30 godina nakon 09/11: Koliko Njemački bi trebala imati Europa?

Povezani članci

• Neuspjeh „sirijskog scenarija“ u Iranu
• Danas sporazum Ukrajine i EU
• U eksplozijama na tržnici u Xinjiangu deseci poginulih i ozlijeđenih
• Berlusconi se kandidira uprkos zabrani
• Kako ćemo sprečiti brexit bez sporazuma
• Ujedinjene nacije glasaju o isključenju Rusije iz Saveta za ljudska prava UN

2019. je dočekala 30. godišnjicu europskog 09/11– pad Berlinskog zida. Za razliku od 09/11 koji se desio 12 godina kasnije (Septembar 11, 2001), a kojeg mnogi sada povezuju sa završetkom vladavine anglo-američkog kapitalizma, za mnoge Europljane, 09/11 označava konačni kraj Hladnog rata. Obaranje zida vrlo brzo je sa sobom donijelo rušenje komunizma – tako nam zvanična priča veli. Stoga, trebao bi to biti datum koji se svake godine proslavlja kao konačno i trajno otvaranje puta ka planetarnom trijumfu slobode, globalno rasprostranjenoj ružičastoj budućnosti – jednom riječju: konačno samo ispunjenje čovječanstva.

Nasuprot ovom postoji drugo mišljenje koje slijedi sasvim drukčiju logiku. Svi vodeći društvenopolitički pokreti, od prosvjetiteljstva pa sve do kraja 20. stoljeća, nudili su vizije za čitavo čovječanstvo: univerzalno koncipirane (ili možda ideologizirane) za sve i svakoga. Svaki je od njih imao dosljednu teoriju i vrlo jak intelektualni zov, posebice u vezi sa suštinskim pitanjima (i) preraspodjelom, kao i sa (ii) dostupnošću. Na primjer, preraspodjela znanja i pristup nepismenih k tom znanju u društvima u razvoju; preraspodjela sredstava za proizvodnju i pristup proletarijata da o tome donosi kritične odluke; preraspodjela proizvodnih lokacija (međunarodna podjela rada) i pristup iznad svega nesputanoj trgovini preko slobodnih i svima otvorenih mora i okeana.

Stoga ova kontra logika tvrdi, da rušenje Berlinskog zida nije značilo samo kraj komunizma (preko jednostranog preuzimanja istočnonjemačkog društva), nego je smisao tog događaja mnogo dalekosežniji. Značio je kraj planetarnih vizija. Dvije suprotstavljene ideologije, grubo su se sukobljavale diljem svijeta, a naročito u Berlinu. I tog 09/11. obje su izgubile – zauvijek i nepovratno, jer još od toga dana 1989, nitko niti može, niti želi ponuditi jednu univerzalno prihvatljivu ideju za sve.

Konačno, krivo bi bilo izvući zaključak da je ovo konac dosljednog univerzalizma – prije je to (neumitan) kraj našeg stremljenja za preraspodjelom i sudjelovanjem.

Dakle, 09/11 kao de-evolucija?! Hajdemo to bliže razmotriti.

*    *    *     *

Još od westfalskog mira, Europa je čuvala unutarnju ravnotežu sila održavanjem ‘mekog trbuha’ u svom središnjem dijelu. Periferne sile poput Engleske, Francuske, Danske (Švedska i Poljska kasnije zamijenjene od strane) Pruske, Osmanlija, Habsburga i Rusa pritiskale su i održavale središte kontinentalne Europe kao vlastito igralište. Istovremeno, periferne sile nastavile su širiti svoje prekomorske posjede ili, poput Rusije i Osmanlija, preko kopnenih koridora, prodirati dublje u Aziju i na Bliski Istok. Nakon što su se italofoni te germanofoni krenuli ujedinjavati, geografska sredina je „očvrsnula“ i po prvi put se dogodio političko-vojni pritisak na periferije, uključujući i dva europska mega uništenja, svjetska rata. Stoga je ta nova geopolitička realnost izazvala veliku europsku dilemu koja traje još od Bečkog kongresa pa sve do Postdamske konferencije 1945, a koja je ponovno re-aktualizirana rušenjem Berlinskog zida: koliko mnogo Njemačkih i koliko Italija bi Europa uopće trebala imati kako bi sačuvala svoju unutarnju ravnotežu i mir?

Za vrijeme Bečkog kongresa (1814-15), postojalo je preko deset italofonskih zemalja i više desetina germanofonskih entiteta: 34 njemačke državice + 4 slobodna grada (Kleinstaaterei), Austrija i Prusija. Ali nakon ‘samoubojstva iz zasjede‘ Napoleona III-eg, koji gubi francusko-pruski rat 1870-71, Bizmarku se naprosto otvorio put proširenja Prusije na zapadne germanofone. Tako je on sred Pariza 1871 jednostrano proglasio ‘Ujedinjenje njemačkih zemalja‘. Bio je to znak za početak magnovenja, kako za germanofone, tako za njihove komšije i ostatak svijeta u pregrijanim dekadama koje dolaze.

Bizmarkova zemlja je marševskim korakom prevalila put od propale liberalne revolucije, nasljedne monarhije, autoritarizma, krhke demokratije do konačno najužasnijeg planetarnog fašizma prije nego je po drugi put platila visoku cijenu za svoj ishitreni imperijalizam, a uz to i kao serijski bankroter koji je defoltirao (kao nitko drugi) tri puta, i to sve u ciglih prvih sedam desetljeća svog postojanja.

Iz Postdamske konferencije, nakon Drugog svjetskog rata, izronile su tek tri germanofonske (+Lihtenštajn +Švicarska) i dvije italofonske zemlje (+Vatikan). Zatim smo prije 30 godina zaključili, da nam jedna od te tri Njemačke predstavlja pregolemu popudbinu za budućnost. I onda je jedna Njemačka preko noći nestala  sa zemljopisne karte, priključila se NATO-u i Europskoj uniji – bez ikakvih pristupnih pregovora – sve odjednom.

Danas, zapadno od Berlina, vladajuća ideološka linija zastupa stav da je europski 09/11 (09. novembar 1989. to jest, pad Berlinskog zida) bio rezultat propasti lošeg društveno-gospodarskog modela i njegove asimilacije u nadmoćni zapadni model. Jednostavno rečeno, bio je to dugo očekivani epilog čistog ideološkog obračuna i, shodno tome, zapadnonjemački porezni obveznici platili su račun ujedinjenja. Istočno od Berlina, ljudi će vas pak glasno upozoriti da je ponovno njemačko ujedinjenje u stvari jednostrano preuzimanje, Anschluss – aneksija, plaćena krvavim ishodima, u nekoliko navrata, cijenom uništavanja dvije od tri višenacionalne slavenske državne zajednice. Proces je to brutalne erozije slavenskih društava koji se još uvijek nesmiljeno nastavlja, što se jasno vidi u današnjoj Ukrajini.

Žrtvovanje alternativnog društva?

Šta Berlinci misle o ovome?     

Posve je prirodno da zemlja, preko noći izgubljena, još uvijek budi razne suprotstavljene osjećaje. U slučaju DDR-a, nostalgija se pretvara u istalgiju (čežnju za istokom). Prof. Brigitte Rauschenbach opisuje: “Istalgija je kao nefokusirana melanholija“ Poraženog? To je „let iz stvarnosti za nedostatkom alternative, kombinacija razočarenja sadašnjicom i čežnje za prošlošću.“ Prvi Nijemac ikada u svemiru, DDR-ov kosmonaut Sigmund Jaehn, je veoma izričit: „Ljudi na istoku su odbacili sve bez razmišljanja… Željeli su se samo pripojiti Zapadnoj Njemačkoj, premda ništa nisu o njoj znali izuzev TV reklama. U to vrijeme u našoj je zemlji bilo kudikamo lakše izbjeći pritisak birokracije, nego je danas moguće izbjeći pritisak novca.“ Uistinu, za vrijeme Anschlussa, DDR je imao 9,7 miliona zaposlenih. Trideset godina kasnije, taj broj je još uvijek znatno niži. Danas je to de-industrijalizirani, razognjišteni i obeshrabreni zagrobni svijet staraca.

Ako je jednakost ishoda (prihod) bio sadržan u egalitarnoj komunističkoj dogmi, da li je vjera u ravnopravnost ikada na stvaran način ponuđena Istočnoj Europi ili je to tek varljiva utopija podmetnuta onima koje će se ubrzo podčiniti, opljačkati, ismijati i proždrijeti kao tzv. ‚zemlje u tranziciji‘?

Wolfgang Herr, novinar, tvrdi:  „Što bolje upoznaš kapitalizam, manje se pitaš šta nije valjalo u socijalizmu.” To nas, naravno, vraća na staru temu – sreću. Zašto su Istočni Nijemci bili manje nezadovoljni u svojoj zemlji nego ikada nakon “ujedinjenja?” Jednostavno, sreća nije zasnovana na (objektivnom) uvidu u stvarne uvjete; to će prije biti odnos između očekivanja i njegovog ispunjenja.

Uspoređujući dva sustava jednostavnim rječnikom, prije nekih 15-tak godina, jedan bivši istočnonjemački radnik je izjavio: “Pričanje viceva o Erichu Honeckeru (dugogodišnjem političkom rukovodiocu DDR-a) moglo je čovjeku izazvati probleme, ali nazvati svog poslovođu budalom, bilo je OK. Danas bilo tko može nazvati (kancelara) Gerharda Schroedera svakojakim imenima, ali ne i svog šefa u poduzeću, jer bi takvo što uistinu moglo biti pogibeljno.”

Zapadni ljevičari, uključeni u studentske proteste kasnih 1960-ih, idealistički su računali na DDR. Kada je zid pao, mislili da su da je to bila revolucija. Nakon ishitrenog i maglovitog “ujedinjenja”, zdvajali su : “Ali čemu ste žrtvovali alternativno društvo?”

Oni nisu jedini koji su bili zatečeni razvojem događaja. Na martovskim izborima 1990-e, na brzinu sklepana istočna podružnica Kohlove Demokršćanske stranke (CDU) – svesrdno za „ujedinjenje“, ‚jednostavno‘ je osvojila većinu, porazivši neorganizirane i raspršene aktiviste za građanska prava, koji su u odsustvu bilo kakvog drugog organiziranog političkog pokreta, kad je Komunistička partija već bila demonizirana i razmontirana, zagovarali  samostalnu, ali demokratsku državu bez „zapadne braće“.

Prvi svenjemački parlamentarni izbori održani su nakon dugih 13 mjeseci političkog limba, tek prosinca 1990. “Naša država više nije postojala pa tako nismo ni mi,” dijagnosticirao je Maxim Leo. “Drugi narodi Istočne Europe uspjeli su očuvati  svoje nacionalne države, ali Istočna Njemačka nije. DDR je nestao i zastupnici aneksije su učinili sve da izbrišu tragove njenog postojanja.” Zaključak filozofa, Vincent Von Wroblewskija o Anschlussu je: „Negiranjem naše prošlosti, ukrali su naše dostojanstvo.”

Pokorena Grčka osvojila Rim

Trideset godina nakon što je socijalizam napušten i ismijan, socijalističke (a Marx i Engels su rođeni Nijemci) ideje izgleda ponovo jačaju. To je posebno vidljivo među američkim Demokratama i Zelenima, te milenijicima diljem svijeta, uključujući planetarnu sljedbu švedske “bejbi revolucionarke” Grete Thunberg.

U svom govoru povodom Prvog maja – međunarodnog praznika rada, premijer turbo-liberalnog Singapura, poslao je jasnu poruku socijalizma: “Jak radnički pokret (od sukoba prije 50 godina, do današnje suradnje) i dalje je za nas presudan. U mnogim razvijenim zemljama, sindikalno članstvo se osipa, a organizirano radništvo marginalizira. Ne vodi se računa o brigama radnika pa su oni zbunjeni, obezglavljeni i bespomoćni. Ne čudi onda da se okreću ekstremnim, ognjištarskim političkim pokretima koji zlorabe strahove i nesigurnost, a ne predlažu stvarna rješenja ili nadahnuto vodstvo prema boljitku općih životnih uvjeta. U Singapuru, zbog konstruktivnog i kooperativnog pristupa radničkim sindikatima, visoke svijesti unutar radništva i napredne države koja podržava boljitak, ostvarena su bolja radnička primanja i stabilan napredak zemlje. Moramo ostati na tom putu i ojačati povjerenje i suradnju među ovim važnim trostranim partnerima, kako bismo, usprkos nestabilnostima i izazovima globalne ekonomije, nastavili zajednički napredovati  kao multi rasna, multietnička i multi religijska, ali harmonična jasno jedinstvena nacija.”

Ponovo natrag u Berlin gdje 29-ogodišnji Kevin Kuehnert javno poziva na socijalizam tvrdnjom da to znači “demokratsku kontrolu nad gospodarstvom” — nad tigrom koji je u međuvremenu toliko ojačao i podivljao da ga se više ne može staviti pod nadzor. Ne libi se kazati da je njegov cilj u cijelosti srušiti kapitalizam, a ne ga tek popravljati. Kuehnertov socijalizam postavlja potrebe i dobrobit društva u cijelosti ispred sposobnosti pojedinca i njegovog osobnog probitka. Poduzeća poput BMW-a trebalo bi kolektivizirati što znači da bi radnici trebali ostvariti vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. “Bez kolektivizacije u ovom ili onom obliku, nezamislivo je prevazići kapitalizam.” – tvrdi ovaj rođeni Zapadni Berlinac.

Takve ideje mogu zvučati radikalno, ali zvijezda u usponu najstarije i po veličini druge njemačke političke partije – SPD-a, i vođa Omladinskog ogranka Stranke (JUSOS), Kuehnert uživa veliku podršku i popularnost među milenijumcima. Mlada generacija očarana je idealima društvene pravde, kulturne širine i sveobuhvatnim dostignućima “poraženog” DDR-a.

Isti princip treba primijeniti na nekretnine: “Ne mislim da je pošteno zarađivati za život preko naplaćivanja prostora za život nekom drugom. Svako bi trebao imati svoj vlastiti stambeni prostor– sve drugo bi bilo u ‘kolektivnom’ vlasništvu.“– objašnjava u razgovoru za glavni njemački dnevnik ‘Die Zeit’.

Trijumfalni neoliberalizam turbulentnih post-1989-ih njemačkih godina, donio je brzo i najvećim dijelom netransparentno financijsko propadanje, dok je popis  društvenih rizika porastao. Vrtoglavo se privatiziraju profiti, a podruštvljuju njihovi gubitci. Danas su najbogatiji oni koji imaju sredstva i znanje  za izbjegavanje poreza i prekomorske poslove u Kini. Veoma često oni uopće i nisu Nijemci; Warren Buffett je veliki investitor u berlinske nekretnine. Prije trideset godina nitko nije mogao zamisliti takav razvoj događaja ni sa jedne strane zida. “Rusi su bili ovdje, ali su kultura i restorani i dalje bili njemački. Pogledajte ovo sada; šta je njemačko u ovom gradu – nije ni sport, ni hrana, ni moda, ni vlasništvo, a ni kultura” – žali se bejbi-boomer, Berlinka na Alexander Platz-u.

Razuzdani kapitalizam očito nije ono što su osnivači Zapadne Njemačke imali na umu kad su je začinjali. “Predratni kapitalistički gospodarski sustav nije služio interesima njemačkog naroda” – to su čak izjavili i centralno-desni Kršćanski demokrati već 1947-e godine. To je razlog zašto se – oslanjajući se na paralelno društvo DDR-a –zapadnonjemačka Republika izgradila na ideji socijalno-tržišne ekonomije (soziale Marktwirtschaft) u kojoj je poduzetništvo poticano, ali također i obveza bogatih da pomognu onima koji su u slabijem društveno-ekonomskom položaju.

Alarmantni nalazi Gini indeksa (računajući nacionalnu raspodjelu prihoda, kako prema najnižih, tako i prema najviših 10%) u Njemačkoj, pokazuju visoku dječju i mladalačku stopu bijede, što ukazuje na značajan  međugeneracijski prenos siromaštva. Proklamirani san zapadnonjemačkih začetnika sve više postaje njemačka iluzija. Ravnopravnost mogućnosti – toliko cijenjena u teoriji – u praksi je zapravo samo utopija, posebno u istočnim dijelovima Njemačke; mit obespravljenih i pauperiziranih manjina, žena, ali i sve brojnijih ešalona srednje klase.

“Socijalizam nije poražen, samo je otet. Danas ga uživa 1% – oni uživaju u pod stranama, poreznim olakšicama, deregulacijama i korporacijskim bonusima. Ostatak stanovništva živi u nepoštenom sistemu nejednakosti i segregacije, nasilja i zagađenosti, u borbi za život pod teškim mjerama štednje, nebuloznom i proturječnom politikom useljavanja, te beskrajnom erozijom radničkih, te drugih socijalnih i kulturnih prava” – pojašnjava profesor političke ekonomije iz Leipziga.

„Čak i kada Al-Qaeda ili ISIL napadne Njemačku, meta napada nije visoko elitni restoran kakvog važnog središta, već minhensko predgrađe puno radničke klase, oronula terasa restorana iz lanca jeftine brze hrane.“ – zaključuje njegov asistent.

DDR je preko noći uklonjen kao teritorijalna realnost. Trideset godina kasnije, za mnoge Nijemce, evo ga nazad – na pol puta između utopijskog sna i jedine preživjele nade. Stoga i ne treba čuditi da je na izborima, svega deset dana prije 30-te obljetnice Zida, u iznimno važnoj federalnoj jedinici Njemačke, Turingenu Linke apsolutno trijumfirao. Ova stanka, sljednica bivše DDR Komunističke partije ponovno je uvjerljivo pobijedila ove 2019.godine. Ovaj put to je nevjerojatnih 31% ukupnih glasova – gotovo jednako ukupnom zbiru osvojenih glasova triju najstarijih i naj etabliranijih stranaka (zapadne) Njemačke; Demokršćana, Socijaldemokrata, i Liberala (8% +21%+5%).

Strahotna a poštovana, preindustrijalizirana, prenaseljena i (zvanično) prekorektna, današnja Njemačka je pregrijana i visoko podijeljena. Schuldkult (kult krivnje) abolicionisti (AfD i ostali) se pripremaju za novu interpretaciju prošlosti koja je već ‘prodana’ širom dezorijentirane istočne Europe. Sve se to događa dok je Francuska, kao što Robert Kagan kaže: „tek jedne izbore udaljena od pobjede profašističkog izbornog tijela, što će Europu pogoditi kao zemljotres“ i time završiti „francusko-njemačke partnerske odnose oko kojih se europski mir izgradio prije 70 godina.“

Berlinski zid je srušen prije 30 godina, ali tihe ograde samoće podižu se svuda unutar i oko Ueberlanda.

Još jedno alternativno društvo, iskasapljeno

Urušavanje Sovjetskog Saveza – koje je započelo u Berlinu 9-og novembra 1989. značilo je kraj povijesne Ruske imperije, ali i gubitak geopolitičke važnosti nesvrstane, svjetski ugledne Jugoslavije, koja se potom samo spalila u nisci brutalnog genocidnog građanskog rata i etničkog čišćenja. Ideja da različite nacije žive skupa saobraćajući na različitim jezicima u (kon)federalnim strukturama je (iako nesavršena) bila jugoslavenska stvarnost, ali također i deklarirani san Europe Mastrichta. Zapravo, jugoslavenski federalizam je bio jedan od najoriginalnijih, naj naprednijih i naj sofisticiranijih modela u cijelom svijetu. Čak štoviše, Jugoslavija je bila jedina istinski emancipirana i politički slobodna država Istočne Europe, i jedna od rijetkih na čitavom starom kontinentu.

Jugoslavija je na mnogo načina bila jedinstvena europska zemlja: bez agresivne prošlosti spram svojih susjeda, visoko tolerantna prema drugim i drugačijima, kako kod kuće, tako i vani.

Narod Jugoslavije je jedan od rijetkih europskih naroda koji se odlučno suprotstavio fašizmu u krvavoj borbi, i to platio iznimno visokom cijenom od 12% svog stanovništva u črtiri godine rata. Bio je bio pretežak teret na plećima male nacije kojoj je zapao golem zadatak vratiti neodgovornu Europu u ravnotežu.

Pored Sovjetskog Saveza, Jugoslavija je bila jedina europska zemlja koja se samostalno oslobodila nacizma i fašizma. (U odnosu na očekivani demografski priliv i veličinu aktualnog stanovništva unutar državne teritorije 1939., najveće žrtve pretrpjela je Poljska – 18%, Sovjetski Savez -15%, Jugoslavija 12%, III. Reich/Njemačka – 10%. Čisto usporedbe radi, atlantski krug pretrpio je sljedeće gubitke: Francuska 1,3%, Velika Britanija 0,9% i SAD 0,3%).

Jugoslavija se također odlučno suprotstavila staljinizmu odmah nakon Drugog svjetskog rata. Bismarck Južnih Slavena – Tito, nametnuo je supersilama tzv. aktivnu miroljubivu koegzistenciju nakon bandungske konferencije 1955-e, te okupio Pokret Nesvrstanih (NAM) na osnivačkoj Beogradskoj konferenciji 1961-e godine. Stabilni desetljećima, NAM i Jugoslavija su direktno smirivali velike sukobe dviju supersila i njihovih satelita i balansirali njihove neodgovorne eskapade diljem svijeta.

U Europi, na kontinentu najoštrijih ideoloških podjela, s vojno suprotstavljenom raspuklinom preko čitavog kontinenta (dok Atlantska Europa istovremeno stoji iza nekih od najgorih strahota 20-og stoljeća, iza Francuske Indokine, Indonezije, Konga, Rodezije, Čilea, do Alžira i Sueskog kanala), te sa svojim južnim krilom kojima dominiraju hunte: Portugala, Španije i Grčke (sporadično i Turske), te nestabilne Italije u kojoj vlade desetinama godina ne opstaju u prosjeku duže od 10 mjeseci, Jugoslavija je bila čvrsti otok stabilnosti, umjerenosti i mudrosti.

Nadalje, jugoslavenski model socijalizma nadahnuo je najveće europske komunističke partije izvan sovjetske sfere na emancipaciju i  tzv. eurokomunizam. Naročito su se španska PCE, italijanska PCI i francuska PCF komunistička partija, te mnoge prekomorske, razvile od pro-ruskih u moderne eurokomunističke popularne pokrete, i to sve uz pomoć jugoslavenskih mislilaca i praktičara.

Na unutarnjem planu, Jugoslavija je imala jedinstveno ustavno ustrojstvo strogo decentralizirane federacije. Iako naizgled formalno demokratska u društvenopolitičkom životu, mnoge njene društveno-gospodarske prakse, kao i široko razgranata i dalekosežna osobna prava i slobode, činili su je uistinu demokratskom. Koncept samoupravljanja (uz model Samoupravnih interesnih zajednica) u gospodarskim, socijalnim, jezičnim i kulturalnim pitanjima, stekao je veliku međunarodnu pozornost i divljenje tijekom 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih godina. Ipak, nije bilo dovoljno simpatije ni milosti Europe koja je hitala ka svojoj Uniji da se  jugoslavenski narod poštedi užasnih patnji ili da se spasi simbol kojeg je ova zemlja predstavljala kod kuće i u inozemstvu. Tko još treba alternativna društva i alternativan način razmišljanja?

TRABANTI-ziraj se!

Usprkos posljedicama hladnog rata, često plaćena ili iznuđena istočnoeuropska retorika da se ova navodno pobunila protiv sovjetske dominacije kako bi se povezala sa Zapadom, uopće ne odgovara stvarnom stanju. Nagyijeva Mađarska 1956, Dubčekova Čehoslovačka 1968-e i (pred)jeruzelska Poljska 1981, su sanjale i stremile pridruživanju liberalnoj Jugoslaviji na njenom svjetski poznatom i priznatom Trećem putu.

Do 1989.-90., ova zemlja je još uvijek predstavljala nadu stvarne emancipacije i slobode za mnoge na Istoku. A kako je novostvorena EU (osovina atlantsko-centralne Europe) na nju reagirala? Je li bila barem snošljiva (ako već nesklona podržati) ili aktivno destruktivna spram jugoslavenskog Trećeg puta? Na raspad Sovjetskog Saveza, EU je reagirala klasičnim načinom povijesne nacionalne-države, hladnim geopolitičkim kalkulacijama lišenim bilo kakvih moralno-ideoloških ustručavanja. Povlačenjem podrške reformističkoj vladi Ante Markovića, nepodnošljivo lako je napustila proklamirani altruizam vlastite ideje i tim činom u osnovi zapečatila sudbinu Jugoslavije.

Namjerno ili slučajno, neodlučne i kontradiktorne političke poruke iz za-Maastrich-spremne EU – iz Genscher/Mockovog eksplicitnog ohrabrenja separatizmima u salto mortale ka punoj potvrdi teritorijalnog integriteta i suvereniteta Jugoslavije – dovele su jugoslavensku državu u šizofrenu situaciju. Shodno tome, zbor disonantnih europskih glasova, nejasnih ili nečastivih trbuhozboraca – većina promatrača bi se složila – direktno su nahranili i ubrzali unutarnje sukobe novo elita, koje su tvrdile da legitimno predstavljaju ‘razdražujuće’ narode Jugoslavije.

Nedugo zatim, osovina euroatlantske i centralne Europe distancirala se od Jugoslavije, svoje zemlje kandidata (zemlju koju od tada naziva eufemistično: Zapadni Balkan), te dopustila klaonicu da traje u suštini nesmetano godinama. Istovremeno, koriste se sva sredstva za promicanje vlastite strateške dubine ka istoku (poslije formaliziranog tzv. proširenja EU 1995, 2004, 2007 i konačno 2013. godine).

Prvi rat ikada vođen u izravnom televizijskom prenosu, prepun grozomornih slika genocidnog Armagedona, nastupa početkom 1990-ih, a na malim ekranima  diljem Europe zadržao se godinama, dok se pozornost polako pomiče ka glavnom plijenu, onom na Istoku. Iako je osovina Atlantsko-Centralne Europe nastavila ponavljati mantru – mi  ne znamo tko puca na koga u toj barutani i jako je teško prosuđivati – ovaj, naizgled nevini ‘pričekaj–da-vidimo‘ stav, u stvari je nedvojbeno jasna poruka svima u Istočnoj Europi: Nikakav alternativni put neće biti odobren. Od Istoka se naprosto očekivalo da bude prikolica, da pasivno sluša i da se ne angažira aktivno na vlastitim egzistencijalno važnim pitanjima.

To je jedini mogući odgovor kako genocid i proširenje EU mogu istovremeno ići ruku pod ruku na tako malom kontinentu. U međuvremenu, Umberto Eco, vidno uznemiren, upozorava na ponovno probuđene aveti prošlosti. Još 1995-e britko dijagnosticira: “Sveprisutni fašizam vraća nam se kroz novogovor.“

Nije bilo iznenađenje onda da je Istok, ubrzo nakon odustajanja od potrage za izgubljenim identitetom, kapitulirao. Slijedio je njegov konačni civilizacijski poraz: Slaveni istočne Europe tiho su predali sva svoja najvažnija pitanja – slavenstvo, anti-fašizam i vlastiti identitet – u ruke svoje desnice te Rusiji na krajnjem istoku Europe.

Europa genocida i ujedinjenja – sretni zauvijek

Kako smo već naveli, neslavni poraz rusofonske Europe u svom geopolitičkom i ideološkom sukobu sa Zapadom značio je kolosalne promjene u Istočnoj Europi. Dovoljno je sagledati geopolitičko okruženje tada najveće istočnoeuropske zemlje, Poljske. Sve tri susjeda Poljske; Istočna Njemačka (kao jedina država koja se priključila Europskoj Uniji bez ikakvih pristupnih pregovora, po hitnom postupku, čistim činom Anschlussa-a), dok su Čehoslovačka i Sovjetski Savez nestale preko noći. Današnje države koje graniče s Poljskom su nove pojave na europskoj političkoj karti. Dalje, ukoliko želimo usporediti broj državnih disolucija širom svijeta u zadnjih 50 godina, stari kontinent ih je doživio isto koliko i svi drugi kontinenti zajedno: američki kontinent – nijednu, Azija – jednu (Indonezija/Istočni Timor), Afrika – dvije (Sudan/ Južni Sudan i Etiopija/Eritreja), a Europa – tri.

Interesantno je da su sve europske disolucije država primarno vezana za Slavene koji su živjeli u višenacionalnim i višejezičnim državama. K tome, sva tri europska raspada– što znači, svaki drugi raspad u svijetu – dogodila su se ekskluzivno i isključivo u Istočnoj Europi.

Ta je regija svjedočila potpunoj disoluciji Čehoslovačke (Zapadni Slaveni) i Jugoslavije (Južni Slaveni, u tri vala), dok je jedna država nestala iz Istočne Europe (DDR) kako bi se ojačao i proširio čeoni dio centralne Europe (Zapadna Njemačka). Konačno, bezbrojne centripetalne turbulencije su zahvatile istočnu Europu nakon raspada Sovjetskog Saveza (Istočnih Slavena) svuda, unutar i izvan nj. državnih granica.

Iredentizmi i separatizmi u Velikoj Britaniji, Španiji, Belgiji, Francuskoj i Italiji, ili Danskoj (Farsko otočje i Grenland) mnogo su stariji, jači i dublji. Unatoč tome, raspadi su u istočnoj Europi uzeli maha naglo i surovo, dok je Atlantska Europa ostala netaknuta, a Centralna Europa se gospodarski i teritorijalno čak bitno okrupnjavala.

Stoga, iz naših posljednjih 30 godina se može zaključiti da je samo-fragmentirana, de-industrijalizirana, ubrzo prestarjela i razognjištena, (i de-slavenizirana) istočna Europa, najvjerojatnije postala najutjecajniji kutak svijeta – jedan od rijetkih preostalih pokornih slušača. Poslušna i podatna, te stoga statična i rigidna usred dinamičnog i ustreptalog 21-og stoljeća u svijetu, Istočna Europa je među posljednjim preostalim pasivnim skupljačima lopti i slabim nedozrelim đacima, dok svuda drugdje na planeti traje procvat stvaralaštva, novih ideja i društveno-gospodarskog razvoja.

Čini se da Europa još uvijek prezire svoje žrtve. 

Veoma zanimljivo, fizičko osvajanje europskog Istoka, obično je podrazumijevalo da je proširenje Unije na istok lažno predstavljano kao iznimna vrlina umjesto onoga što ono stvarno jeste – hladni instrument realpolitike. Jasno je, da se prvenstveno desilo proširenje NATO-a pod vodstvom SAD-a, a tek zatim EU (prateći, Trabant) poduhvat.

Niti jedna istočnoeuropska zemlja naprosto nije ušla u Europsku Uniju prije nego se prethodno pridružila NATO-u. Obje strane Atlantika su jasno shvatile da će kontradiktorna pozicija gorbačovljevsko-jeljcinovske Rusije u post-hladnoratovskom vremenu ostati zbunjena, dezorijentirana, reaktivna i obrambena na duži rok. Zbog toga se Sjevernoatlantski vojni savez nastavljao proširivati unatoč izravnim sigurnosnim obećanjima koje je Kremlju dala administracija Georga H.W. Busha.

Vrijedno se prisjetiti da je NATO bio i ostao (institucionalni vojno-politički) instrument američkog fizičkog i vojnog prisustva u Europi. Ili, kako je Lord Ismay dovitljivo, no točno definirao 1949: “kako bi Rusi ostali van, Amerikanci unutra i Nijemci ispod’. Činjenica da su SAD ostale prisutne u Zapadnoj Njemačkoj te da se Sovjetska armija povukla iz Istočne Njemačke, nije značila ‘demokratizaciju’ ili ‘tranziciju’. Bio je to izravni vojni poraz gorbačovljeve Rusije u duelu za ključne sektore Centralne i Istočne Europe.

(Ukupna ‘naknada’ koju je Vlada Helmuta Kohla dala Sovjetskom Savezu bila je svega €6 milijardi; DEM 12 milijardi + DEM 3 milijarde u kreditu. Tako nevjerojatno malo je Gorbačov glatko prihvatio kao naknadu da se povuče gotovo pola miliona vojnika iz Istočne Njemačke – ono što će pokrenuti domino efekt, koji će srušiti cijeli istok, gotovo preko noći.)

Kao direktni ratni plijen, DDR je nestao s političke karte Europe usisan od strane Zapadne Njemačke, dok američka armija još uvijek boravi u ‘ujedinjenoj’ Njemačkoj. Zapravo, više od polovine od američkih 75 velikih inozemnih baza nalazi se u Europi. Do današnjeg dana, Njemačka je (nevoljni) domaćin njih 25.

Posljednji čovjek ili nadčovjek? 

Na početku post-hladnoratovske ‘Atlantske epohe’, početkom 1990-ih, Francis Fukuyama je euforično ustvrdio: „Povijesti je kraj!“ Samo tri decenije potom, uvrtanjem u trezvenost neizbježnog, on je vlastitu tvrdnju ispotiha ublažio u – ‘Budućnost Povijesti’ – ozirući se očajnički i moleći: “Gdje je kontra naracija?“

Da li je bila i da li će naša povijest ikada uzeti odmor? 

Stotinu i pet godina nakon izbijanja Prvog svjetskog rata i 30 godina nakon pada Berlinskog zida, mlade generacije Europljana u školama uče o jedinstvu jednog entiteta zvanog EU. Međutim, čim se pojave ozbiljniji vanjski ili unutrašnji sigurnosni izazovi, dijelovi prave istine, historijske Europe, ponovno izbijaju na površinu. Ranije u Iraku (s izuzetkom Francuske), a sada u Libiji, Maliju, Siriji i Ukrajini; Centralna Europa oklijeva djelovati, Atlantska je nestrpljiva, Skandinavska Europa  (zvanično) je neutralna, i dok se Istočna Europa poslušno priklanja, Rusofonska Europa se protivi.

Anglo-američko bombardiranje Libije 1986-e je bila akcija jednokratnog lova na glave. Ovoga puta, Libiji i Siriji (Iraku, Maliju, Ukrajini, također) dat je drugačiji doprinos. Faktori su višestruki i interpolarni.

Počnimo sa značajnim prisustvom Kine u Africi. Zatim, postoje veoma uspješni sporazumi između Rusije i Njemačke o plinovodu, koji će, putem zaobilaženja Istočne Europe, lišiti Istok bilo kakve dugoročne pregovaračke pozicije, a time će se izvršiti djelotvoran rusko-njemački pritisak na baltičke zemlje, Poljsku i Ukrajinu.

Da zaključimo, riječ je o razmjernom topljenju američkih interesa i snage, što posljedično uzrokuje još jednu re-kalibraciju njihovih europskih nakana. Sve je to povezano, a istovremeno se pale zvona na uzbunu diljem, primarno atlantske, Europe.

Postaje jasno da, iako naizgled jedinstvena, Europa jeste suštinski sastavljena od nekoliko segmenata, svaki od njih sa svojom vlastitom dinamikom, ostavštinom i svojom vlastitom političkom kulturom (razmatranjima, prioritetima i strahovima).

Atlantska i Centralna Europa su samopouzdane i sigurne na jednom kraju, dok su (EU i ne-EU) Istočna Europa, koliko i Rusija sa druge strane, nesigurne i neuralgične, u stalnoj potrazi za dodatnim sigurnosnim garancijama.

“Amerika se nije promijenila 11-og rujna. Samo je postala ono što ona oduvijek i jeste.“ – poznata je izjava Roberta Kagana. Parafrazirajući, možemo reći: Od 09/11  (09. Novembra 1989 u Berlinu) te nedugo potom, praćena genocidnim ratovima u Jugoslaviji pa do drame Eurozone, MENA-e, tekućom ukrajinskom krizom, Brexitom i turskim atentatom na NATO, Europa se nije promijenila. Samo je postala malo više ono što je oduvijek – konglomerat pet različitih Europa.

Stoga, 09/11 ove godine će biti samo još jedan tužan podsjetnik, da su pobjednici višestruko propustili priliku odvesti čovječanstvo u sasvim drugom pravcu; prema ne sukobljenoj, de-karboniziranoj, demonetiziranoj/de-financijaliziranoj i depsiho-logiziranoj, samostvaralačkoj, generacionalnoj i zelenijoj očovječenoj budućnosti.

Gdje je taj bolji život koji smo svi priželjkivali i kojemu smo se nadali, koji svi zaslužujemo, a koji nam od toga dana u Berlinu stalno iznova obećavaju?

Trabant kao automobil, ili Trabant(izacija) kao način našeg življenja?

Ljubljana/Beč, 8.novembar 2019

•   Link (BSH): https://www.ifimes.org/ba/9721  (Analiza ● Prof.dr. Anis H. Bajrektarević – 30 godina nakon 09/11: Koliko Njemačkih bi trebala imati Europa?)

•   Link (ENG): https://www.ifimes.org/en/9722  (Research – Prof. Dr. Anis H. Bajrektarevic: 30 years after 9/11: How many Germanies should Europe have?)

•   Link (BSH): https://www.ifimes.org/ba/9720  (Analiza – Masovni protesti u Iraku 2019: Treći val arapskog proljeća)
•   Link (BSH): https://www.ifimes.org/ba/9717  (Poziv – Predavanje generala Blagoja Grahovca: Geopolitika i Balkan)
•    Link (BSH): https://www.ifimes.org/ba/9715   (Analiza ● Pyotr Iskenderov: Da li Balkan dijeli Evropsku uniju?)
•    Objavljeno u The Jerusalem Post: ARE THE BALKANS SPLITTING THE EU APART?, link: https://www.jpost.com//Opinion/Are-the-Balkans-splitting-the-EU-apart-606654
•    Link (BSH): https://www.ifimes.org/ba/9712  (Saopćenje za javnost: Glavna predstavnica IFIMES-a pri ECOSOC/UN Mernik Knee na raspravi o umjetnoj inteligenciji u New Yorku)
•    Link (BSH): https://www.ifimes.org/ba/9705  (Analiza – Zapadni Balkan 2019: Gura li EU države Zapadnog Balkana u ‘zagrljaj’ Rusije?)

Ranija verzija ovog teksta je do sada objavljena u preko dvadeset zemlja na četiri kontinenta svijeta. Sa engleskog originala: 30 years after the Berlin Wall downing: The End of Coherent Universalism? prevela Mr.sc. Selma Aljović (adaptirao prof. Domagoj Nikolić).

Autor je dugogodišnji šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija sa sjedištem u Beču, Austrija. Pored više od stotinu radova objavljenih u preko pedeset zemalja svijeta i prevedenih na dvadesetak jezika, objavio je sedam knjiga na temu geopolitike, energije i tehnologije za europske i američke izdavače. U pripremi mu je knjiga Nema Azijskog vijeka (No Asian century…).