U prepunom trebinjskom klubu Hedonija predstavljeno drugo, dopunjeno izdanje romana „Amarcord“ autora Namika Kabila

Povezani članci

• 27. godišnjica „Oluje“ – žrtve i dalje čekaju pravdu
• Mostarska opozicija pisala međunarodnoj zajednici: Tražimo ponovno brojanje svih glasova
• Nađeno telo muškarca u Dunavu kod Ade Huje, sumnja se da je reč o Mateju Perišu
• Sabina Ćudić uputila izmjene zakona: Vezivanje porodiljskih naknada za neposjedovanje automobila unutar domaćinstva vrhunac je tragikomedije Novalićeve vlade
• ZAPISNIK SA SJEDNICE PIC-A OTKRIVA: Britanci ne žele praštati Dodiku, Francuzi mu blagonakloni
• Komemoracija obitelji Zec

„Tradicija pričanja priče“, način je na koji je Namik Kabil objašnjavao uspjeh filmskih autora i književnika iz Hercegovine, mnogo prije nego što je nastao njegov roman „Amarcord“. U najboljem maniru te tradicije, Namik Kabil ispisao je knjigu rasterećenu gorčine, a posvećenu kako emigrantskom iskustvu, odnosno boravku u Americi, tako i Trebinju, vlastitom zavičaju, odrastanju pored Trebišnjice, u privilegijama predratnog blagostanja, dok je između ostalog lovio ribu što mu je ostala strast i do danas. Na to, između ostalog, nedvosmisleno ukazuje i naslovnica romana „Amarcord“ na kojoj se Kabil nalazi u dječačkom dobu sa ribolovačkim trofejem. Drugo dopunjeno izdanje „Amarcorda“, kao i prvo, objavila je hrvatska izdavačka kuća Hena com, a njegovim trebinjskim predstavljanjem u klubu Hedonija pred više od 200 posjetitelja, nakon Pule, Lajpciga, Sarajeva, Mostara i Zagreba, knjiga se vratila tamo odakle je sve počelo.

„Na ovom mjestu, ova knjiga, završava svoj put. Ona je i nastala zbog odlaska iz Trebinja. Mnogo je ljudi koji su zaslužni za organizovanje ove promocije i koji su joj pristupili toliko otvorena srca. To je i dokaz da ova knjiga nije samo moja putanje nego da ima i univerzalnu putanju, neću reći da je univerzalna knjiga, ali ima univerzalnu dimenziju. Večeras mi je sve isuviše važno i emotivno, samo ne znam jesam li dovoljno pametan“, rekao je kroz smijeh Namik Kabil, koji je, pričajući o „Amarcordu“ pričao i o vlastitim iskustvima u Americi ali i o susretima sa zavičajem, te o dobrim ljudima u nevremenima što je poseban sloj ovog romana.

„Živimo u vremenu u kojem su budale dobile prostora i ekspoziciju, ali ja i dalje vjerujem da je najviše dobrih ljudi. Ali da oni naprosto nemaju dovoljno prilike niti želje da se eksponiraju. Želim da vjerujem u dobre ljude, ne zato što mislim da nema zla, ali nestvarno je to koliko dobrih ljudi srećemo svaki dan čak i u ovako frankenštajnskoj zemlji, gdje se često pitate kako to da ti ljudi nemaju prevagu ako osjećate da ih je toliko mnogo“, rekao je između ostalog autor koji je sa trebinjskom publikom, među kojima su neki i junaci ove knjige, pričao i dijelu romana u kojem mu je stigao „Amidža Idriz“, odnosno scenario za jedan od najboljih bosanskohercegovačkih filmova po kojem ga najšira publika najčešće prepoznaje.

„Mi ne možemo izabrati inspiraciju,ne možete izabrati u koga ćete se zaljubiti niti šta će vam biti važno. To su naprosto stvari koje vam se dese ili se ne dese. Jedino što možete je učeći zanat naučiti da prepoznate ono što vam je bitno. Ono što vam se stalno vraća je tema kojom trebate da se bavite. Kao što Bodler kaže: saznaćete čime je pjesnik opsjednut ako obratite pažnju na riječi koje ponavlja.“

Trebinjska promocija romana „Amarcord“ bila je susret autora i zavičaja, književnika i publike, ali u prvom redu susret čovjeka i njegovih prijatelja i prijateljica. Koje nakon svih ovih godina, upravo zbog zajedničkog sjećanja, a sjećanje je u prevodu amarcord, ne može razdvojiti niti jedna administrativna niti kakva druga granica, čijim smo se postavljanjima brižljivo bavili posljednjih 25 godina.
„Da nam je makar još jedan život da ga se opet sjećamo“, piše Namik Kabil u knjizi. Za ovaj jedan jedini koji imamo, promocija kakva je bila trebinjska, sasvim je dovoljna.