Čedomir Petrović: Ja nisam ubijao u Srebrenici i Vukovaru

Izdvajamo

• Srbi moraju priznati šta su radili. Kakve zločine su činili. Ja govorim o svojima, zločine su činili svi, a neka ih priznaju svi, neki drugi glumci kao što to je radim. Moraš preći u to vrijeme da bi razumio, shvatio šta se desilo. Sigurno da zločinaca ima i među Hrvatima i Bošnjacima, ali nas je najviše. Mi smo prvi počeli. Hajde da se uhvatimo za ruke, Vučić sa svima, da se vratimo na Kosovsku bitku od koje kreće svo zlo. Historija je strašno kriva. I Crkva je kriva jer je blagosiljala one koji su išli da ubijaju. Narod najbolje shvata ako govorite direktno. Postoje pitanja koja se moraju otvarati. Pitanja o Bulatu, Tepiću, Sinđeliću. Pitanja zbog kojih se Srbija boji da Kosovo neče čuvati njihovo blago, a čuvalo bi ga bolje od Srbije.

Povezani članci

• Protokoli
• Kvočkina voćka
• VELIKO ISTRAŽIVANJE ACCOUNT-a: Pet priča o korupciji u obrazovanju
• Božić, komšijsko zdravljenje
• Intervju Otfrid Höffe: Negiranje zločina je politička sramota
• 3. MEĐUNARODNO BALETSKO TAKMIČENJE U ISTANBULU 25 – 30 jun 2012.

Tjeraju me grijesi mog naroda. Pripadam tom narodu i to je ono što me tjera. Dodika je izabrao narod koji zna kakve nevolje može donijeti. Znam šta je radio dio mog naroda i osjećao sam potrebu da se distanciram od toga. Da objasnim ljudima da ja nisam ubijao u Srebrenici i Vukovaru. Ja ne pripadam takvom narodu. Sa ovog mjesta izjavljujem saučešće jednom od najljepših gradova, Vukovaru. Ja se sjećam ovoga jer to je ono što udara u glavu i ostaje kao pečat. Kao rana koja stalno boli.

Čedomir Petrović, sin velikog glumca Čkalje u Centralnom dnevniku govorio je otvoreno poput svoga oca. Otvoreno o velikim i bitnim temama, te svemu što nas godinama boli i pritišće.

O ocu Petrović govori:

– Nije teško biti sin velikog čovjeka ako ideš svojim putem. Ipak, više mi je odmogao nego pomogao zbog svoje otvorenosti i istine koju je govorio. Kad je otišao u penziju pritisak je prešao na nas, njegovu unuku i mene. Plaćamo cijenu njegove otvorenosti, ali se ne kajemo. Uvijek su pretjerivali o njegovom životu, nije živio loše, ali nije imao ni ušteđevinu. Volio je trošiti, a nikada nije popio kap alkohola.

Čkalja je bio glumac jednog drugog, dalekog vremena u kojem je glumio pred Titom:

– Telefonski razgovori na Novakove tekstove postali su toliko poznati da je dogurao do Skupštine, da pred Titom telefonira, imao je veliku tremu, ali Tito je bio zadovoljan. Često ga je zvao u Karađorđevo i u ponoć čak. Tito je ocu dao zlatan sat.

Šta ga tjera da se oglasi teškim, istinitim rečenicama o Bosni i bivšim vremenima, pojasnio je:

– Tjeraju me grijesi mog naroda. Pripadam tom narodu i to je ono što me tjera. Dodika je izabrao narod koji zna kakve nevolje može donijeti. Znam šta je radio dio mog naroda i osjećao sam potrebu da se distanciram od toga. Da objasnim ljudima da ja nisam ubijao u Srebrenici i Vukovaru. Ja ne pripadam takvom narodu. Sa ovog mjesta izjavljujem saučešće jednom od najljepših gradova, Vukovaru. Ja se sjećam ovoga jer to je ono što udara u glavu i ostaje kao pečat. Kao rana koja stalno boli.

Ljubav prema Bosni i Hercegovini posebna je za ovog čovjeka:

– Kako da ne volim Bosnu i Hercegovinu. Moj otac je išao po cijeloj Jugoslaviji u svojim turnejama u kojima sam prešao Bosnu uzduž i poprijeko. Uvijek mi je tu bilo najljepše. Mislio sam da je Bosanac neko iz Bosne, a rekli su mi da to ne postoji. Saznao sam da je Bosanac: Hrvat, Bošnjak i Srbin. Kad je došlo do strašnog zla doživio sam veliko razočarenje zbog kojeg bi volio da se vrati vrijeme i ona trojica postanu ponovo Bosanci.

O Brnabić i greški koju je napravila u razgovoru sa Sebastijanom, rekao je:

– Nije se raspitala s kim razgovara. Ona nije političar, nego stručnjak svoje struke. Genocid je nešto što se ne negira. Je li trebalo da pobiju sve muslimane da ona kaže da se desio genocid. Osam i po hiljada muškaraca govori o tome da se znalo šta se radi. To je genocid. Ono što je Mladić rekao uživo na televiziji je kontinuitet vlasti. To javljanje je strašno i ne dešava se slučajno. Zločinci se vraćaju da predaju kako se ubija. Tako je godinama. Vulin, Dačić i svi čekaju da Vučić posrne da svi skoče na njega da ga sruše. To je taj kontinuitet.

Šta je ono Srbija mora uraditi u situaciji sa Kosovom, odgovara:

– Srbija treba da prizna Kosovo. Mali smo mi, nećemo dalje ići. Brnabić je izjavom unazadila Srbiju, mnoga pitanja zbog toga neće biti otvorena. Ne priznaju Kosovo jer se plaše gubitka vlasti, položaja. Htjeli bi da se na Kosovu vlada onako kako oni u Beogradu hoće. Ako Vučić ne može priznati Kosovo neka ovlasti mene. Potpisaću priznanje. To je ono što donosi dobro našem narodu, kazao je Čedomir, pa onda dodao:

– Da bi ušli u EU prvo se ulazi u NATO, a NATO je Srbiji važan kad su elementarne nepogodne u pitanju. A puno ih je. Kultura je vrlo važna, obična kultura ponašanja, a mi je nemamo.

One na vlasti danas u Srbiji, opisao je ovako:

– Vladaju na neizvjesnosti, strahu, na provjerama svega i svačega. Bez priznanja Kosova nema ništa. To je 35. poglavlje, a trebalo je biti prvo za ulazak Srbije u EU. 

O BiH nakon izbora govori:

– Bosna i Hercegovina mora da doživi Dejton dva. Sve se mijenja vremenom. I Biblija se promijenila jer ovako RS sa Dodikom teško da može opstati. Tri nova člana predsjedništva teško da se sastave. Dodik ne smije ni doći u Sarajevo, a država tako ne može funkcionisati. BiH mora biti ujedinjena kakva je bila nekad. Prije dvadeset godina u Banja Luci nisu htjeli da mi kažu gdje je srušena Ferhadija. Htio sam vidjeti šta je skrivila ta Ferhadija.

Srbi moraju priznati zločine, rekao je i dodao:

– Srbi moraju priznati šta su radili. Kakve zločine su činili. Ja govorim o svojima, zločine su činili svi, a neka ih priznaju svi, neki drugi glumci kao što to je radim. Moraš preći u to vrijeme da bi razumio, shvatio šta se desilo. Sigurno da zločinaca ima i među Hrvatima i Bošnjacima, ali nas je najviše. Mi smo prvi počeli. Hajde da se uhvatimo za ruke, Vučić sa svima, da se vratimo na Kosovsku bitku od koje kreće svo zlo. Historija je strašno kriva. I Crkva je kriva jer je blagosiljala one koji su išli da ubijaju. Narod najbolje shvata ako govorite direktno. Postoje pitanja koja se moraju otvarati. Pitanja o Bulatu, Tepiću, Sinđeliću. Pitanja zbog kojih se Srbija boji da Kosovo neče čuvati njihovo blago, a čuvalo bi ga bolje od Srbije.

Kako bi se vlast mogla promijeniti, šta bi trebalo da se desilo u prošlosti da danas ne živimo ovako.

– Neka izađu u prve redove. Junaci govore za mnom i prvi staju. Da su sve tri vlasti stale sa porodicama na Stari most, prije rušenja vidjeli bi da li bi srušili most? Novi ljudi, mladi ljudi moraju doći na vlast, a svi mladi odlaze jer nemaju perspektivu. Zašto se ne pomjerimo sa ivice na kojoj smo? Niko ne zaustavlja val odlaska jer državni vrhovi moraju češće da se viđaju da narod vidi da razgovaraju. To bi narod volio vidjeti, istakao je Čedomir, pa je dodao da mladi odlaze zbog nepostojanja perspektive:

-Ko zna koliko puta smo proživjeli isto, zašto da čekamo da opet padnemo, zašto se ne pomjerimo sa ivice, zapitao se Petrović.

Od svojih knjiga istakao je “Bilo jednom jedno vrijeme kad su ljudi bili bolji”, u kojoj se posebno osvrnuo na činjenice da sve leži u onome što čovjek ima u sebi. Onda kada čovjek postane vlasnik nečeg materijalnog, svi ga gledaju drugačije.

-Imovina je među ljudima probudila zavist i mržnju, zaključio je, dodavši kako je oduvijek ponosan na svog oca, jer je on bio oličenje svega dobrog na ovom svijetu. Evocirao je sjećanja na djetinjstvo i Čkalju u liku i djelu oca, za kojeg je rekao da ga ne bi mijenjao nikada. Iskreno ga je volio takvog kakav je bio. Svojeglav i pun inata.

Sa željom da se nikad ništa loše i strašno ne ponovi, Čedomir, je čitajući priču o ocu u sjećanje vratio lik ovog velikog čovjeka, Miodraga Petrovića.

Face TV