Politička roba s greškom
Izdvajamo
- Legitimitet tzv. narodnih uzdanica, koje „preuzimaju odgovornost“ u raznim nišama vlasti ili zastupaju državu u kojekakvim međunarodnim asocijacijama, savezima, etc. radi našeg danas i sutra ne dovodi u pitanje samo sramotno mala, ponižavajuća izlaznost birača na izbore nego i poslijeizborne prijevare izabranih, koji se prodaju za kikiriki neprirodnim koalicijama, valjaju se u blatu korupcije, nepotizma, klijentelizma, pljuju na temeljne moralne vrijednosti i polit-ideološki bonton, kojim su besramno obmanuli svoje birače. Kakav legitimitet, recimo, ima nekolicina SDP-ovih pobjega sa saborskih i unosnih stranačkih pozicija, koji su usred krize i potresa u najvećoj oporbenoj družbi, kukavički stavili svoje mandate na raspolaganje saborskom Klubu Milan Bandić 365 - stranka rada i solidarnosti (npr. Milanka Opačić, koja bi bez SDP-a bila nitko i ništa u tzv. visokoj hrvatskoj politici. Nemoralnim bijegom i dugom SDP-u od 18.000 kuna članarine na kraju karijerne parabole od mlađahne tajnice ideologa srpske pobune u Hrvatskoj Jovana Raškovića do potpredsjednice koalicijske vlade Zorana Milanovića, koordinatorice svih vladinih resora i obiteljsko-socijalne ministrice potrošila je sve kradite vjerodostojnog javnog djelovanja
- postala uistinu nitko i ništa u politici. Kao i njezini bivši stranački kolege, tzv. nezavisni saborski zastupnici.
Povezani članci
Foto: vijesti.rtl.hr
Tih što mijenjaju stranačke kapute ili sjedaju na najviše pozicije u Bijednoj Našoj sa sramotnim skorom preferencijalnih glasova birača puna je košara u svim stranačkim opcijama. Prolaze u strukture vlasti, a nemaju legitimitet biračke volje i rezultata svog prethodnog političkog angažmana, nego isključivo legitimitet/milost svojih stranačkih šefova, koji ih guraju na prolazna mjesta na izbornim listama. I očekuju bezuvjetnu, je li, vjernost kao protuuslugu. Indikativno nad indikativnim: „vitez“ (sic transit) Svetoga groba jeruzalemskog Željko Reiner, višemandatni samoživi HDZ-ov saborski adut na poziciji potpredsjednika parlamenta glasuje za ratifikaciju Istanbulske konvencije – najgore svetogrđe za Katoličku crkvu – što ga je nakon višegodišnjeg vjerskog drila proizvela svojim „vitezom“, glasuje valjda i protiv vlastitog radikalno konzervativnog uvjerenja, protiv svoje svijesti i savjesti, jer tako želi trenutni stranački šef, premijer Andrej Plenković. Tako glasuje i pretpostavljeni mu predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković – također ponosan „praktični vjernik“ kad to donosi neke bodove u dijelu biračkog tijela tipa Bog i Hrvati – kojeg u (izvan)stranačkom političkom narodu nazivaju i Njonjo i Pudlica. I Jandroković (tek 808 preferencijalnih glasova!?) i Reiner (1672) imaju vrlo ozbiljan problem s legitimitetom, ako obojica zajedno ne mogu skupiti više od 2480 glasova među 3,8 milijuna birača
Marijan Vogrinec
Ima pravo Borna Sor u Prime Timeu News Bara na televiziji N1 Hrvatska: koga će – osim samih sebe i najviše svakog petog/šestog/sedmog… od tih 29,86 posto izašlih na europarlamentarne izbore u Bijednoj Našoj – zastupati 12 hrvatskih zastupnika u Europarlamentu ili skupno po četiri HDZ-ova i SDP-ova, odnosno Ruža Tomašić, Ivan Vilibor Sinčić, Mislav Kolakušić i Valter Flego pojedinačno? Sedamdeset posto hrvatskih građana s biračkim pravom nije izašlo na izbore. Odmahnulo je rukom te nedjelje na glasački „listić“ 64 x 43 cm s 33 liste i 396 nacionalnih aspiranata na 12 među 751 (do okončanja Brexita) mjestom u Europarlamentu, gdje će se tih 12 ili 11 uskoro preplaćenih favorita svojih stranačkih šefova rasplinuti poput kapljice tinte u Vranskom jezeru. Znakovito, 70 posto birača je neizlaskom pred glasačke kutije dalo znati političkom narodu kako im se živo fućka i na „Unijin sabor“ i na gubitničku ulogu RH u Uniji, gdje nije kadra obraniti temeljne državne/nacionalne razvojne interese o kojima, je li, ovisi sama esencija, supstanca proklamirane samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Prema posljednjim eurostatistikama, Bijedna je Naša – paradoksalno u odnosu na rejtinško poboljšanje investicijske kakvoće (agrencije Standard&Poor’s i Fitch, neki dan) – zadnja razvojnom vrijednošću, pa i stopom BDP-a u tzv obitelji kojoj oduvijek pripada. Domovinski rat nije smokvin list za sakriti strukturne promašaje.
Još bi bilo razumljivo i dalo bi se podnijeti bez kažiprsta na čelu to da je RH zadnji u usporedbi sa zemljama članicama EU-a tzv. prve brzine koje nikad neće sustići, nego je zadnji i u usporedbi s tzv. tranzicijskim zemljama bivšeg komunizma u kapitalizam, sebi usporedivim – u neposrednom susjedstvu, ali i u srednjoj Europi, koje su do pada Berlinskog zida i dugo još 1990-ih godina gledale Hrvatskoj u leđa. Putovale svu noć Škodom favorit ili „Pezejcem“ (poljski licencni Fiat 125p) s po dvije obitelji i djecom u istom nepoderivom vozilu te u praskozorje stizale na sedam dana na plavi se Jadran talasa, gdje se ponajvećma do tzv. državnog osamostaljenja RH odmarala radnička klasa. Zadnjih desetljeće i pol pak tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena, članica EU-a i NATO-a, s nacionalnom trobojnicom na Manhattanu i svojim veleposlanikom u UN-u njima gleda u leđa, koja se sve brže gube u daljini. Brzinom, je li, negdašnjeg Orient Expressa – i simbolično, najslavnije željezničke veze bogate/napredne Europe sa svojim Jugoistokom, predvorjem Bliskog istoka i srednje Azije – Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, pa i Bugarska, etc. hitaju naprijed. Ali hitaju. I RH je parnjača usmjerena u tom pravcu i huči, klopoće, dimi, povremeno pušta paru ili zazviždi prema horizontu, ali – brzinom je i kakvoćom napredovanja usporediva tek sa samom sobom. Drugi su brži, kvalitetniji i uvjerljiviji, a to se traži.
Bandićev klub i Plenkovićeva glava
A hrvatski građani nisu blesavi, unatoč tome što ih mnogi u tzv. mainstream politici i kod kuće i vani drže blesavima, pa im čine nevjerojatne gadosti, a ovi im se osvećuju tako što im uskraćuju sadržajan legitimitet na izborima. Europarlamentarni su više no indikativan, najsvježiji primjer. Iako izlaznošću znatno masovniji, predsjednički (idući će biti u prosincu ove ili u siječnju sljedeće godine) i parlamentarni (koncem 2020.) su također s ugrađenom greškom u legitimitetu. Lokalni/regionalni – trebali bi se održati svibnja 2020. – po logici stvari nisu iznimka, jer „bolje da propadne selo, nego običaji“. Legitimitet tzv. narodnih uzdanica, koje „preuzimaju odgovornost“ u raznim nišama vlasti ili zastupaju državu u kojekakvim međunarodnim asocijacijama, savezima, etc. radi našeg danas i sutra ne dovodi u pitanje samo sramotno mala, ponižavajuća izlaznost birača na izbore nego i poslijeizborne prijevare izabranih, koji se prodaju za kikiriki neprirodnim koalicijama, valjaju se u blatu korupcije, nepotizma, klijentelizma, pljuju na temeljne moralne vrijednosti i polit-ideološki bonton, kojim su besramno obmanuli svoje birače. Kakav legitimitet, recimo, ima nekolicina SDP-ovih pobjega sa saborskih i unosnih stranačkih pozicija, koji su usred krize i potresa u najvećoj oporbenoj družbi, kukavički stavili svoje mandate na raspolaganje saborskom Klubu Milan Bandić 365 – stranka rada i solidarnosti (npr. Milanka Opačić, koja bi bez SDP-a bila nitko i ništa u tzv. visokoj hrvatskoj politici. Nemoralnim bijegom i dugom SDP-u od 18.000 kuna članarine na kraju karijerne parabole od mlađahne tajnice ideologa srpske pobune u Hrvatskoj Jovana Raškovića do potpredsjednice koalicijske vlade Zorana Milanovića, koordinatorice svih vladinih resora i obiteljsko-socijalne ministrice potrošila je sve kradite vjerodostojnog javnog djelovanja; postala uistinu nitko i ništa u politici. Kao i njezini bivši stranački kolege, tzv. nezavisni saborski zastupnici.
U Bandićevom se klubu s već 13 saborskih ruku koje, objektivno, drže Plenkovićevu i glavu njegove vlade iznad vode, a ne više politički promiskuitetni Ivan Vrdoljak (HNS) ili čak Milorad Pupovac (SDSS), balvan u proustaškomoku, obrela i Marija Puh, bivša HNS-ova potpredsjednica, koja je u samo dvije godine od posljednjih parlamentarnih izbora dvaput izdala birače, svoje stranačke kolege i vodstva. Prvi puta kad je zbog neprirodnog HNS-ova koaliranja s Plenkovićevim tzv. light HDZ-om odigrana prava farsa raskidom sporazumnog braka sa SDP-om i tzv. lijevo-liberalnim strankama, što je izazvalo raskol u najpoznatijoj trgovačkoj stranci na domaćem tlu i osnivanje Glasa Anke Mrak-Taritaš i troje HNS-ovih saborskih zastupnika. Puh je drugi put izdala i kompromitirane ostatke ostataka družbe Ivana Vrdoljaka i Predraga Štromara, koji su koaliranjem s HDZ-om i Plenkovićevom „Titanik vladom“, kako ju je Vrdoljak nazvao nakon gubitka parlamentarnih izbora na strani tzv. lijevo-liberalne koalicije, besramno izigrali birače participiranjem u vlasti potpuno suprotne polit-ideološke opcije. Tu je pak participaciju operativno izveo Štromar, gubitnik u srazu s Radimirom Čačićem, nekadašnjim stranačkim šefom, za drugi mandat varaždinskog župana.
Štromar je prekonoć ostao bez radnog mjesta i visoke plaće, Vrdoljak bez utjecaja na ključne energetske businesse u državi budući da je izborno pogrešno uložio dionice na gubitničku opciju, a premijer Andrej Plenković je imao sve što Štromar i Vrdoljak poslijeizborno više – nisu imali, pa… Kakav moral, obraz i biračka volja, dajte najte, nismo djeca, je li, bog je najprije sebi napravio bradu. Kakav legitimitet imaju ti i takvi ljudi, koji svjesno obmanjuju birače, svoje sugrađane koji im vjeruju: nudili im slasnu mrkvu, a gurnuli pod nos stočnu repu? Ili čak ni to, prazno obećanje, prijevaru… Drugi put je prevarila Marija Puh kad je izigrala i prevarante do kojih je i HDZ-u sve manje stalo – više ne ugrožavaju Plenkovićevu „stabilnu saborsku većinu“ – pa je na brzaka pretrčala nesuđenom „gradonačelniku Hrvatske“ Bandiću koji je „obećava“. Ne samo zato, što će se – opet neuspješno, kao 2009. godine protiv Ive Josipovića – kandidirati nazimu na predsjedničkim izborima već i zato, što široke ruke zagrebačkim novcem navodno kupuje svakog tko mu se ponudi. Ne bira je li tko s tzv. radikalne desnice, ljevice, srednjice, polit-ideološki hermafrodit, svjetonazorski neprepoznatljiv ili pak neopredijeljen, ovog ili onog naroda, roda, vjere, zavičaja…
Od jednog zastupnika na prošlim parlamentarnim izborima u RH, saborski mu je klub narastao na 13, a tzv. nezavisni dizači ruku u devetom su sazivu „Visokog doma“ brojniji nego ikad od 1990-ih godina. I uredno – po „svojoj svijesti i savjesti“, je li, te „u interesu naroda“ i „primjereno preuzetoj odgovornosti“ za koju su (pre)plaćeni – dižu ruku glasačkim petkom po Bandićevu migu, a ovaj po Plenkovićevu. I radnja radi, a problem legitimiteta s debelom greškom jednostavno nije na radaru. Izborni sustav je takav kakav jest, a tko je kriv onom otprilike svakom drugom od prenapuhanih 3,8 milijuna birača što ne izlaze pred biračke kutije. I tko je kriv tomu da izborni sustav ne priznaje nevažeće listiće kao prosvjedni uradak izašlih na birališta jer, da priznaje, aktualna predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović siječnja 2015. ne bi bila izabrana. Zato nikomu u dvjema najvećim političkim strankama, HDZ-u i SDP-u, ne pada na um mijenjati izborni sustav, koji baš njima najviše odgovara. Jamči im legitimitet tzv. neprincipijelnih koalicija, kuhinje, ono navodno Sanaderovo „dvije trećine novca ispod stola, trećinu na stolu“, besramno varanje birača radi privatnih/sektaških interesa, pa i korupciju, nepotizam i klijentelizam zbog kojih vlada fasuje učestale Unijine šamare. Neki će se nasmijati, neki nezainteresirano odmahnuti rukom, neki bješnjeti u sebi i brzati prema iseljeničkim kolodvorima zbog desetljetne već fatamorgane o „ženama i muževima iz naroda“ koje ne samo nije briga za narod već se više i ne sjećaju kako su štono jučer iskočili iz siromaških opanaka u skorojevićevske cipele.
Rečena mlađahna kćer Zagorja zeleneg Marija Puh, koja je, je li, dvaput izigrala volju narodnjačkih birača sklonih trgovačkoj HNS-ovoj participaciji u tzv. lijevo-liberalnoj koaliciji sa SDP-om za kormilom, inače anemična i šire u RH nepoznata političarka, sasvim je slučajno dobila od Bandića autobusnu liniju Zagreb-Krapina, a njezin brat lijepi posao u zagrebačkom ZET-u. Dakako, sve je po zakonu i – kako se ono politički uvriježilo reći? – transparentno. I sasvim je slučajno da inače agilno hrvatsko sudstvo, treći stup vlasti na koji „ne može utjecati“ ni vladajući HDZ, rasteže poput kaugume slučaj Saucha u vezi s pljačkom javnog novca lažnim putnim nalozima, Bandićev set navodnih milijunskih krimena (zbog kojih je jedno vrijeme spavao u Remetincu) kupi prašinu u najzabitnijoj ladici ćorave božice s kantarom u lijevoj i mačem u desnoj ruci i tako to. Rekosmo, radnja radi, sve je po zakonu i sve je transparentno. Samo što je politički i moralni legitimitet među upravljačkim mainstreamom – od vrha piramide do dna – izrazimo se pristojno: krajnje problematičan. Koga biramo, što i zašto trpimo od izabranih i zašto izborni sustav ne dopušta jednom zauvijek sankcionirati švercere „preuzetom političkom odgovornošću“? Legitimitet s ugrađenom greškom nešto je drugo od pukog i donekle razumljivog zamora materijala.
Među prevarantima birača – bez i trunke grizodušja ili najobičnijeg ljudskog srama, koji se upija već s prvim gutljajem majčinog mlijeka – naredali su se bivši istaknuti „junaci“ (koji su dok kažeš keks za Judine škude i manje izdali socijaldemokratsku ideju, a tvrde da nisu) Tomislav Saucha, Mirando Mrsić, Zdravko Ronko, Bojan Glavašević i takvi – uključivo tzv. konzervativne radikale Ružu Tomašić (prije zadnjih izbora za Europarlament), Zlatka Hasanbegovića, Brunu Esih, Hrvoja Zekanovića, Željka Glasnovića… – izabrani su na HDZ-ovoj listi, pa izigrali biračku volju, ali i jedni druge te udarili solirati za vlastiti račun. Mostova knjiga moralnih likova s „davnašnjih“ je 19 saborskih mandata spala praktično na Božu Petrova, Nikolu Grmoju i Miru Bulja te ispala iz igre na prošlim europarlamentarnim izborima. A bili su prije godinu i kusur dijelom Plenkovićeve vlade, imali četiri ministra i omiškog zubara za potpredsjednika. I gle vraga, odošenonšalantnim Plenkovićevim potezom pred tv-kamerama: „Molim tajnicu vlade da napiše razrješenja Mostovim ministrima“. Koga ti ljudi predstavljaju u „Visokom domu“, gdje Petrov čak prima potpredsjedničku plaću, a odbija predsjedati.
Saborski aduti bez pokrića
Tih što mijenjaju stranačke kapute ili sjedaju na najviše pozicije u Bijednoj Našoj sa sramotnim skorom preferencijalnih glasova birača puna je košara u svim stranačkim opcijama. Prolaze u strukture vlasti, a nemaju legitimitet biračke volje i rezultata svog prethodnog političkog angažmana, nego isključivo legitimitet/milost svojih stranačkih šefova, koji ih guraju na prolazna mjesta na izbornim listama. I očekuju bezuvjetnu, je li, vjernost kao protuuslugu. Indikativno nad indikativnim: „vitez“ (sic transit) Svetoga groba jeruzalemskog Željko Reiner, višemandatni samoživi HDZ-ov saborski adut na poziciji potpredsjednika parlamenta glasuje za ratifikaciju Istanbulske konvencije – najgore svetogrđe za Katoličku crkvu – što ga je nakon višegodišnjeg vjerskog drila proizvela svojim „vitezom“, glasuje valjda i protiv vlastitog radikalno konzervativnog uvjerenja, protiv svoje svijesti i savjesti, jer tako želi trenutni stranački šef, premijer Andrej Plenković. Tako glasuje i pretpostavljeni mu predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković – također ponosan „praktični vjernik“ kad to donosi neke bodove u dijelu biračkog tijela tipa Bog i Hrvati – kojeg u (izvan)stranačkom političkom narodu nazivaju i Njonjo i Pudlica. Navodno zbog neobičnog ponašanja u polit-kokošinjcu: naprasnog okreće leđa i neobjašnjivo zahlađuje odnos sa svakim od HDZ-ovih vođa na odlasku (Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko), što su ga držali kao kap vode na dlanu, zidali mu političku karijeru i imovinsko stanje te utrčava novom.
I Jandroković (tek 808 preferencijalnih glasova!?) i Reiner (1672) imaju vrlo ozbiljan problem s legitimitetom, ako obojica zajedno ne mogu skupiti više od 2480 glasova među 3,8 milijuna birača za prijeći prag tzv. Visokog doma. Njih dvojica u najvišem zakonodavno-predstavničkom tijelu kroje gaće svim građanima, koji su ih gotovo plebiscitarno preskočili na izbornoj listurini zvanoj „listić“. Pogolema greška u legitimitetu? Itekakva. No, sva je sila – čak i jako razvikanih, medijskih miljenika bez razloga – koji su „preuzeli“ tzv. odgovornost (sic transit) na unosnim pozicijama od mjesnog odbora do samog državnog vrha sa svega par desetaka ili stotina preferencijalnih glasova. I u dvama najjačim taborima, HDZ-u i SDP-u. Koga predstavljaju ti ljudi i kolika je greška u njihovom legitimitetu? Na zadnjim je parlamentarnim izborima, je li , šef SDP-a Zoran Milanović pobrao blizu 10.000 preferencijalnih glasova više od šefa HDZ-a Andreja Plenkovića, ali ipak nije osvojio vlast. U saborskim su se klupama – na berivima najmanje trostruko višim od prosječne plaće u RH, ni za kakav ozbiljan rad (sabornica zjapi uglavnom prazna, s tek nekolicinom uvijek istih larpurlartista) – obreli Ljubica Lukačić (HDZ) s bijednih 169 glasova, pa je njezina ruka za ratifikaciju Istanbulske konvencije vrijedila jednako kao ruka protiv, je li, Brune Esih iza koje se na 11. mjestu HDZ-ove liste naslagao vrlo uvjerljiv 10.471 glas.
Ali neusporedivo uvjerljiviji od preferencijalnog skora (tek 472 glasa) aktualnog HDZ-ovog policijskog ministra Davora Božinovića. Koji voljom šefa Andreja Plenkovića – pokornog do bljutavosti reinkarniranom zovu Antemurale Christianitatisa iz Bruxellesa tzv. prve brzine – naganja nesretne izbjeglice/migrante po 360 najkritičnijih kilometara šuma i gora granice RH – BiH, dovlači prottutenkovski beton, rampe, žicu i željezna vrata… Valjda iz viška u skladištima ljutog ksenofoba Viktora Orbana. I s premijerom svršava od neopisivog zadovoljstva koje dijele s javnošću, jer da „Unija hvali uspjehe RH u suzbijanju ilegalnih migracija“. A Hrvati su kroz cijelu svoju povijest obavljali prljave poslove za te iz tzv. prve i druge brzine, služili kao topovsko meso u njihovim ratovima i tada bili na sramotu pravdi i istini. Pa i sada, nekritičnošću prema uvjetima tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo, a ne samo neljudskim odnosom policije prema izbjeglicama/migrantima zbpg čega RH fasuje oštra upozorenja, kritike i prosvjede međunarodnih humanitarnih i institucija za ljudska prava, svjetskih medija (npr. The Guardian). Ministar s 472 preferencijalna glasa pravi se grbav, kao i premijer.
Valjda ni pred streljačkim strojem ne bi priznali da „njihovi“ policajci nezakonito i neljudski, čak kriminalno postupaju prema nesretnim ljudima na putu „u Njemačku“, kojima je ista ta Europa tzv. prve i druge brzine u kompi sa SAD/NATO-om razorila i opljačkala domove, unesrećila naraštaje, raselila i rasprodala domovine. Kao što je kolonijalnim imperijalizmom činila stoljećima ranije na Bliskom i Srednjem istoku, po crnoj Africi, gdje besramno – uz blagoslov UN-a – uzurpirava kontinuitet dominacije oktroiranjem post/neokolonijalnih „prava“. Pa se i arogantni Emmanuel Macron laća državnoterorističkog razaranja/ubijanja po Siriji (oko 400.000 ubijenih i 10 milijuna raseljenih/izbjeglih) raketama i višenamjenskim Dassault Rafaleima s nosača Charles de Gaulle (R91) baš kao da (opet) krvavo u koloniji Siriji guši protufrancuski narodni ustanak (1925.-1927.; više od 10.000 ubijenih Sirijaca). Teroristički, navodno protiv – terorizma!? Suštinski isto kao što se Francuska desetljećima teroristički, a ne ljudski i integrativno odnosi prema useljenicima druge boje kože, vjere, etničke pripadnosti… Kako takvi neće hvaliti nekog tko će za njihovo dobro prljati/krvaviti svoje ruke?
Čega se, je li, pametan srami, budala se time hvali. Vrijedi to i za RH i za Francuza, koji se globalno blamira budalaštinom u Fox Newsu: „Morat ćemo izgraditi novu Siriju nakon rata, a uloga SAD-a će biti vrlo važna u tom procesu“. A tko je njih i družbu iz SAD/NATO-ovog terorističkog uništenja suverene države Libije – uz blagoslov Vijeća sigurnosti UN-a – zvao ubijati po Siriji i rasplamsavati teroristički revanš na Zapadu? I s takvima hrvatski osvajači naprstenabrojivih preferencijalnih mandata tikve sade ne samo na b-h granici s RH nego i u Afganistanu, Iraku, Libanonu, Kosovu, Poljskoj, Litvi, etc.!? Gdje god Uncle Sam poželi. Politička roba s greškom. I vani i kod kuće, pa mudar pûk znâ ironizitati takav slučaj: našla krpa zakrpu. Baš kao i u hrvatskomu saborskom kokošinjcu (Zlatko Vitez), gdje vlasnici naprstenabrojivih preferencijalnih mandata lika i djela SDP-ovog Igora Dragovana (163 glasa), bivše HNS-ovke Marije Puh (369), bivši s liste Narodne koalicije i sada bandićevac Kažimir Varda (456), HSLS-ov Darinko Kosor na HDZ-ovoj listi (497), nokat Milanovićevog prsta Tomislav Saucha (537) na četvrtomu mjestu SDP-ove liste, pa s razlogom neki konzervativni mediji ismijavaju činjenicu kako Gordan Jandroković, Željko Reiner, Darinko Kosor i Davor Božinović zajedni u Plenkovićevoj tzv. stabilnoj saborskoj većini nemaju preferencijalni legitimitet kao jedna Bruna Esih.
A da im se doda i 1163 glasa Andrije Mikulića, šefa zagrebačkog HDZ-a i od neki dan šefa svih inspekcijskih službi pod istim krovom bivšeg Ininog staklenjaka u Šubićevoj ulici? Ne bi ispravilo činjenicu o manjku legitimiteta – pače, defektu, izbornosustavno sasvim legalnom, sic transit – kakav tsunamijem u Živom zidu determinira početak kraja opcije koja bi, je li, C vitaminom liječila teške bolesti, etc., ali i znakovito daje misliti biračkom tijelu političkim legitimitetima što predstavljaju sami sebe, a vrte se na najodgovornijim dužnostima za sudbinu zemlje i svakog njezina žitelja ponaosob. To su legitimiteti sa sistemski ugrađenom greškom i zato ih nitko ne dira. Recimo, HDZ-ovu Vesnu Bedeković s bijednih 507 preferencijalnih glasova. Čiji ona i kakv favorit može biti kad je biračko tijelo ne poznaje, a stranački šef vidi u njoj… Čiji aduti mogu biti i koje „hrvatske interese“ zastupati izborno neprepoznatljivi – ako ne tek poslušni HDZ-ovi dizaču ruku – Stipo Špina (242 glasa), razvikani u nogometnoj vladi RH i stranački operativac u „egzekuciji“ ličkog Putina Marijan Kustić (702), Tomislav Sokol (464), Marijana Balić (826), Marko Šimić (897), Irena Petrijevčanin-Vuksanović (986), Ljubica Maksimčuk (1106) i takvi u SDP-u (Darko Parić s 353 glasa, npr.) te u ostalim parlamentarnim strankama? I komu greba politička roba s greškom, osim stranačkom šefu koji drži Banske dvore i saborsku tzv. stabilnu većinu. Mašinerija je mašinerija, ali ne uvijek dovoljno dobra nekim javnim lumenima tipa, je li, Milana Bandića (9600 glasova) ili pak trenera svih trenera Miroslava Ćire Blaževića (samo 260), koji su se na parlamentarnim izborima proveli kao bosi po trnju: ostali su bez mandata.
Preferencijalna sirotinja
Nedjeljni roštilj s prijateljima, obiteljski ručak ili zov prirode, odlazak na vikend, posao u goricama, jednostavno nezainteresiranost ili prosvjed protiv ponuđenih kandidata i stranačkih lista, etc. biračima je preče od izbornog tzv. građanskog prava i dužnosti, pa se ni preferencijalno najobdareniji ne mogu dičiti legitimitetom većine biračkog tijela. Iznimka je samo referendum (1991.) o državnom osamostaljenju, statusu RH u odnosu na dotad zajedničku državu SFR Jugoslaviju na koji se odazvalo 83,56 posto od upisanih 3,6 milijuna birača. Prosječna izlaznost od oko 70 posto najbolja je na 11 parlamentarnih izbora s upisanih (manje-više) oko četiri milijuna birača. Na izbore za tzv. prvog predsjednika RH (1992.) izašlo je 2,578.032 od upisanih 3,575.032 birača; s 1,454.581 glasom (56,42 posto) pobijedio je Franjo Tuđman među osam kandidata. Godine 1997., Tuđman je među trojicom kandidata pobijedio s 1,337.990 glasova ili 61,41 posto od izašlih 2,218.448 i upisanih 4,061.479 birača. Sljedeći predsjednički izbori dvaput su osvjetlali obraz Stjepanu Mesiću pobjedama u drugom krugu protiv Dražena Budiše (2000. godine – s 1,425.342 glasa ili 55,34 posto) i Jadranku Kosor tada nadimkom Suzana (2005. godine – s 1,454.451 glasom ili 65,93 posto od izašlih 2,196.143 birača) te Ivi Josipoviću koji je 2009. godine, među 12 kandidata, pobijedio u drugom krugu Milana Bandića. Osvojio je 1,339.322 glasa ili 59,45 posto; izlaznost na birališta je u prvom krugu bila 46,42 posto, a u drugom 52,25 posto.
Godina 2014. ništa se suštinski ne mijenja: Kolinda Grabar-Kitarović u kontroverznim uvjetima uskraćuje drugi mandat Ivi Josipoviću, uz izlaznost od 46,75 posto u prvom te 58,56 u drugom krugu; s nategnutih 1,114.945 glasova ili 50,74 posto prema 49,26 posto ili 1,082.436 glasova. Rejtingom/popularnošću u javnosti, Grabar-Kitarović se ni u jednom razdoblju svog mandata nije uspjela ni približiti rejtingu/popularnosti svog prethodnika, da se i ne govori o masovnoj javnoj naklonosti Stjepanu Mesiću. Da je zakon predvidio mogućnost i trećeg predsjedničkog mandata, Mesić bi ga osvojio. U inat „crnim vranama“ – kakve u RH-prirodi zapravo ne postoje, ali neukost je neukost – što su mu s proustaške tzv. ekstremne desnice dernečile gotovo pod nosom. Ipak, predsjednički i sada europarlamentarni izbori upućuju na upitan politički legitimitet ne samo propalih aspiranata na pozicije u državi nego i nekih tzv. neupitnih dobitnika.
Roba s greškom, međutim, nikad nije imala osobitu cijenu. Samo u Bijednoj Našoj – osim, je li, širokopotrošnog trgovačkog bofla iz uvoza, dužničkih aranžmana stranih novčara i koncesijske širokogrudnosti na domaću štetu – politička se roba s greškom prodaje po cijeni suhoga zlata. Skuplje i od najsavršenijeg originala. I onda se čudom čudimo zašto smo tu gdje jesmo i zašto će nam sutra, jamačno, biti još gore. Ima pravo Borna Sor u Prime Timeu News Bara.. Kako se može naprijed kad „vođe“ kao da su ispali iz istoimene pripovijetke Radoja Domanovića ili su tog kalibra da za njih ne glasuje ni šira rodbine?