Turska u gospodarskoj krizi: Predsjednik bez plana

Povezani članci

• FTV I BHT1: KOGA BRIGA ŠTO GRAHOVO GORI
• Propao bijedni pokušaj političara da prisvoje proteste: Političari ne treba nam vaša podrška, nećete nas prevariti i zaustaviti
• Željko Komšić: Dodik gubi šta god da uradi
• Freizer: Federaciji BiH potrebne ozbiljne reforme
• Rat u Ukrajini: Raketna paljba u istočnom dijelu zemlje
• RUŠENJE PORETKA (2): FEDERALNA VLADA UGROŽAVA NEZAVISNOST UREDA ZA REVIZIJU I ODBIJA ZAKONSKU OBAVEZU DA DOSTAVI TRAŽENE PODATKE?

foto: AFP

Turski predsjednik Erdogan oštro reaguje na američke sankcije: On govori o „ratu“ – i zabranjuje svaku kritiku na svoj kurs. Međutim na ovaj način on će samo pogoršati valutnu krizu.

Na osnovu “Global Magnitsky Act” SAD su dosada progonile oligarhe iz Rusije, ratne zločince iz Konga ili narkobosove iz Nikaragve.

Sada se dogodilo nešto sa čime nije niko računao kada je zakon 2016. usvojen: američki predsjednik Donald Trump primijenio je ovaj zakon protiv jednog Nato partnera, Turske. Njegova vlada je u sporu oko hapšenja američkog pastora Andrewa Brunsona poduzela početkom augusta kaznene mjere protiv dva turska ministra. Prošlog petka Trump je tomu dodao udvostručene carine na uvoz čelika i aluminijuma iz Turske.

Američke sankcije su tursku valutu liru, koja mjesecima gubi na vrijednosti, konačno potisle na dno. Pad je ogroman: Dok se za jedan evro prije dvije godine moralo platiti 3,30 turskih lira prije tri tjedna bilo je to već 5,50 – trenutno to je 7,80 lira. Vrijednost valute se topi. I inflacija je sa skoro 16% i viša je nego u posljednjih 14 godina.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan predstavlja sankcije kao napad na njegovu zemlju. U govoru pred pristalicama u Trabzonu na Crnom moru govorio je o ratu. „Opet smo suprotstavljeni političkoj i podmukloj zavjeri ali daće bog i ovu ćemo savladati.“

Njegova vlada međutim da sada ne nalazi odgovor na pad gospodarstva. Doduše turska centralna banka objavila je u ponedjeljak plan u 10 tačaka u kome između ostalog povećanje likvidnosti treba da garantuje finansijsku stabilnost. Ta intervencija može krizu u najboljem slučaju zakočiti ali ne i zaustaviti.

Sistem Erdogan došao je na svoje granice.

Sam Erdogan slijedi svoje uobičajene, autoritarne reflekse: On zahtjeva od svojih građana da mijenjaju dolare u lire i upozorava preduzeća da ne najavljuju bankrote nego da rade na strukturalnim reformama. Njegova vlada povela je istragu protiv građana koji su se na internetu negativno izjasnili o turskom gospodarstvu. Međutim u svemu tome predsjednik ne vidi da se gospodarstvo ne može tako jednostavno kontrolisati kao unutrašnjepolitički protivnici.

Erdogan je doduše nakon svoje pobjede na predsjedničkim izborima u junu tako moćan kao nikada do sada. On može hapsiti opozicionare, može ušutkavati medija. Međutim on ne može trajno upravljati tržištima. Američke sankcije djeluju kao jedna vrsta potpore širenju požara. Pad lire dokazuje da je sistem Erdogan dospio na svoje granice.

Erdogan je nekada bio ljubimac finansijskog tržišta. Sanirao je turske banke i smanjio nezaposlenost u zemlji. U prvim godinama njegovog mandata rastao je turski bruto domaći proizvod godišnje oko 10 %. Inostrani ulagači investirali su između 2002. i 2012. više od 200 milijardi evra u tursko gospodarstvo. I to je pomoglo ostvarenju turskog ekonomskog čuda.

Predsjednik je koristio svoju poziciju i za to da se sam obogati. Već u devedesetim godinama kritičari su mu dali nadimak „ 10 – procenata – Tayyip“, pošto je kao gradonačelnik Istanbula u svakom poslu tražio jednu desetinu za sebe. Studije njegove kćerke u SAD platio je jedan bogati poduzetnik. Između 2008. i 2015. porodica Erdogan zaradila je na jednom jedinom offshore poslu 30 miliona evra.

„On vjeruje da bi mogao sve sebi uzeti“

Erdogan se iz jedne istanbulske lučke četvrti probio na vrh turske države. Ubijeđen je u tome da je svoje bogatstvo zaslužio. Jedan nekadašnji ministar kaže da Erdogan posmatra Tursku kao svoj imetak. „On vjeruje da bi mogao sve sebi uzeti.“

Dugo vremena jedva da su koga u Turskoj smetale pritužbe za korupciju pošto je bilo dovoljno novca koji se mogao podijeliti. Međutim sada izgleda da je Erdogan otišao predaleko: Njegova krizna politika prema SAD dopušta ekonomistima da sumnjaju u njegov smisao za realnost. Kao leminzi odlaze investitori što još više pritišće liru. Turska preduzeća su momentalno zadužena za 200 milijardi evra što je jedna četvrtina bruto domaćeg proizvoda. Svaki četvrti mladi Turčin je bez posla.

Doduše Erdogan je i dalje najpopularniji turski političar. Njegove pristalice stoje uz njega u konfliktu sa SAD. Međutim svojim gospodarsko političkim bijesom on riskira da njegova partija, AKP, na komunalnim izborima sljedećeg proljeća bude kažnjena.

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

spiegel.de