi trebali sprečavati u želji za potomstvom?’, pita se Nina.

Dodaje i da svakako treba mijenjati zakon na način da neudanim ženama napokon dopusti umjetnu oplodnju te u Hrvatskoj konačno otvoriti banku sperme.

‘Život je jednostavan onoliko koliko ga ne kompliciramo. Imati djecu i biti lezbijka nije nikakav problem ako iz toga ne radimo problem i velike priče. To je moje iskustvo’, kratko je zaključila Josipa.