DNEVNIK ČITANJA: Knjigom protiv neznanja i zabluda

Povezani članci

• 121. rođendan Ive Andrića: Velikan kojeg je smrt uzdigla
• Mani Gotovac u sukobu interesa
• Valdinoški krug
• Nerzuk Ćurak: „DEMONSTRACIJE, DEMONI NACIONALIZMA I MEĐUNARODNA ZAJEDNICA – O jednoj mogućnosti koja još nije ispitana”
• Iva Hlavač: Frajer
• Dan kada će se i one vratiti, moje dive

Mi živimo u predčitalačkom društvu i to nas fatalno obilježava, tvrdi poznati franjevac i jedan od najvažnijih savremenih autora Bosne i Hercegovine.

Piše: Drago Bojić- Analiziraj.ba

Talijanski filozof i književnik Umberto Eco odnos s knjigama uspoređuje s ljubavnim odnosom. Knjige koje ne volimo, napuštamo već nakon nekoliko stranica i odbacujemo ih, dok druge koje zavolimo, čuvamo i čitamo ih uvijek iznova kao da je prvi put. Odnos s knjigama je sličan odnosu s ljudima: neki nam se ne svide pa ih izbjegavamo i ne želimo ih više sretati, a drugi nas oduševe pa se radujemo svakom novom susretu.

Govoriti i pisati o čitanju i knjigama u društvu u kojem se malo čita, u kojem se srozalo obrazovanje i u kojem se svakodnevno otkrivaju afere s plagijatima i lažnim diplomama, može izgledati naivno i uzaludno. Balkanski mentalni sklop ne pridaje važnost čitanju i knjigama i smatra da je važnije što tko misli i što zastupa nego što čita i kako je došao do svojih stavova. Naša društva nisu samo predmoderna i preddemokratska, ona su i predčitalačka, pa i nečitalačka, i kao takva, nesvjesna svoga neznanja i sklona predrasudama, pogodna za sve vrste obmana. Neznanja, vlastitoga i općenito čovjekova, svjestan je i vrlo obrazovani i načitani francuski filozof Edgar Morin i o tome piše  u svojoj maloj studiji Spoznaja, neznanje, misterij, koju čitam ovih dana. Morin smatra da istinu za kojom svi čeznemo valja tražiti s „upornošću i askezom“. Jedan od putova koji vode prema istini ili bar prema dijelovima istine jesu i knjige u kojima su pohranjena čovjekova iskustva i znanja.

O knjigama kojima se stalno vraćamo

Ne volim čitati okružen drugim ljudima, jer čitanje traži veliku koncentraciju, punu posvećenost, uranjanje u svijet knjige. Ne volim ni da se šara po knjigama. Mučno je čitati „išarane“ knjige. Kao da morate odjenuti odijelo koje je netko već nosio, ili leći u krevet u kojem je netko već ležao. Više sam za to da se na drugom papiru prave zabilješke. To, doduše, usporava čitanje, ali čuva izvornu ljepotu knjige, koju nakon vas i drugi mogu čitati a da ih pritom ne nerviraju vaša podvlačenja, zaokruživanja, dopisivanja. Osim toga, ima tako dobrih knjiga da bi se gotovo sve moralo podvući, a to bi onda tekst učinilo kaotičnim i nepreglednim. Jedna od takvih knjiga, kojoj se često vraćam, jest knjiga Male rasprave o velikim stvarima Leszeka Kołakowskog. Imam ju i na njemačkom i na hrvatskom. Briljantni kratki eseji o vlasti, slavi, jednakosti, laži, vrlini, nasilju, slobodi, smijehu, savjesti, praštanju, pravednosti, zavisti i drugim „vječnim temama“ su tako bogati sadržajem da bi se gotovo svaki redak mogao podvući.

O knjigama koje otvaraju oči

Ima knjiga koje se lako čitaju, ali ima i onih koje traže veći intelektualni napor. Ima autora koji pišu zahtjevno, kod kojih je svaka riječ precizno odvagnuta, koji znaju diferencirati stvari, pronaći nijanse, misliti duboko i oštroumno. Takav je, primjerice, njemački teolog Johann Baptist Metz (rođen 1928.). Njemačka izdavačka kuća Herder objavila je posljednjih godina njegova sabrana djela: devet svezaka, dvanaest knjiga, oko tri tisuće stranica. Metz je jedan od najvećih umova među katoličkim teolozima posljednjih pedeset godina.

On je začetnik takozvane „nove političke teologije“ koja je dijelom utjecala na katoličku misao druge polovice 20. stoljeća, ali na našim prostorima nije imala značajniji utjecaj, kao što kod nas i inače ništa dobro nema značajniji utjecaj. Teolog Metz je ispisao ponajbolje stranice o kulturi sjećanja, o tuđoj patnji, o autoritetu ljudi koji pate, o mistici otvorenih očiju, o zaboravu. Na našim prostorima se gotovo svakodnevno govori i piše o ovim temama, ali vrlo često površno i paušalno, bez dubljeg uživljavanja u misterije sjećanja i zaborava koji razdiru ljude.

Jedna od onih knjiga koje čuvaju sjećanje na ljude i njihove patnje jest i knjiga bosanskog franjevca i profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Marinka Pejića, Kršćani u zemljama islama. Nedavno je objavljena, a ovaj tjedan je i predstavljena u Sarajevu. Čitao sam Marinkove tekstove još dok su nastajali. Marinko piše o malim, zaboravljenim i marginaliziranim kršćanskim zajednicama u zemljama islama, o njihovom nastanku, povijesti i sadašnjoj situaciji. Riječ je o knjizi koja nam približava svijet o kojem malo znamo, a koji je kulturno i religijski bogat različitostima, u kojem se isprepliću iskustva međusobnog uvažavanja i poštivanja, ali i iskustva progona i zatiranja drugih, uglavnom onih koji su u manjini i koji se ne mogu zaštititi.

O čitanju kao „samoposluživanju“

Kad se ima vremena, knjigu je najbolje pročitati u dahu, bez kombiniranja s drugim knjigama. Ali takav luksuz sebi može priuštiti samo netko tko nema drugih obaveza ili tko samo čita i ne mora ili ne želi pisati. Pisanje, pogotovo ako je riječ o znanstvenim tekstovima, zahtijeva čitanje i konzultiranje više knjiga, časopisa i drugih izvora. Čitanje ponekad sliči samoposluživanju, „švedskom stolu“, pa iz knjiga koje niste u cijelosti pročitali uzimate ono što želite ili što vam treba. S tim treba biti oprezan, jer se događa da se pogrešno interpretira autore, da se iskrivljuje njihova misao, da ih se brani, kad ih se ne može obraniti, ili da ih se napada i kritizira, kad to ne zaslužuju. Moguće je kombinirati više knjiga, ali to uvijek prati rizik da izgubimo odnos s pojedinačnom knjigom, jer, emocionalno i mentalno, mijenjamo različite svjetove. To možda ne vrijedi za knjige koje su slične tematike, ali i tada treba biti oprezan da pri uspoređivanju ne bismo promašili u procjeni knjige i tako se ogriješili o njezinog autora.

Spominjem to zbog toga što sam u posljednje vrijeme čitao neke novije i starije studije o fašizmima i totalitarizmima. Jednu od njih sam pročitao ovih dana, a riječ je o knjizi Enza Traversa – Nova lica fašizma. Knjiga je nastala iz razgovora koje je s njim u dva navrata vodio Régis Meyran. Fascinirajuća je upućenost aktera ovog razgovora u sadašnje političko stanje u Europi, ali i poznavanje njezine političke prošlosti i sadašnjih konzervativnih i desničarskih politika. Povjesničar Traverso smatra da fašizam u našem vremenu i našim društvima ima mnoštvo lica i da mu treba pristupati diferencirano. On govori o takozvanim „postfašizmima“, koji su dijelom slični starim fašizmima jer koketiraju s fašističkom prošlošću, ali su istodobno i u diskontinuitetu s njima jer poprimaju nove oblike koje treba primjećivati, analizirati i razobličiti.

Ne mora se čitatelj složiti sa svim analizama u ovoj knjizi, kao ni s onima koje Traverso iznosi u svojoj knjizi Melankolija ljevice, ali ova knjiga zavrjeđuje pažnju jer ozbiljno pristupa suvremenim fašizmima, traži njihove dodirne točke i razlike, pokušava razotkriti uzroke njihova nastanka i upozorava na posljedice koje mogu donijeti. Danas se pojmovi fašizam i antifašizam često upotrebljavaju, ali se često i „zloupotrebljavaju“, jer se događa da se ljude olako nazove fašistima, kao što se događa i to da se antifašističke ideje poistovjećuje s režimima koji su u svojoj političkoj praksi koristili upravo fašističke metode. Fašizam je veliko zlo i pred tim zlom treba biti stalno budan, ali i oprezan pred „paradnim antifašizmima“ koji se u javnosti zavodljivo i dopadljivo razbacuju antifašističkim frazama, lešinare na antifašističkoj prošlosti, a zapravo su ponekad i sami ozračeni fašizmom.

O pisanju pisama

Nisam imao priliku upoznati Mirka Kovača, kojeg rado i često čitam, ali sam upoznao njegovog prijatelja i također sjajnog književnika Filipa Davida. Ovih sam dana ponovno čitao njihova pisma iz devedesetih godina. Istovremeno, čitao sam u rukopisu i Ratne zabilješke (dnevnik iz Drugog svjetskog rata) bosanskog franjevca fra Josipa Markušića, koje bi uskoro trebale biti dostupne i javnosti. Spominjem Markušića zbog toga što je stalno pisao pisma i napisao ih je – preko deset tisuća! To znači da je trideset godina svaki dan pisao po jedno pismo, ili šezdeset godina svaki drugi dan. To nisu bila samo kratka pisma od stranicu ili dvije, nego i pisma koja imaju po tri, četiri, pet, deset pa čak i više od deset stranica. Pritom je taj marljivi i disciplinirani franjevac pravio i koncepte svojih pisama i čuvao ih za sebe da zna kad je kome i o čemu pisao. Danas je takvo što naprosto nezamislivo.

O knjigama koje uznemiruju

Dok ovo pišem, preda mnom je mnogima vjerojatno malo poznata knjiga Briševački mučenici – knjiga o masakru nad katolicima i Hrvatima u selu Briševu kod Prijedora. Knjiga je objavljena 2017. godine uz 25. obljetnicu masakra, a zajednički su je priredili Frano Piplović i Ivo Atlija. Možda tu knjigu ne bih ni sad čitao da mi se ovih dana nije javio jedan od njezinih autora. Pogovor knjizi je napisao Srđan Šušnica, onaj Srđan koji je prije nekoliko mjeseci zbog prijetnji i ugroženosti prisilno morao napustiti Banjaluku. Piše Srđan da je „Briševo i danas opomena svim pristalicama politika koje bi dijelile BiH po etno-vjerskim i genocidnim aršinima“.

Zastrašujuće je koliko ljudi mogu biti zli. Autori ove knjige zapisuju da su zločinci ljude ubijali krampovima, lopatama, kolcima, neke zaklali ili zapalili. Jednu su ženu ubili dok je molila, a prethodno su joj u usta ugurali krunicu. Ženama koje su silovali, grizli su grudi. Nekima su odsijecali genitalije i stavljali im ih u usta, nekima vadili oči, rezali uši. Dok zgrčenog želuca čitam o stradanju ljudi iz Briševa, prisjećam se novog romana mostarskog književnika Elvedina Nezirovića. Roman smo zajednički prošli tjedan predstavili u Jajcu. Ništa lakše od umiranja je drugi Elvedinov roman i u njemu se, kao i u prvom Boja zemlje (2016.), Elvedin bavi ratom i ratnim užasima.

Priča je to o neonacistu crne boje kože koji kao plaćenik ratuje na strani HVO-a i koji će počiniti strašne zločine. Završit će u zatvoru bošnjačke strane, u kojemu će biti maltretiran, ali će ga odatle izbaviti švedski diplomati, a po povratku u Švedsku bit će oslobođen optužbi. Taj će zločinac nekoliko godina kasnije ubiti dvojicu policajaca u Švedskoj… Je li pripovjedač trebao ubiti zločinca kad je imao priliku? Smije li se ubiti čovjeka, pa makar bio i zločinac, da bi se spasilo njegove buduće žrtve? Mogu li se zločinci promijeniti i obratiti, i treba li im pružiti novu šansu? Može li se, i ima li itko pravo, govoriti o oprostu nakon takvih zločina?

Elvedinov roman je uznemirujuća i kompleksna priča o zločinu i krivnji, o grijehu i oprostu, o grižnji savjesti, ranama i traumama, o svemu onome što muči ljude na ovim prostorima. A muči ih i nepodnošljiva količina zla koja svakodnevno unosi nemire i strah u njihove živote. Zlo je sveprisutno, a istovremeno i sve manje vidljivo, ono vreba iz nebrojenih crnih rupa, ono nas zavodi svojom običnošću, ali je istovremeno i sve podmuklije. Tako o zlu u knjizi Tekuće zlo pišu litavski filozof Leonidas Donskis i poljski sociolog Zygmunt Bauman. Zlo se, doista, razlilo posvuda, i stalna je kušnja i prijetnja čovjeku.

O pisanju o sreći u nesretnom svijetu

Unatoč sveprisutnom životnom pesimizmu, opasnostima i ugroženostima kojima je izručen suvremeni čovjek, ima autora koji smatraju da se i u našem vremenu može biti sretan „ako se voli život kao takav“, ako se prihvate i njegove loše strane, kako u eseju O sreći tvrdi francuski filozof Frédéric Lenoir, s čime se vjerojatno ne bi složio rumunjski filozof i pisac Emil Ciorankoji je već čovjekovo rođenje kao takvo smatrao njegovom najvećom nesrećom i najtežom nevoljom, o čemu piše u knjizi O nedaći biti rođen. Ako se rođenje već ne može izbjeći, jer ne ovisi o nama, onda „sreću treba osvajati“, preporučuje britanski filozof Bertrand Russell u knjizi Osvajanje sreće, a da i Sizif ne mora nužno biti nesretan sugerira naslov nove knjige Ivana Lovrenovića – Sizifova sreća.