ENG
Uzurpatori, grobari i kumovi mostarskog Aluminija
Povezani članci
Lažni „hercegovački div„ je posrnuo i urušio se do nivoa patuljka, što mu je i bila neumitna sudbina.
Suosjećanje sa upaljenom svijećom posrnulom gigantu, do istine i tekstovima, već pune 23 godine ličnoga nekrologa.
Može se i danas postavljati pitanje ko je kriv i ko je zaista kriv za stanje i pad ovoga giganta, herceg-bosanske banovine, vjerujem da zna njihov Bog i moja malenkost.
U hronologiji događanja samo uz istinu koja je i bolna odmah se može i konstatirati da je firma Aluminij ratni plijen agresorskih čimbenika „lukavih latina„ iz njihove Hrvatske, sa domaćim „ljutim„ Hercegovcima iz HDZ-a, ustaško fašističke recidivne tvorevine.
Na čelu sa svojim poglavnikom „ocem nacije„ kako bi mu tepali njegovi sljedbenici, krivousnim đeneralom Franjom Tuđmanom, sa povratničkim ustaškim šljamom iz Australije, Čilea, Argentine i Blajburške poljane, uz domaće krtice i glodare, uz suludu i naprasitu ideološku matricu, u svojoj agresiji, uzurpirali su firmu Aluminij, Soko i ine mostarske firme. Izvršili su neviđen urbicid nad Mostarom i proveli fašističku diskriminaciju prema radnicima nehrvatima u istim.
Sa domaćim nacionalističkim i ustaškim snagama, pod vodstvom „doglavnika„ i najvećeg kriminalca Mije Brajkovića i njegovih saradnika Ive Bradvice, Mladena Galića, Vlade Božića i inih drugih, uz počasnog govornika Franju Tuđmana, krenuli su u martu mjesecu 1997. godine u novu proizvodnju aluminija.
Dakle, te godine je firma Aluminij krenula iz pepela poput ptice Fenixa po analizama i tumačenjima najvećeg kriminalca i lopova i glavnog Franjinog ađutanta po ovome zadatku. Krenula je firma koja je vrijedila preko milijardu i pet stotina miliona sa ratnim posljedicama sigurno i preko milijardu državne vrijednosti.
Bio je to kako tom prilikom izgovori glavni HDZ-ov ideolog i agresor jaran Slobodana Miloševića, đeneral Tuđman Franjo;„Aluminij je strateški interes Republike Hrvatske„.
Njegov doglavnik, kriminalac i lopov, Mijo Brajković, ovom prilikom dodaje, obraćajući se prisutnima: „Evo, krećemo u proizvodnju sa ovim za naše bojovnike, njih preko 450 iz hrvatskoga roda, bez Bošnjaka i Srba„.
Tako su uzurpatori i krenuli u proizvodnju, te 1997. godine, sa temelja uzurpirane državne imovine, uz silne progone stanovništva grada Mostara i šire Hercegovine, bez Bošnjaka i Srba, uz neviđenu ali ostvarenu nacionalističku diskriminaciju i radnika nehrvata u ovoj firmi Aluminij.
Od navedenog perioda istovremeno nastupaju i grobari iste ove firme sa svojim kriminalnim i lopovskim metodama i nakaradnom ideološkom matricom.
Svakako, najveći grobar i njihov čelnik jeste Mijo Brajković sa sardnicima što će i vrijeme iskazati sa nezamislivim gubicima radi pljačke i kriminalnih aktivnosti nekontrolisano vođenih godinama, u osvajačkoj, zatvorenoj i opkoljenoj njihovoj ustaškoj jazbini.
Godinama je uz strašnu Gebelsovu, odnosno Mijinu, nacionalističku i lažnu informativnu propagandu, rastao ovaj „hercegovački div„ za koji se javnost i još manje vlast zainteresovala dok ovih dana „crna maca„ nije zakucala i na njihova vrata.
Od toga perioda, Mijo Brajković započinje kopati istinsku grobnicu ovome nekadašnjem gigantu „Energoinvesta„ i Emerika Bluma, sa neviđenom diskriminacijom, zabrani Bošnjacima, Srbima i psima ulazak u firmu, kao i svim zvaničnim predstavnicima državne vlasti Bosne i Hercegovine, čiji je inače bio 100% kapital.
Radi napomene, kao stručnjak sa početka 1970. godine i kamena temeljca za tvornicu glinice, dolazim u Mostar i novo započetu firmu i tamo negdje u prostorijama uprave bivših boksitovih rudnika upoznajem u čizmama nekog rudara koji je skakutao po lokacijama Čitluka, Dabrice i Stoca i inim, a kažu mi da je to bio Mijo Brajković.
S obzirom da smo uskoro pripadali istoj organizacionoj partijskoj jedinici SKJ isti se već tada počeo busati u prsa velikog i dokazanog komuniste i Titovog sljedbenika.
Međutim, lična moja saznanja, veoma brzo su bila u spoznaji da se isti „crvendać sa partijskom knjižicom„ često po sijelima i žurkama u okolini Čitluka i drugih destinacija, istinski deklarisao kao ustaša sa ustaškim pjesmama i paraloma.
Dakle, što je i žalosna konstatacija bila veoma pouzdana i istinita, da se već tada ova nacionalistička krtica i glodar, Mijo Brajković, kao i mnogi njegovi sljedbenici, nalazio u službi povratka te ideologije iz vremena NDH.
Od njegovog poglavnika i đenerala Franje Tuđmana i mnogih njihovih oficira i kadrova, koji su potajno djelovali u svim strukturama i vlasti i armije i mnogih institucija, sa agresijom, sa istoka i zapada, nastupila su i njihova otvorena aktivna djelovanja.
Za istinu, od tih velikih grobara firme Aluminij, Mije Brajkovića, Ive Bradvice i inih, na ovome polju kriminala i diskriminacije, na nacionalnoj osnovi, brzo su isplivali i mnogi drugi čimbenici i saradnici, posebno u redovima, njihove najveće nacionalističke, fašističke i ustaške stranke HDZ-a, sa njihovim, isto tako „crvenkastim„ Draganom Čovićem, koji se znao odlično potpisivati i ćirilicom.
U toku stasanja uzurpiranog i lažnog giganta u Hercegovini, veoma brzo su se pojavili i stupili na scenu kao aluminijske karike ovoga kriminalnog lanca, mnogi Bošnjaci u vlasti Federacije kao tzv. vlade Federacije kao „kumovi„.
Od Edhema Bičakčića koji je i zvanični tvorac EPHB, kao premijera Vlade u tome periodu Nedžada Brankovića, koji i javno iznosi da je status i stanje ove firme Aluminij, uključujući i diskriminaciju, rezultat političkoga kompromisa Bošnjaka i Hrvata, radi mira u kući, preko rah. Hadžipašića, kao premijera, koji dogovara veoma sumnjivu strukturu kapitala firme, sa kriminalcem Mijom Brajkovićem, do Nermina Nikšiča i ministra Erdala Trhulja, koji tzv. radnički kapital od 44% ustupaju Miji Brajkoviću.
Premijer Vlade Federacije, Fadil Novalić i njegov ministar Nermin Džindić, kreću istim stopama svojih prethodnika i njih ponajviše zanima interes i uspjeh u namjenskoj industriji, a sva upravljačka prava i problematiku firme Aluminij, već godinama svoje vladavine prepustili su HDZ-u i njihovim vlastodršcima.
Istinski su saučesnici u diskriminaciji radnika nehrvata u firmi, a svojim postupcima i načinom vladanja postali su i neizbježna karika kriminalnog aluminijskog lanca, kao i grobari za uništenjem ove firme i svih radničkih prava.
Posebno što oni nemaju niti pojma šta to znači kapital od 44% i druge analize stanja u firmi, jer su sve naslijedili od Mije Brajkovića, a nisu se niti angažovali da dođu do sopstvenih i neposrednih saznanja, za cjeloviti kriminal i lopovluk u firmi Aluminij.
Dozvolili su i da dođe do stvaranja velikoga gubitka firme, jer su već pune 23 godine bježali od neminovnog procesa stečaja i svih otvorenih i javnih saznanja o stanju u firmi i oko firme.
Sada je „fol„ obična farsa i demagoška floskula, njihova briga sa ovih 900 radnika / 95 % su Hrvati /, a nikada ništa nisu se pitali, šta sa onim / njih oko 1500, Srba, poneki Bošnjak i nepodobni Hrvat / koji su diskriminisani, ostali bez radnih mjesta, bez dionica ili bez bilo kakvog obeštećenja, od firme ili od kapitala države?
Sve je ovo silno licemjerstvo, nadalje laž i obmana javnosti, a „lukavim latinima„ nikada i ništa ne treba vjerovati.
Kako je pojasnila, ekonomski stručnjak i analitičar, gospođa Cenić;
„Da svaka proizvedena tona u Aluminiju već u samom startu imala 700 maraka gubitka.
Poštar je mogao da im bez gubitaka, bez ičega, donosi platu na vrata i to mnogo veću nego što sad imaju iako u prosjeku radnici Aluminija imaju veću platu nego u ostalim proizvodnim sektorima. Nešto duboko nije u redu.
Vratimo stvari na početak, ko je odgovoran za takvo stanje i zašto se dozvolilo takvo stanje, zašto je Aluminij hrvatski kad treba, a nije hrvatski kad su problemi? Zašto sada dolazimo do takve retorike da je to bošnjačka urota, a neće niko da vidi vrlo jednostavnu računicu.”/ završen citat /?
Ipak, za ovaj dan, stanje i postupke njihovog zajedničkog djelovanja u firmi Aluminij lično se pridružujem u saučešću sa zapaljenom svijećom i onom narodnom;
„Da Bog da kćeri da te aga uzme, ako cigani oko kuće hodaju.„
