Soba broj četiri (6): Džordž (s)Kljuni

Povezani članci

• BiH strahuje od radioaktivnog otpada na granici
• Istraživanje: Kosovo peta evropska zemlja za koju građanima BiH trebaju vize
• Selma Đuliman: Zakon o visokom obrazovanju mora biti produkt dogovora profesora i ministarstva
• Alternativni klub Trebinje: Vlast u Trebinju je nedorasla vremenu u kome živimo
• Esad Bajtal: Mi smo po svojoj autentičnosti Bosanci i ne možemo biti ništa drugo
• Dan „D„ iz Sabora Hrvatske

U posjeti najstariji sin i nevjesta. I beba. I beba! U trbuhu! “Svečani doček” prdavca, ili kmezice, bude li sreće, negdje oko 8. juna.

Yasmin se malo zarumeni, kad joj velim da je sestra Lizane (Lissane), koja se jutros brine o meni, isto noseća, i da je njen termin samo dan kasnije, 9. juna. Nevjestin osmijeh – kao medenica.

Znajući kakav sam poguzija, pogotovo na naše, i slatko, sin donio punu kutiju baklave, hurmašice, ružice, sve od lokalnog Turčina. Nevjesti, Holanđanki, te su orijentalne slastice preslatke. Bolje za nas dvojicu.

Smijemo se i zezamo dva “debela” sata.

Na granama pod prozorom sve više pupova. Svijet se lijepo vrti, na jednoj, ili na dvije noge, s tobom ili bez tebe.

Samo je ona kutijica, na kraju lijepog eglena, nekako jadna i tužna.

(Is)prazna.

***

Bolja ti je kocka…

Umoran od šetnje,

sjedam na praznu klupu kraj autobuske stanice.

Odlažem štap,

otpuhnem,

i stanem okom da pratim bicikliste,

i rijetke prolaznike.

Nekada davno, za studentskih dana,

u Morića-hanu, silno uživah u tome:

fildžan, džezva, rahat lokum,

bolja ti je kocka,

i, kao sad, zentanje:

samci, parovi, grupe, pjani i trijezni,

zdravi i bolesni…

Svašta se tu, o insanu,

dalo naučiti!

Eno ga,

u prezentu,

kroz sjenu krošnje kestena

jurnu jedan biciklista!

Pedesetak, prosijed,

u cvijetu starosti,

a tanak i feš, –

– kâsni pubertetlija!

Malo za njim,

jedan još stariji,

sijed i ćelav,

možda i šest banki,

ali opet s tijelom k’o u mlaca!

Izgleda da ćemo svi,

uskoro,

kraj ovakvih vođa,

zdravi k’o drijen,

il’ -sve glédim onaj moj štap –

teško bolesni,

milom ili silom,

ravno u nebo.

***

Doktorica Medvjed (Beer) me je već na informativnom sastanku upozorila da će, uz ostale nuspojave hemoterapije, doći i do opadanja kose. No, kako se to ni nakon dvije i po sedmice nije desilo, ponadao sam se da ću barem toga biti pošteđen.

Ali juče je krenulo. Prvo pokoja dlačica na stolu, knjizi, ili odjeći, da bi se u toku večeri cúrak pretvorio u vodopad. Sijede dlake, svuda.

Ako se ičega gadim, to je dlaka u supi. Čak i moja!

U krevetu, dok gledam tv, katkad prođem prstima kroz kosu. Pramenovi! Ovako više ne može. Razmišljam da ujutro pozovem mog bricu, dobrog i nagodnog zému rodom iz Jablanice, ili ovdašnju frizerku, iz golemog bolničkog predvorja. Već me je jednom šišala, kad sam prvi put ležao ovdje.

No, ujutro, kad to rekoh dežurnoj bolničarki, ispostavilo se da nije nikakav problem. Oni to ovdje sami rade. Kao u vojsci. Češalj i mašinica, i učas si na “nulerici”!

Zaprepastio sam se kad sam se oglednuo u špiglo. Nos nisam mogao sakriti, ali sad i uši… Bolničarka me tješi da sam ovako “mlađi” i “ljepši”. Ma, koga ona… Sve i da nemam oči, imam cvike!

Moji će se prenerazit kad me vide. Namjerno im neću ništa kazat’, mobilnim, dok ne dođu. Doduše, znaju oni da im ćaća i muž nikad nije bio klon Dordža Klunija. Ali ovo…