Pjesme Omera Ć. Ibrahimagića

Povezani članci

• CRTEŽI IZ MAPE POČITELJ
• Khodorkovsky: članci, dijalozi, razgovori
• Promocija knjige “Jazz za zaboravljenog strica” u Zvonu
• Gledajmo se Očima ljubavi
  Dobro došli na obale Une
• ‘Sunčani vrtuljak’ i ove subote okreće se za najmlađu publiku u MTM-u
• REPERTOAR „POD OPTEREĆENJEM“

Foto: tuzlarija

NOĆ BESTRZAJNIH TOPOVA

Za Feral Tribune i Partibrejkers

Kročili smo u izbu preostalih urbanih volšebnika,
okrunjenih strahovitom željom za mentalnim samoodržanjem,
spremnih na nesiguran dijalog sa svakodnevicom,
okuženom u lascivnost, nespokoj i sram.

Uvukla nas je poticajna muzika koja se upijala u pore,
kroz koju smo osjećali zadovoljštinu,
dok nam je porađala nadu da sraz koji živimo
ne mora biti isuviše bolan.

Gledali smo bezrazložno zanemarenu mladost
kako se getoizira i otcjepljuje od bolne stvarnosti,
kako se trudi da uživanjem u ovom minijaturnom ozvučenom prostoru
nadomjesti sve propuste u kojima se rasplinuo privid boljeg života.

Osvijestila nas je sva srčanost pokušaja te šačice privilegovanih
čije smo prisustvo osjećali svud okolo.
Sebe smo, ergo, doživljavali kao zatočene u bezizlaznost,
u kojoj se unaprijed zna da primitivni neprestano kidišu u zastrašujućim hordama,
sa neugasivom željom i bez poštivanja stečevina.
Kao i da snaga bestrzajnih topova ljubavi i časti nisu sasma dovoljne
kako bi ih se zaustavilo u razarajućem makijavelističkom performansu.

Tješili smo se da negdje, možda već u susjedstvu,
postoje još neki urbani heroji koji imaju snage
da istupe pred barikade,
podignu ruke u gard i protivno pravilima razuma,
povedu preostale ratnike,
naoružane tek odgojem i ponosom,
u neravnopravnu borbu kojoj se ne vidi kraja.

Jazz Club, ulica VI bosanske brigade,
noć i januarova i februarova, 2009.

 

PAMTIM

Nikoli Kovaču

Stati na stranu žrtve jedini je ispravan izbor.
Tako sigurno nećeš zgriješiti.
Sve ostalo je, pamti, moralni pakao!

Tople i jednostavne ljudske riječi
se sljubljuju sa žuborom ledene Bregave,
odlazeć podjednako,
do moje glave i niz vodu,
dok sjedimo i pričamo,
u hladovini, tik uz Inat-ćupriju.

Slušam ga, osjećam, shvaćam, znam.
Da su majke nosile i rađale više ljudi poput njega,
ova zemlja bi danas zasigurno slovila kao ljudskija.

Slušam ga, a ne osjećam, ne shvaćam i ne znam
da uživam u zadnjem divanu sa čovjekom
kojem je davno zapisani raj tu,
nadohvat ruku.

I da će, prije nego se mjesec presvuče,
odšetati dovoljno daleko.

Tamo,
gdje ne mora stati na stranu žrtve
jer su tamo,
svi listom na pravoj strani.

Stolac / Tuzla, 2007.

 

KUĆE U PEPELU

Radomiru Konstantinoviću

Pepeo je, od spaljene kuće, pokupio ostarjeli čovjek
i njime zagrnuo sopstvenu humku.
Kćer mu, u godinama što su prebrzo stigle, u suzama okupana i čista,
od svojeg doma pepeo sabra baš kao što je i starina sam.
Njen porod, dijete muško,
dok dlanom o dlan a s koljena na koljeno,
već po crnom adetu,
naučiće kako da pepeo pokupi i u drvenu ga škatulu skrije.

Valjda se tako namirilo troje, sve se nadam.

A ako, ne daj Bože, nije, onda će opet nečija djeca,
na prahu i pepelu svojih tragičnih ostavština vabiti i razgorijevati
tuđe povampirene ideje i maloumne nakane.

A ako, Bože daj, jeste, onda meni više ništa nije potrebno.
Ljudi će stvarne slike svojih domova imati već tu,
pred očima, rukama.
U kutijama spavaće požutjele fotografije kuća,
sporo i bespovratno nagriženih crvotočinom.

Sanjam,
nestaće stigme.
Crni se prahovi neće,
ko sramota i poruga,
skrivati.

Namalo, tek toliko, za promjenu.

Samo da bi riječi ove pjesme zauvijek nadživjele buktinje,
u kojima je gorjela jedna zemlja,
u kojima su nestajale nečije uspomene.

 

DOBRI BOŠNJANI

Zvali su ih Dobrim zbog nečeg što se moglo osjetiti bez puno riječi.
Čudili su se otkuda pa takav dobar kov, čvrst soj, odakle takvo harno jato.

Barbari su ih smatrali divljim plemenima jer nisu dali na sebe.

Ali, vrijeme mijenja dušu što se pušta…

Dobrota je postala suvišna,
od puno Dobrih su, kroz vrijeme,
postajali brojni naopaki što traže i nalaze taksirat.
Okalemljeni kako ne treba odabirali su drugu stranu,
i gdje će nego u zlo.

Ono je, otkako je dunjaluka, korov neuništiv,
prima se, gnijezdi i svija gdje ni zamisliti ne možeš.
Ma koliko dobra upilo.

Tako će biti da je, kako shvatam kad promislim, nestalo Dobrih Bošnjana.
Još ih se u pjesmama može naći, u pričama oko vatre, sasma rijetko u pogledima.

A zlo?
Ono je, poput kakve mračne šubare, odavno poklopilo dunjaluk.
Ne smiruje se.
Ko kaverna na plućima, odjednom se otvori na nemjestu.
Pa se sporo zatvara, usprkos mehlemima od dobrote.

Zato, ako danas naiđeš na Dobrog Bošnjana,
on će ti se učiniti smušen, nepripremljen za život.
Taj još nije svikao na borbu sa zvijerima skrivenim iza licemjerja.

Pitaćeš ga šta se zbilo sa cijelim narodom što se poput polena po Zemlji rasuo-
odgovora nećeš dobiti.

Umjesto toga vidjećeš izlaske Sunca,
bistre rijeke i stećke,
snažne ljude i zdravu djecu.

Omirisaćeš behar što ga miluje vjetar sa planine.

Čućeš smijeh,
tako dalek,
zaboravljen i stran.

 

PRIJE KIJAMETA

Miljenku Smoji

Kroz šiju damar proleti
i nije važno jel zimi il ljeti,
sav se smrzne.
Pričini mu se da ga ljulja,
kad cipela stara nažulja,
nogom trzne.

Zarije se igla u rame,
šake otkažu same,
nešto ga sapne.
U maglu utone vid,
da stopalo bolno o brid
zapne.

Sijevne mu munja u kuku,
i tamo gdje je lomio ruku,
klin ga ubode.
Crveni koljeno cijelo,
svana hladno, iznutra vrelo,
puno vode.

Prsti zatrnu i bride,
onda s večeri, kao pride,
polahko poplave.
Ne trepne čitave noći,
do mira ne može doći,
od glave.

A kad se pomoli kiša,
niz crijep pa kroz oluk juriša,
kal spere.
Kuvet ga namah ponese,
i svaku tegobu odnese,
bez mjere.

Star postane mlad,
sad-sad.

 

GLAVA

Mislila-smislila,
radila-gradila,
čudom se čudila,
nije kudila.

Ljepotu pisala,
nikog ponizila,
želje uzvisila,
sebe nadvisila.

Nije ih dirala,
samo smirivala,
damare sporila,
za dobro se borila.

Kratko su vrijeme
pazili glavu,
skidali kapu
njenom stavu.

Iz prikrajka tračali,
poneki vračali,
da glavi namjene,
druge zamjene.

Vidi mu tikve kako vazi,
ma neće vazda biti u snazi!
Pazi je samo kako se neda,
a sve je dobila preko reda!

Al štrčala glava,
ponosna, prava,
mnogima smetala,
zanovijetala.

Brzo odlučili,
nisu se mučili,
odluku skrojili,
nisu dvojili.

Tu ćemo glavu,
usprkos stavu,
stavit na tavu,
ponudit lavu!

I skidoše glavu,
ponosnu, pravu,
da preko glave,
izniknu trave.

Sad slave slavu za novu glavu.

 

BALKAN

Opet se mute jezera,
i rijeke,
krvave prolijeću ptice,
put Meke.

Tmušti se oblaci nižu,
svod pune,
krvnici nanovo dižu,
harpune.

Svaki ubod te kida,
jal stvara,
opet pravimo kuće,
iz gara.

Tu život nije tek spleen
i voda,
pitam se,
koliko košta sloboda?

Postoje čudne minute,
i sati,
i Neko istinski Velik,
da shvati.

Postoji Neko što broji
i mjeri,
postoji Nešto što učiš,
u vjeri.

Postoje kanoni života,
slijed stvari.
Al ko o tome misli,
ko mari.

Čovjek je rođen da ništi,
i kvari.

1992.

 

VIVA LA MUERTE

Ratnim zločincima, za vječnu nespinu i nemir

Zamislite li se kada vas kliktaj sokola na bolan jauk ljudski sjeti,
kada se, u mrkloj i kišnoj noći,
predenje lišća načini poput šuškanja šatorskih krila
u koja su umotani nevini a mrtvi,
kada vam oko sopstveno, na dnu prazne rakijske čaše,
ugleda bistro oko starca koje ste iskopali?!

Zamislite li se kada vas nagao mlaz vode sa planinskog hajra
na liptaj krvi iz presječene žile kucavice sjeti,
kada se fijuk vjetra doima
ko bespomoćno zapomaganje djeteta ili uzdah izbjeglog,
kada vam sjećanja popunjavaju
silovane žene i muškarci bez genitalija?!

Zamislite li se kada vas miris logorske vatre
na slike izgorjelih ognjišta sjeti,
kada se savijanje i pucanje nagorjelih dasaka učini kao
lomljenje šije ljudske, kršenje ligamenata i veziva,
kada vam ruku pruže potomci onih koje ste smaknuli,
okrećući glave, sakrivajući lica mokra od suza,
uzaludno tražeći tek ljudske kazne za neljudska djela?!

Vrelo Bosne, 1999.

 

MUZIČKA KUTIJA

Čini se da nam je u dom ušetala baš nekako s djecom.
Vlak na njoj je išao u krug, melodija bila glasna taman koliko treba.
Naviješ, pokreneš mehanizam, zatvoriš oči i predstava započne.
Nosi kroz vrijeme.

Spazim njen osmijeh i kako mi nevidljivom tintom po srcu ljubav piše.
Spazim kako bujaju, kako rastu odlivci naših duša.
Spazim šćer što gleda naprijed i puže unazad.
I sina, pričini mi se, čujem kako guguče.
Kožu milujem Vašu što mišćem miri.

Gledam nas na okupu,
dok se grlimo i smijemo,
dok se sjemenimo vedrinom.
U snijegu cijelcu
i beharli proljeću,
na vrućinama Aliđuna
i spram jesenskih kiša.
Vidim kako cipelice Vaše nosim,
u kutijama kartonskim, pod miškama, prve, kao iz sna.

A onda, kuveta nestane, muzika prestane, vlak stane.
Trajalo je baš onoliko koliko i jedna cigar pauza,
u sebe pregršt života naslagalo.
Paramparčad se, od sebe sama, sastave,
dani, u tespih poslože.
Godine se saberu sve do trena kad zvon utihne.
Naizgled pritajena prošlost kroz sklad muzike iz kutije prsne.
Prekine da me obenđijava.

Tad otvorim oči pa šutke pogledam bijel pokrov oblaka ponad mene.
Učini mi se da ne saznasmo kako treba u potpunosti uživat u ljepoti,
i da nam je, nemudrim,
svašta izmigoljilo, izmaklo.

Onda, dok je kutija svirala,
a vlak se u pravilnim vremenskim razmacima
vraćao na mjesto polaska.

 

O PISCU

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima, portalima i fanzinima: Pulsus, Kratki spoj, Svijet, Most, Front slobode, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija, Braničevo, Bagdala, Nomad, Plima, Ajfelov most, Libartes, Oprem dobro, Dubrovnik, Glasnik MC 016, Povelja, Naše stvaranje, Onlajn poezija, Hypomnemata, Književnost, Republika, Dunjalučar, Pikolo Knjigomat, Zvona i Nari, Lupiga, Dnevna Doza i Tema.

Publicirao je knjige:
– «Boje Sunca» (proza, 2000.),
– «Šest bijelih mantila» (poezija ljekara – liječnika, 2007.),
– «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. – II izdanja),
– «Obične riječi» (poezija, 2012.),
– «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),
– «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),
– «Dobre godine» (proza, 2018. – II izdanja),
– «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018.).

Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija / Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana» (Zagreb, 2012.). Zastupljen je u nekoliko knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).

Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i profesor Univerziteta u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.