Senad Omerika

Izdvajamo

• Kako svaka priča u sebi sadrži i druge, od sebe manje i veće priče, tako i priča o Senadu Omeriki u jednome času postaje i priča pjesnikinje, Sanele Kuko. Ona je te trinaeste junske noći, 1992., na Uborku izgubila oca i djeda. U jednoj svojoj pjesmi, koja nosi naslov „Neki otisci u nama“, Sanela je zapisala ovo: „Vrijeme je bježalo u mrak. / Kolona. / U jednoj ti. / U drugoj ja. / Bez zagrljaja. / Bez volim. / Samo tvoje: Čuvaj ih! / Reći ću ti danas / da nas je znala čuvati. / I mi smo nju čuvali. / Učili smo je kako se živi bez tebe. / Nikad me neće prestati boljeti / Tih nekoliko koraka od tebe. / Ta nepomirljiva praznina između nas...“ O zločinu na Uborku, pisao je i rahmetli Alija Kebo, zgrožen činjenicom da za njega – a tako je, nažalost, ostalo sve do danas – niko nije odgovarao: „Kod Mostara, u Uborku / Devedeset i druge / ubiše stotinu nedužnih / A na jedanaesti septembar / Dvije hiljade i prve / u Njujorku / za tri hiljade nevinih / bijaše Dan sudnji / Šta je stotinu u Uborku / Prema tri hiljade u Njujorku! / Za stotinu u Uborku / niko da se ni počeše po glavi / O tri hiljade u Njujorku / buba cijeli svijet / Kome je pravda na vrhu mača / Slavit će pobjedu, grcajuć od plača“, itd.

Povezani članci

• A ŠTO JE S MOJIM ŽIVCIMA ZORANE?
• Hoćete li biti novi Miloševići, Tuđmani i Izetbegovići ili ćete mirno otići sa vlasti?
• U ćumezu Evrope 
• Grozdana Cvitan u HNK Mostar: Transgeneracijska trauma i potreba za suočavanjem s njom
• Bilježnica Robija K.: Evropsko ponašanje
• CIN objavio bazu podataka o imovini 160 političara

Poslije zločina na Uborku, nastavili su se redati zločini u cijeloj zemlji, a Senad Omerika je s vremenom postao samo beznačajna statistika, jedan od onih bezimenih, u brojke pretvorenih žrtava, koje život smrvi svojom pesnicom uvijek kada želi da dokaže da je jači od onog koji ga živi. Danas znamo da je tog 13. jula 1992., umro i Mostar, grad koji se do rata ponosio svojom multietničnošću, a kojeg je ta multietničnost koštala upravo onoliko koliko je Senada Omeriku koštala jedna noć provedena u atomskom skloništu, u Zaliku. Grada više nema, kao što više nema ni nekadašnje zgrade EMŠC-a – ostao je samo prostor koji nastanjuju naša tijela, jer nešto, do smrti, naprosto moraju nastanjivati.

Od svih školskih fotografija, zauvijek izgubljenih u ratnim preseljenjima, najbolje se sjećam one jedne koja nikada nije napravljena – to je fotografija I razreda tehničkog usmjerenja srednje Mašinske škole, tada dijela mostarskog Elektromašinskog školskog centra, ili skraćeno EMŠC. Priča kaže da najveće zasluge za to pripadaju onome ko je, 3. aprila 1992. godine, nešto poslije 17:00 sati, aktivirao eksploziv u cisterni parkiranoj uz istočni zid kasarne Sjeverni logor, zbog čega je, na opće oduševljenje potpisnika ovih redova, koji nikako nije mogao popraviti keca iz fizike, kraj školske 1991./92. stigao prije najavljenog dolaska fotografa u školu.

Na toj nikada napravljenoj fotografiji, najjasnije vidim Senada Omeriku, mog druga iz klupe, kuštravog, smeđekosog mladića, za glavu većeg od svih ostalih, kako drži dva prsta iznad glave nekog štrebera, možda čak i iznad moje, i kezi se onako kako se već na svim školskim fotografijama keze nedodirljivi i neprikosnoveni razredni zajebanti. To je onaj Senad Omerika, kojeg je muški dio razreda, zbog prezimena, zvao Čemerika, ali samo onda kada je bio dobro raspoložen i kada je bilo izvjesno da zbog toga nećete fasovati tać. Bio je neobično snažan, mnogo snažniji od svojih vršnjaka, u čemu je, na neki svoj način, jako uživao. Snažni ljudi imaju pravo da budu grubi, pogotovo ako idu u školu, i pri tom ih baš i ne zanimaju ocjene, pa smo se prema Seninoj snazi odnosili kao i prema beskrajno teškim proračunima iz mehanike – kao prema nečemu, dakle, što se, jednostavno, moralo trpiti jer drukčije nije moglo biti. U suštini njegovog otklona od svega što je imalo veze sa školom i učenjem nisu bili samo hirovi kasnog puberteta, već, možda, i više od toga, njegovo čvrsto uvjerenje da od života može dobiti ono što želi jedino ako ga bude dovoljno snažno lemao šakama.

Stanovao je u Zaliku, barem tako mi govori sjećanje, i ispod svih grubih fasada od kojih je bio sačinjen, nosio je, kako to već obično biva, nježnost zbunjenog dječaka, strahujući da je pred nekim od nas ne pokaže i time ne naruši ugled neprikosnovenog školskog grubijana. Iako smo osam mjeseci dijelili školsku klupu, zapravo smo vrlo malo pričali: niti se njega ticao moj, niti mene njegov svijet, pa smo za riječima posezali samo onda kada ih je bilo nemoguće izbjeći. Sjećanje je sačuvalo poneki detalj iz kojeg bljesne ljepota izgubljene mladosti, poput bježanja s Mašinskih materijala, predmeta kojeg smo, i on i ja, žučno mrzili, ispijanja kafa u Lenonu ili Alpini, i rudimentarnog trovanja cigaretama, u čemu sam, u odnosu na Senada, prilično prednjačio.

Sjećam se i drugih lica s te fotografije, kao naprimjer, kiselog osmijeha na licu drugarice Jadranke Fink, ili skoro identičnih lica blizanaca Tina i Tea Bijakšića koja znatiželjno proviruju iz prvog reda. Tu su još Arnad i Amel Omanović, Zlatko Komšić, Hilmo Selimotić, Elvedina Ćatić, Ervin Alajbegović, Oliver Šetka, Ljubiša Pavlović i još neki drugi čija su mi lica i imena zauvijek iscurila iz sjećanja. Ali ovo nije priča o njima, niti o toj nikada snimljenoj fotografiji, iako bi i jednu i drugu trebalo jednom ispričati. Ovo je priča o sjećanju na mog druga iz klupe, Senada Omeriku, najjačeg među nama, koji se, u zimu te godine, kada je škola bezuspješno pokušavala organizirati nastavu u ratnim okolnostima, nije pojavio u razredu. I ko bi sada znao ko nam je donio tu strašnu vijest, zbog koje sam prvi puta, tokom narednih nekoliko godina, pomislio da svemir nije samo besmislen i nesuvisao, kako je uvijek tvrdio Nietzcheom nadahnuti komšija Đuro, nego i strašno bezdušan i surov: nekoliko mjeseci ranije – tačnije 13. juna 1992. – pripadnici srpskih paravojnih snaga odveli su ga iz atomskog skloništa u Zaliku i, kako će se kasnije ispostaviti, zajedno s još 113 drugih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, među kojima je bio i njegov otac, Hajdar, pogubili u mjestu Uborak, nadomak Mostara.

Ma koliko da je to bilo davno, u meni se uvijek nađe tuge kada pomislim na Senada Omeriku. Nikada nisam prestao zamišljati tu noć u skloništu i njegov strah, njegovu zbunjenost, njegovu nesposobnost da shvati šta mu se dešava. Nije mogao uraditi ništa, osim prizivati nekakvo čudo, nadati se da neće privući ni najmanju pažnju, da će postati nevidljiv, ako ne za sve ljude oko sebe, onda bar za zvijeri koje su stajale na ulazu i, nekom neobjašnjivom, termitskom upornošću, odvajala muškarce od svojih porodica.

Kako svaka priča u sebi sadrži i druge, od sebe manje i veće priče, tako i priča o Senadu Omeriki u jednome času postaje i priča pjesnikinje, Sanele Kuko. Ona je te trinaeste junske noći, 1992., na Uborku izgubila oca i djeda. U jednoj svojoj pjesmi, koja nosi naslov „Neki otisci u nama“, Sanela je zapisala ovo: „Vrijeme je bježalo u mrak. / Kolona. / U jednoj ti. / U drugoj ja. / Bez zagrljaja. / Bez volim. / Samo tvoje: Čuvaj ih! / Reći ću ti danas / da nas je znala čuvati. / I mi smo nju čuvali. / Učili smo je kako se živi bez tebe. / Nikad me neće prestati boljeti / Tih nekoliko koraka od tebe. / Ta nepomirljiva praznina između nas…“ O zločinu na Uborku, pisao je i rahmetli Alija Kebo, zgrožen činjenicom da za njega – a tako je, nažalost, ostalo sve do danas – niko nije odgovarao: „Kod Mostara, u Uborku / Devedeset i druge / ubiše stotinu nedužnih / A na jedanaesti septembar / Dvije hiljade i prve / u Njujorku / za tri hiljade nevinih / bijaše Dan sudnji / Šta je stotinu u Uborku / Prema tri hiljade u Njujorku! / Za stotinu u Uborku / niko da se ni počeše po glavi / O tri hiljade u Njujorku / buba cijeli svijet / Kome je pravda na vrhu mača / Slavit će pobjedu, grcajuć od plača“, itd.

Poslije zločina na Uborku, nastavili su se redati zločini u cijeloj zemlji, a Senad Omerika je s vremenom postao samo beznačajna statistika, jedan od onih bezimenih, u brojke pretvorenih žrtava, koje život smrvi svojom pesnicom uvijek kada želi da dokaže da je jači od onog koji ga živi. Danas znamo da je tog 13. jula 1992., umro i Mostar, grad koji se do rata ponosio svojom multietničnošću, a kojeg je ta multietničnost koštala upravo onoliko koliko je Senada Omeriku koštala jedna noć provedena u atomskom skloništu, u Zaliku. Grada više nema, kao što više nema ni nekadašnje zgrade EMŠC-a – ostao je samo prostor koji nastanjuju naša tijela, jer nešto, do smrti, naprosto moraju nastanjivati.