Besplatan život: realnost ili utopija

Izdvajamo

• Ravnopravna raspodjela prirodnih resursa za sve ljude na zemlji kao i njihova distribucija, dva su temelja njegove filozofije o novom, ljudskom biću mnogo prirodnijem društvenom poretku u odnosu na ovaj koji živimo.

Povezani članci

• Boris Dežulović: Opsada Dubrovnika godine gospodnje 2013.
• Nevladin sektor iz BiH traže smjenu Dejana Jovića, glavnog analitičara i vanjskog savjetnika Ureda Predsjednika Republike Hrvatske
• Ima izać’ ili kad huligani preuzmu vlast!
• Koga predstavlja Kantonalni odbor SSOOO HNK?
• Pridružite nam se u borbi za ženska prava, ima još puno posla
• YIHR BH: Generacije devedesetih mogu promijeniti ovu zemlju

Jesmo li, zaista, vlasnici svojih života ili njima upravlja neko drugi?

Svako od nas ima svog poslodavca i radi za određenu platu. Za većinu nas, uključujući i mene, to je jedina ekonomija koja postoji. Međutim, ako se ozbiljnije zainteresiramo za ovu problematiku, u jednom trenutku ćemo se zapitati kako uopće funkcionira monetarni sistem i ekonomska politika slobodnog tržišta? Drugim riječima, kako se stvara novac koji je u opticaju, ko zaista njime upravlja i kakav je njegov uticaj na društvo u cjelini?

Vrlo je mali broj analitičkih tekstova koji se bave ovom tematikom. Ova se konstatacija, naravno, odnosi na jezički prostor u kojem živimo, odnosno, na ono što bismo mogli nazvati „regionalnim printanim i elektronskim medijima“. Usto, dobar dio objavljenih tekstova ovu problematiku obrađuje suhoparnim i uglavnom nerazumljivim ekonomskim rječnikom pa već nakon nekoliko pasusa odustajemo od čitanja.

Međutim, da bismo zaista razumjeli pravila globalne ekonomske igre, ne trebamo biti eksperti: dovoljno je, za početak, misliti svojom glavom i učiti na primjerima iz svakodnevnog života. Evo jednoga: prema zvaničnim podacima UN-a, 1% populacije posjeduje 40% bogatstva planete; od posljedica siromaštva i izlječivih bolesti u svijetu svaki dan umre 34 000 djece, a 2% ljudi preživljava s prihodom manjim od 2 dolara (3,50 KM) dnevno. Ne treba biti ekonomski ekspert da se shvati kako nešto nije u redu.

Prema Peteru Josephu, autoru kultnog dokumentarnog serijala Zeitgeist (The Movie, Addendum i Moving Forward), monetarni sistem je uzrok svih nesreća u dvadesetom vijeku, uključujući i oba svjetska rata. Svi nama poznati društveno-politički sistemi (fašizam, komunizam, kapitalizam, socijalizam) bili su samo obrasci iza kojih je stvarnu moć uvijek posjedovala grupa enormno bogatih ljudi. Oni su bankovni giganti i stvarni vlasnici svakog feninga koji se danas nalazi u opticaju na bilo kojem dijelu zemaljske kugle, a vlade većine svjetskih zemalja samo su marionete u njihovim rukama. U takvom društvu, prema Josephu, čovjek nije ništa drugo nego plaćeni rob, koji je kreditno zadužen i većinu života, zapravo, provede radeći samo kako bi otplatio svoj bankovni dug.

Bez obzira na Josephovo tumačenje i kritiku monetarnog sistema, činjenica je da se svijet, u dvadesetom vijeku, radikalno promijenio. Neuporedivo više, rekao bih, nego za prethodnih pedesetak hiljada godina. Skoro svi segmenti ljudskog života prošli su kroz neku vrstu tranzicije i prilagođavanja novom načinu ili načinima života. Put koji je čovječanstvo prešlo od prvog telefona do savremenih i-pod i iPhone uređaja vremenski je vrlo kratak i stane u nešto više od sto dvadeset godina. Generalno, utisak je da se tehnologija razvija mnogo brže nego što je društvo sposobno da to razumije i prihvati.

Pa ipak, neke su stvari ostale iste kao što je, recimo, princip na kojem funkcionira slobodno tržište. Želja za stvaranjem profita određivala je i još uvijek određuje zakonitosti u svakoj vrsti proizvodnje. Kultura i umjetnost, naprimjer, zbog toga već odavno trpe ogromnu štetu, jer se i njih tretira kao tržišni proizvod, iako su, u svojoj osnovi, neprofitabilne. Usto, nov način života uslovljava i nov pristup umjetnosti i umjetničkim formama. Karakter potražnje za umjetničkim sadržajima prije dvadeset godina i danas, suštinski se razlikuje.

Jedan od svježijih primjera koliko se slika društva i njegov odnos prema umjetnosti promijenio možemo pronaći u kultnom ostvarenju oskarovca Alejandra Gonzáleza Iñaritua, Birdman. U maloj, neurednoj zgradi svog pozorišta na Manhattnu, Riggan Thompson (Michael Keaton) pokušava da realizira dramu po priči Raymonda Carvera, O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi. Radi se, zapravo, o njegovom životnom projektu kojim pokušava spasiti svoj teatar od zatvaranja. I, naravno, slabo mu ide, prije svega, jer su izdaci veliki, a karte se slabo prodaju. Međutim, kada tokom jedne od proba sasvim slučajno napusti zgradu i pređe nekoliko blokova odjeven samo u gaćice, on postaje internetska senzacija. I to je zapravo ono što ljude danas zanima: senzacija, a ne umjetnost. Teatar više nije ograničen na teatrsku scenu – s mobitelom u ruci, čitav svijet je scena. Drugim riječima, svi mi, na neki način, živimo u pozorištu.

Pored svih svojih drugih kvaliteta, Birdman daje jasnu i preciznu sliku statusa umjetnosti u monetarnom društvu: svaka umjetnost, ili da tu tezu proširimo – svaki oblik kulture, nebitan je ako ne donosi dobit. S druge strane, vjerovatno ne postoji čovjek koji se barem jednom u životu nije upitao da li bi svijet, ovakav kakav jest, mogao funkcionirati bez novca. Kako bi izgledala naša stvarnost da živimo u društvu organiziranom po nekom drugom modelu, a ne po zakonitostima monetarnog sistema i tržišne ekonomije? Kako bi, recimo, bilo živjeti u društvu gdje u svakom trenutku možeš besplatno dobiti sve ono što ti je potrebno? I naravno: da li su prirodni i tehnološki resursi kojima raspolažemo dovoljni da našu stvarnost organiziramo na taj način? Odgovore na ova pitanja ne možemo znati niti ih čak možemo i zamisliti, jer nikada nismo pokušali stvoriti takav svijet.

Postoji nekoliko različitih filozofskih viđenja ljudske civilizacije u budućnosti, koja su, uglavnom, proizašla iz kritike postojećeg ekonomskog sistema i čini se, ipak, sasvim realne bojazni da će on, prije ili kasnije, u potpunosti uništitit život na Zemlji. Jacques Fresco (New York, 1918. – Sebring, 2017.) filozof je koji je više od četrdeset godina života posvetio ideji civilizacije koja bi se u potpunosti oslanjala na pravilno korištenje i ravnomjernu distribuciju prirodnih resursa. Sistem bez novca, usmjeren isključivo prema čovjeku i njegovim potrebama? Zvuči utopijski, ali ako se detaljno analizira Frescovo djelo i pogotovo njegov projekt Venus, to čak i ne izgleda toliko nemoguće. Ravnopravna raspodjela prirodnih resursa za sve ljude na zemlji kao i njihova distribucija, dva su temelja njegove filozofije o novom, ljudskom biću mnogo prirodnijem društvenom poretku u odnosu na ovaj koji živimo.

Bez obzira da li se slagali ili ne s Josephovim i Frescovim pogledima na svijet i čovjeka, jedno pitanje valja postaviti: jesmo li, zaista, vlasnici svojih života ili njima upravlja neko drugi?