Patnje mladog Virovitičanina

Povezani članci

• Mladima treba omogućiti bolje obrazovanje, a ne obavezni vojni rok
• Slavo Kukić: Sljedeći socijalni prosvjedi će nadvladati etničke granice, biti će bosanskohercegovački u punom značenju te riječi
• Goran Sarić: Kijamet (po Kerumu)
• Ako Čović ucjenjuje, ima i novih ‘igrača’
• Odličja besmisla
• Hoće li Evropa tolerisati ustaše i četnike

Foto: FB

Moram priznati da mi je prva pomisao na pojam Daruvarac uvijek bio solidni daruvarski rizling.

U novije vrijeme konotira negativno, a čime i navlači sivu mrenu na lijepi slavonski gradić, pun meni dragih ljudi. Stvar čini još gorim činjenica da Daruvarac i nije iz Daruvara.

To je, sjećate se, onaj „junak“ što je u Zadru divljački pretukao djevojku i nanio joj teške ozljede. Zbog proceduralnih grešaka nakon samo šest mjeseci je pušten na slobodu. Tek pod pritiskom javnosti suđenje će mu se ponoviti.

S Virovitičaninom je situacija nešto drugačija. U slučaju Virovitica naglašava se obiteljsko prezime, jer je valjda to što se doimlje kao uzrok budalastog čina mladog Virovitičanina. To je onaj „junak“ što je na fejsu Srbima „čestitao Božić“ uz fotografiju ustaše s odjsečenom glavom četnika.

Fokus je, dakle, na njegovom ocu, saborskom zastupniku, šefu HVIDRE  i kantautoru brojnih homofobnih i nacionalističkih tralalalija.

Pa i Viroviticu spominju kao leglo jednoumlja zadnjih decenija. Tako i simpatični ravničarski gradić postaje grad slučaj. Ima problem. A oči javnosti su ono što njeni upravitelji najmanje žele.

Taj fokus na prezimenu i spominjanje tatinih „zasluga“ dodatni je teret „razigranom“ sinu, koji kao da ne zna što ga je snašlo.

Pa nije mi prvi put, pomisli neobuzdani mladić, da se ovako zajebavam. Pa i ranije sam im spominjao tu i tamo srpsku mater. Pa i tata je, još devedeset i one. Ne razumijem koji im je sad moj. I do sada sam se preseravao po lokalnim kafićima i prijetio Žadama i ostalima koji su se usudili spomenuti navodne nepodopštine moga tate.

Kao da svi ne znaju da nisam ja kupio hotel već je tata to sredio. Kao da svi ne razumiju da ne mogu ja biti vlasnik apartmana na Šolti, već se samo tako vodi. Jebote, sad se svi čude, a i drugi tako rade. Bar ovi naši.

Još ispada da ću ja odgovarati za ono što se pripisuje mom ocu i za što ga jugoslavenčine, srbočetnici i mrzitelji Hrvatske optužuju (ovo zadnje kažem u sebi).

Pa i Đole je još pjevao da kod nas „ne postoje pritisci i da živimo svi kao hipici“. A i Đole je možda Srbin, a i hipicu su slobodoumni ljudi koji vole sve što mladi vole.

A možda je sva hajka zato što sam u HDZ-u. Njih baš i ne vole i optužuju ih za sva ova sranja danas. Ma odmah ću se ispisati – bzzzz – evo, već sam se ispisao. Jedan teret manje.

Ma, reći ću da to nisam bio ja. To prolazi uvijek. A, ne mogu. Već sam rekao da sam to bio ja, ali da sam sve prenio od prijatelja, pa zbrisao. Od prijatelja? Pa pitaće me kojeg prijatelja, još ću i njega uvaliti. Najbolje da se pokajem. Kao fol ispričam i „polupani lonci“.

Baš se takve misli, možda, motaju glavom mladog Virovitičanina dok ga u lisicama vode na ispitivanje.

Sve bi bilo drugačije, zaključuje, da se kršćanstvo nije podijelilo. Da nismo imali dva Božića. A i Božić je opet blagdan praštanja, pa su mogli i meni oprostiti.

Umjesto da se sada svi na meni istresaju, tobože analitičari, novinari i političari koji kažu što i ja, ali finijim riječima.

Sad ću znači ja podnijeti žrtvu za sve propuste pravosuđa, toleriranje ustaških nestašluka, nedosljedne politike i revidiranja povijesti. A i neka ću. Tko ga jebe! I Isus je patio za nas.

Babe su govorili da ćeš ono, što radiš za Božić, raditi cijelu godinu. Da kucnem u drvo. Pa nije svaki dan Božić!

A da nisam to bio ja, izjavio je nakon ročišta, ne bi se ni digla tolika prašina.