FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (2)
Tužiteljstvo od 1995. tvrdi da je Hrvatska djelomično okupirala BiH

Izdvajamo

• U rujnu 2000., Zlatko Aleksovski prebačen je u zatvor u Finskoj. Prijevremeno je pušten na slobodu 14. studenog 2001. A ako ima pouke u njegovome suđenju, ona je u uvidu da nema situacije koja može ukinuti osobnu odgovornost za vlastite postupke, ali i u spoznaji da su ratni zločini tek najteža i najvidljivija razina nasilja: kakve su i kolike patnje uistinu prošli, to znaju samo zatočenici u Kaoniku. Kao, uostalom, i sve ostale žrtve suludih ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Povezani članci

• Prokletstvo Saše Geševskog
• Mostarsko zatišje pred buru!
• Otpor, stoko, otpor!
• Limeni doboš u srcu Hercegovine
• Nacionalizam kao oblik rasizma je bolest
• Nerzuk Ćurak: Alija i njegovo naslijeđe

Ahmići 1993. foto: BH vijesti

Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.

Već u listopadu 1995., tužiteljstvo Haškoga suda ustvrdilo je da je hrvatsko-bošnjački rat bio “međunarodni sukob” i “stanje djelomične okupacije”. Četiri i pol godine kasnije, to je pred sudom uspjelo i dokazati.

“Najkasnije od 3. januara 1993. i najmanje do oktobra 1993., oružane snage Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, poznate kao Hrvatsko vijeće odbrane (HVO), bile su u oružanom sukobu s oružanim snagama vlade Republike Bosne i Hercegovine. Stanje međunarodnog oružanog sukoba i djelomične okupacije trajalo je u Republici Bosni i Hercegovini na teritoriji bivše Jugoslavije sve vrijeme na koje se odnosi ova optužnica”, navodi su iz dokumenta koji je prvi haški tužitelj, Richard Goldstone, potpisao u listopadu 1995., a objavljen je 2. studenog iste godine.

Riječ je o optužnici protiv šestorice političara HDZ-a BiH i vojnika HVO-a u srednjoj Bosni: Darija Kordića, Tihomira Blaškića, Marija Čerkeza, Ivana Šantića, Pere Skopljaka i Zlatka Aleksovskog.

Proći će četiri godine prije nego što tužiteljstvo svoje tvrdnje o “međunarodnom sukobu” i “djelomičnoj okupaciji” uspije i dokazati te uvjeriti sud da je HVO uistinu funkcionirao kao hrvatska okupacijska sila u Bosni i Hercegovini.

U međuvremenu, jedan optuženik sa spomenute optužnice, Zlatko Aleksovski, bit će osuđen a dvojica, Ivan Šantić i Pero Skopljak, oslobođeni. Postupci protiv Darija Kordića, Tihomira Blaškića i Marija Čerkeza bit će odvojeni, da u sljedećim godinama prerastu u neka od ključnih suđenja za Herceg-Bosnu u Haagu, čije posljedice i danas opterećuju odnose političkih predstavnika Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Na zahtjev haškog tužiteljstva, optužnice protiv Pere Skopljaka i Ivana Šantića povučene su u prosincu 1997. Zajedno s njima oslobođen je i Marinko Katava iz Viteza, koji je u studenome 1995., zajedno s još sedmoricom vojnika HVO-a iz Viteza, uvršten u optužnicu poznatu kao “slučaj Kupreškić”. Šantić, Skopljak i Katava oslobođeni su zbog nedostatka dokaza. O sudbini ostalih optuženika iz spomenutih optužnica bit će riječi u sljedećim nastavcima ovoga feljtona.

Istim zahtjevom tužiteljstva povučena je i optužnica protiv Stipe Alilovića, još jednoga optuženika u “predmetu Kupreškić”, koji je umro 25. listopada 1995. Taj je čovjek bio već mrtav kada je 2. studenog 1995., protiv njega podnesena optužnica. Premda je od Alilovićeve smrti do podizanja optužnice prošlo samo dva tjedna, pa tužiteljstvo vjerojatno nije bilo obaviješteno da optuženik više nije živ, nesumnjivo je riječ o  propustu haškog tužiteljstva.

Istodobno, 10. studenoga 1995., haško je tužiteljstvo optužilo još jednoga zapovjednika HVO-a u srednjoj Bosni: Antu Furundžiju.

Anto Furundžija, rođen 1969., “nikada nije bio nacionalista”. Bio je “omiljen među drugovima, komunikativan, živahan”, te “pošten i pravičan”. Tako je na suđenju svjedočio njegov prijatelj iz djetinjstva.

A onda je, u svibnju 1993., sudjelovao u jezivom seksualnom mučenju jedne Bošnjakinje i zlostavljanju vojnika HVO-a koji je spasio njezinu djecu. Zbog tih zločina, Haški sud 10. prosinca 1998. osudio ga je na deset godina zatvora.

U srpnju 2000, Žalbeno vijeće Haškog suda potvrdilo je prvostupanjsku kaznu, koju je služio u zatvoru u Finskoj. Na prijevremenu slobodu pušten je 17. kolovoza 2004.

Tu je ženu sadistički mučio Miroslav Bralo, o čijoj je isprici i kajanju bilo riječi u prošlom nastavku ovog feljtona. Anto Furundžija bio mu je nadređen, prisutan mučenju i silovanju, i nije učinio ništa da ga zaustavi ili kazni. Štoviše.

Sudsko vijeće prihvatilo je navode optužnice: 15. svibnja 1993., pripadnici jedinice “Džokeri” Vojne policije HVO-a uhapsili su jednu Bošnjakinju, civilnu osobu, i doveli je u gostionicu “Bungalov” u selu Nadioci nedaleko Viteza, gdje im je bio štab.

“Džokeri su odveli svjedokinju A u kuću kraj ‘Bungalova’, ‘vikendicu’, gdje su stanovali, i držali je u jednoj velikoj sobi gdje je bila i grupa vojnika. Njih četrdeset. Optuženi, lokalni komandant Džokera, stigao je u vikendicu i odmah počeo da ispituje svjedokinju A o spisku hrvatskih imena i aktivnostima njenih sinova. Dok ju je optuženi ispitivao, jedan od vojnika je prisilio svjedokinju A da se svuče, a zatim joj je prelazio nožem po unutrašnjoj strani butina i donjem dijelu stomaka i prijetio da će joj staviti nož u vaginu ukoliko ne bude govorila istinu. Otpuženi je nastavio da ispituje svjedokinju A za sve vrijeme ovog prijetećeg ponašanja.”

Opisani događaj nije jedino sudjelovanje u zločinima u kojima je sudjelovao Anto Furundžija. Mučenje te žene u kojemu je sudjelovao trajalo je duže. Povrh toga, Furundžijina postrojba, “Džokeri”, 16. travnja 1993. počinila je pokolj u Ahmićima. Presuda konstatira da je sudjelovao u napadu i osobno istjerivao Bošnjake iz njihovih kuća.

Raspravno vijeće opširno se bavilo raspravom o Furundžijinoj odgovornosti, jer je ustanovljeno da nije osobno zlostavljao zarobljenu Bošnjakinju; to je činio Miroslav Bralo, a Furundžija ju je za to vrijeme ispitivao.

Vijeće je razmatralo presude američkih, britanskih i poslijeratnih njemačkih sudova za ratne zločine u Drugome svjetskom ratu, pa je  zaključke donijelo na temelju tih presuda.

“Ako neki zvaničnik isljeđuje zatočenika dok mu druga osoba nanosi teški bol ili patnju, isljednik je isto tako kriv za mučenje kao i osoba koja nanosi teški bol ili patnju, čak i ako on ni na koji način fizički ne učestvuje u tom nanošenju”, zaključilo je sudsko vijeće u presudi dugoj gotovo stotinu stranica.

“Ovdje u potpunosti vrijedi maksima krivičnog prava – ‘quis per alium facit per se ipsum facere videtur’: ‘Smatrat će se da onaj koji djeluje kroz druge djeluje sâm’”.

Kada je počinio zločine, Anto Furundžija imao je 24 godine. Kada je osuđen, imao je 29, i trogodišnju kći.

Zlatko Aleksovski rođen je 1960. u Pakracu, a živio u Zenici. Diplomirao je sociologiju u Sarajevu, a od  1987. do 1992. radio u službi preodgoja u zeničkome zatvoru. U siječnju 1993. postavljen je za upravitelja zatvora HVO-a u bivšoj kasarni JNA u Kaoniku pored Busovače, u Lašvanskoj dolini, u središnjoj Bosni. Poslije svibnja iste godine, postao je načelnik zatvora HVO-a Heliodrom, koji će postati jedno od amblematskih mjesta zločinačke prirode Herceg-Bosne.

Haško tužiteljstvo optužilo je Aleksovskog za zločine nad Bošnjacima u zatvoru Kaonik. Uhapsila ga je hrvatska policija u Hrvatskoj, 8. lipnja 1996., i izručila Haškom sudu.

“Svi  zatočenici su bili Muslimani, i uglavnom civili. Neki su za sebe rekli da su bili vojnici, pripadnici Teritorijalne odbrane u svojoj opštini u momentu kad su uhapšeni. Zadatak im je bio da čuvaju stražu radi obezbjeđenja sela. Većina ih je izjavila da nisu imali niti uniforme niti oružje. (…) Većinu ljudi HVO je uhapsio dok su bili kod kuće, u nemogućnosti da se brane. I sama odbrana priznaje da su zatvorenici bili civili muslimanske nacionalnosti”, stoji u presudi Aleksovskom.

“Većina ćelija bile su površinom manje od 10 kvadratnih metara. U njima nije bilo ni svjetla, ni prozora prema van. (…) Prema riječima više svjedoka, od 10 do 40 tiskalo se u jednoj ćeliji. Svjedok Junhov, koji je posjetio jednu od ćelija u kojima su bili zatvoreni ‘mudžahedini’, izjavio je da je bio samo jedan ležaj na pet zatvorenika.”

Masovna hapšenja provedena su u dva velika vala: prvi, 24. siječnja 1993., u kojemu je oko četristo Bošnjaka uhapšeno i zatočeno u Kaoniku, gdje su ostali oko dva tjedna; te drugi, u kojemu je polovinom travnja 1993. stotinjak Bošnjaka oko mjesec dana bilo ondje zatočeno.

Zlatko Aleksovski osuđen je za ratne zločine nad tim ljudima.

Nitko ondje nije ubijen. Uvjeti u zatvoru bili su, bez ikakve sumnje, ponižavajući i loši: bilo je iznimno hladno, voda se smrzavala u cijevima, a grijanja nije bilo, ili tek jedna peć; hrane je bilo vrlo malo – jedan  zatočenik izgubio je 36, drugi oko 40 kilograma – zatočenici su trpjeli nasilje i batine; kopali su rovove na prvoj crti bojišta, i služili kao ‘živi štit’”.

Ali iskazi svjedoka o ponašanju samog Aleksovskog kontradiktorni su. Dvojica iz njegovog sela, svjedočili su da je stražare poticao da ih tuku; drugi su, pak, tvrdili da im je osobno pomagao; neke je ljude osobno automobilom odvezao liječniku.

“Pretresno vijeće je zaključilo da je sam optuženi u veoma ograničenoj mjeri učestvovao u nasilju”, stoji u prvostupanjskoj presudi. ”Dokazi izvedeni na suđenju pokazuju da je optuženi vjerovatno prihvatio mjesto upravnika zatvora u Kaoniku kao unapređenje; oni ne dokazuju da je optuženi imao namjeru da sprovodi politiku diskriminacije protiv Muslimana u Srednjoj Bosni.”

“Drugim riječima, Zlatko Aleksovski je kriv što je svjesno učestvovao ili tolerisao nasilje koje je u suprotnosti sa međunarodnim humanitarnim pravom a koje je bilo dio šireg obrasca. On nije odigrao ključnu ulogu u zločinima počinjenim protiv civila, bosanskih Muslimana u Lašvanskoj dolini. On je bio puko oruđe. Jedino se u tome sastoji njegova krivica.”

Osuđen je na dvije i pol godine zatvora. U pritvoru je bio duže, što mu je uračunato u kaznu, pa je u lipnju 1999. pušten na slobodu.

Godinu kasnije morao se vratiti u zatvor: 24. ožujka 2000., Žalbeno vijeće Haškog suda kaznu je jednoglasno povećalo s dvije i pol na sedam godina zatvora.

Osuđenik “se morao pojaviti dva puta na izricanju kazne za isto postupanje, zbog čega je pretrpio tjeskobu i uznemirenost”, a i “pritvoren je po drugi put nakon razdoblja od devet mjeseci koje je proveo na slobodi”. “Da nije tih faktora, kazna bi bila znatno duža”, ustvrdilo je Žalbeno vijeće u presudi.

Ta presuda, naprosto, drukčije procjenjuje odgovornost Aleksovskog kao zapovjednika kaoničkog zatvora. “Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće pogriješilo kada nije pridalo dovoljno važnosti težini žaliočevog postupanja. Njegovi zločini nisu bili beznačajni. Umjesto da ga je spriječio, žalilac je kao nadređeni učestvovao u nasilju nad onima koje je trebao zaštiti, i dozvolio je da budu podvrgnuti psihološkom zastrašivanju”.

Povrh toga, “propustio je kazniti odgovorne”. I, “što je najgore, žalilac je, učestvujući u odabiru zatočenika koji su trebali biti korišteni kao živi štit i za kopanje rovova, izlagao riziku živote onih koji su mu bili povjereni na brigu, čega je morao biti svjestan. Kao komandant, on je svojim direktnim učestvovanjem davao dodatni podstrek svojim podređenim da počine slična djela.”

U rujnu 2000., Zlatko Aleksovski prebačen je u zatvor u Finskoj. Prijevremeno je pušten na slobodu 14. studenog 2001. A ako ima pouke u njegovome suđenju, ona je u uvidu da nema situacije koja može ukinuti osobnu odgovornost za vlastite postupke, ali i u spoznaji da su ratni zločini tek najteža i najvidljivija razina nasilja: kakve su i kolike patnje uistinu prošli, to znaju samo zatočenici u Kaoniku. Kao, uostalom, i sve ostale žrtve suludih ratova u bivšoj Jugoslaviji.