„Zid još nije potpuno nestao“

Povezani članci

• Japan: Snažan potres kod ostrva Nakonašima
• Panamski predsjednik: Ti dokumenti su obračun svjetskih sila
• Zašto se Turska miri sa starim neprijateljima?
• “News of the World”: Prisluškivanje dogovarali na kolegijumima
• Bogataši bježe od visokih poreza
• “Dr. Propast” Nouriel Roubini ne vjeruje za sada na povratak inflacije na cilj Fed-a od 2 posto

Foto: Reuters – Podignimo zastavu: Vladimir Špidla, njemački kancelar Gerhard Schröder i poljski premijer Leszek Miller slave 2004 u Zittau proširenje EU na istok.

15 godina nakon proširenja EU na istok tadašnji češki premijer Vladimir Špidla bilansira razvoj

Intervju vodila Anne Seyfferth
Preveo i uredio Ešref Zaimbegović

Prije 15 godina, 1. maja 2004. sa pristupom deset istočnih srednjoevropskih država, ostvareno je do sada najveće proširenje EU. Na referendumu koji je prethodno održan u svim kandidatskim zemljama u Češkoj je učestvovalo 55 posto ljudi sa biračkim pravom a od toga je 77 posto glasalo za pristup. U poslednjoj anketi o Evropi koju je provela zaklada Friedrich Ebert krajem 2018. međutim, kod samo 34 posto upitanih Čeha prevladavaju prednosti članstva u EU. Za 29 posto pretežu nedostaci.

Referendum i zvanični pristup Češke dogodili su se u vrijeme mandata Vladimira Špidle, koji je tada bio i predsjednik Češke socijaldemokratske partije (ČSSD) i nakon toga komesar EU za zapošljavanje, socijalne odnose i jednakost šansi. Do poslednjih parlamentarnih izbora 2017. bio je glavni savjetnik tadašnjeg socijaldemokratskog premijera Bohuslava Sobotke.

Na dan pristupa Češke EU Vi ste zajedno sa saveznim kancelarom Gerhardom Schröderom i poljskim premijerom Leszekom Millerom na njemačko – češko – poljskoj tromeđi na svečanosti zajednički podigli zastav EU. Češka je tada među deset novih članskih država imala najmanja očekivanja od članstva. Zašto su vaši zemljaci bili tako skeptični?

Za mnoge moje zemljake to je bio veoma srećan događaj a ja lično sam bio veoma zadovoljan da smo učinili taj korak. U Češkoj je pristup EU bio apsolutno povezan sa osjećajem optimizma. To da je učešće na referendumu bilo tako nisko nema nikakvo posebno značenje jer je učešće na svim izborima u Češkoj relativno nisko. Ja mislim da su Česi u osnovi relativno skeptičan narod. Stvarno nezadovoljni sa pristupom bile su pristalice Komunističke partije jer bi se oni radije tješnje vezali za Rusiju.

Češko gospodarstvo raste već više godina i tadašnji strah da bi se mogla povećati nezaposlenost pokazao se kao neosnovan: Češka ima najnižu nezaposlenost u EU i prihodi stalno rastu. Zašto je češko stanovništvo uprkos tome još tako skeptično prema EU?

Kao prvo evropska finansijska kriza 2008. bila je značajan lom: Do tada je stanovništvo imalo osjećaj da se ide naprijed. Iznenada su ljudi shvatili da iako ste član EU nemate nikakav automatizam za razvoj i zaštitu od nezaposlenosti. To je vodilo ka velikoj nesigurnosti i pojačalo je skepsu. Osim toga mnogi ljudi u Češkoj do danas ne razumiju kako funkcioniše EU. Mnogi vide Njemačku i Francusku kao dvije velike države koje diktiraju u kom pravcu će se EU razvijati. Nasuprot tomu Češka, tako vjeruju mnogi, nema šanse da se tu umiješa. Uz to bilo je očekivanja da će prihodi porasti na njemački nivo. Međutim 15 godina nakon pristupa prosječna plata iznosi oko 1.200 evra i time je na nivou trećine prosječne plate u Njemačkoj. Mnogi ljudi osjećaju se stoga  u cjelini kao građanke i građani druge klase u EU.

Neki visoko rangirani češki političari su u poslednjih 15 godina imali značajno skeptično držanje prema EU. Je li to doprinijelo kritičnom držanju stanovništva?

Jeste, posebno evrokritičko do odbijajućeg držanja obojice predsjednika države Vaclava Klausa (2003 – 2013.) i Miloša Zemana (2013 – do danas) imalo je značajan uticaj na držanje mojih zemljaka. Iako naši predsjednici imaju u prvoj liniji reprezentativnu ulogu njihov uticaj je veliki jer su naše političke partije slabe.

Kakav evropolitički kurs vodi vladajuća partija ANO pod premijerom Andrejem Babišem?

Evropska politika premijera Babiša razlikuje se u osnovi od politike čeških socijaldemokrata (ČSSD). Oligarh Babiš slijedi u prvoj liniji evropsku politiku vođenu interesima. Kao krupnom kapitalisti njemu je potrebno funkcionirajuće unutrašnje tržište. A pošto mu ni Kina ni Rusija takvo tržište ne mogu ponuditi njemu treba EU. Druge teme povezane sa EU i njenim daljim razvojem ga ne interesuju.

Kakvi su odnosi sa socijaldemokratima, mlađim partnerom u sadašnjoj vladi?

Češki socijaldemokrati se zalažu za Evropu. Oni već 15 godina traže prije svega jačanje socijalne Evrope.

Prije 30 godina započela je u istočnoj srednjoj Evropi duboka transformacija. Iako je region danas bogatiji i slobodniji tema strah – ne samo, ali i zbog povezanosti sa migracionom politikom – ima veliku ulogu. To je jedan od razloga za uspon desničarsko populističkih partija i pokreta. Čega se ljudi boje?

Češka je u svojoj 100-godišnjoj istoriji doživjela čitav niz velikih političkih lomova: Minhenski ugovor 1938, ulazak njemačke vojske 1938, ulazak trupa Varšavskog pakta prije 50 godina. Svi ovi događaji značili su za naš narod veliku prelomnicu. Razdvajanje sa Slovačkom jednu godinu prije pristupa EU osjećalo se kod nas kao amputacija. Na osnovu ovih iskustava naš narod nastoji da sačuva svoju samostalnost. Pošto Njemačka značajno utiče na razvoj u EU mnoge građanke i građani ovdje imaju nešto kao kompleks. Osjećaju da nisu cijenjeni i imaju utisak da je njihovo mišljenje bezvrijedno. Češki narod je više konzervativan i promjene osjeća kao opasnost. To sve ide na ruku desničarskim, nacionalističkim partijama. Međutim mi smo liberalan narod i ja ne vjerujem da ćemo imati razvoj kakav sada vidimo u Poljskoj ili Mađarskoj.

U EU se trenutno dešavaju različiti lomovi – jedan od njih je između istoka i zapada. Šta očekuje Češka od Brisela, Berlina i Pariza?

Da, zid još nije sasvim nestao i mnogi Česi imaju osjećaj da ne mogu ništa promjeniti. Moja zemlja nema doduše nikakav strah od Njemačke ali u suigri sa sadašnjim francuskim predsjednikom Macronom raste strah u pogledu dominacije od strane ove dvije jake države. Stav u odnosu na Pariz je: Ostavite nas na miru a prema Berlinu više: Budite naš partner. Njemačka je za nas uvijek bila most prema svijetu. Naš narod osjećao se često izoliran u prošlosti, ponekad još i danas i to vodi ka tome da se uzima pozicija žrtve. Zbog toga smo u osnovi više pasivni upravo i kad se radi o debati o budućem razvoju Evrope.

ipg-journal.de