Nacistička Hrvatska

Izdvajamo

• Na taj se način moderna hrvatska država izjasnila kratko i jasno, na ponuđeno „da ili ne“ odgovorivši njoj pomalo i netipičnom odlučnošću. Čak i kad bi se blagonaklono prihvatila maloumna službena hrvatska paradigma o fašizmu i antifašizmu kao dva suprotstavljena ideološka ekstrema, Hrvatska je glasno i razgovijetno, pri zdravoj svijesti i pod punom materijalnom odgovornošću izabrala jedan. Prezirno odbijajući makar protokolarnu, makar prijetvornu i licemjernu službenu žalost nad Hrvatima palim na pobjedničkoj, antifašističkoj strani – da ne bi bilo nikakvog povijesnog nesporazuma, upravo istog dana kad službeno žali Hrvate pale s poražene, nacističke strane – Hrvatska se sedamdeset i tri godine kasnije i službeno upisala u gubitnike Drugog svjetskog rata. Od tog trenutka, tko god je nazove smiješnom malom nacističkom državom, ne može izgubiti niti na sudu.

Povezani članci

• Lokalni Istinomjer: U općinama i gradovima efikasnije ispunjavanje obećanja nego na višim nivoima vlasti
• Talični Joe Biden!
• Tomislav Jakić: (SAMO)ZAVARAVANJE KAO POLITIKA
• Enver Kazaz: IZBORI U DIVLJEM DRUŠTVU
• Drago Bojić: Treći put u obrazovanju
• Nejasno kako će SDA zaposliti 100.000 građana

Je li dakle tako ispričana njihova priča dovoljna da im rodna Hrvatska oda tihu poštu? Jebiga, nije.

Mjesto se nalazi na osovini koja Hrvatsku siječe dijagonalno kroz Zagreb, na gotovo savršeno točno orijentiranom pravcu sjeverozapad-jugoistok. Na tom pravcu, na njegovu horizontu, na samom kraju susjedne države nalazi se šumovitim brdima okružena prostrana zelena ledina, čijoj tihoj zloslutnji ni proljetno sunce ni slutnja vrelog ljeta ne mogu ništa. Petnaesti je svibnja, a toga dana obično pada kiša.

Na zelenom proplanku nalazi se nijemi spomenik koji bilježi golemu grobnicu Hrvata. Napunjena je prije sedamdesetak godina, toga petnaestoga svibnja, i onih dana što su slijedili, ususret četrdeset i nekom ljetu prošloga vijeka. Na jednoj strani bili su krvožedni zlotvori i koljači, na drugoj hrvatska mladost i starost. Ubijali su ih čime su stigli, strijeljali su ih i klali, sakatili bombama, kosili mitraljezima i bacali u jame. Hiljade hrvatskih muškaraca i žena zauvijek je ostalo tu, pod prostranom zelenom ledinom okruženom šumovitim brdima, čijoj tihoj zloslutnji, eto, ne mogu ništa ni proljetno sunce ni slutnja vrelog ljeta. I ove godine petnaestoga će svibnja po njima padati kiša.

Pitanje je jednostavno: je li ovako ispričana priča dovoljna da Hrvatska oda tihu poštu svojoj davno ubijenoj djeci? Ako vas to koleba, priča je istinita. Očišćena od teške patine romantičnog mita, oljuštena od svih nataloženih slojeva ideoloških pozlata, pljuvačke i hrđe, svedena na suhi enciklopedijski epitaf zvuči ovako: toga ratnog 15. svibnja na drugom kraju susjedne države, daleko od svojih kuća, pobijene su hiljade Hrvata. Je li dakle tako ispričana njihova priča dovoljna da im rodna Hrvatska oda tihu poštu?
Jebiga, nije.

Nije zbog toga što dvoličnoj Hrvatskoj treba više informacija. Zbog toga što dvolična Hrvatska ima dva lica, po jedno za svaki od svoja dva petnaesta svibnja. Zbog toga što Hrvatska, kad se stvar svede na suhi mrtvozornički izvještaj o tisućama Hrvata u masovnoj grobnici u tuđini, ne zna gdje kopati: govorimo li o 15. svibnju 1945. ili pak o 15. svibnju 1943.?

Historijski, dva su strašna petnaesta svibnja udaljena samo i točno dvije godine. Među njima, međutim, svih je sedamdeset pet godina, cijela jedna hrvatska povijest. Jednoga 15. svibnja, onoga 1945. godine, na sjeverozapadnom horizontu, onkraj susjedne Slovenije, na šumovitim brdima okruženoj ledini Bleiburškog polja, započet će osvetnički pokolj u kojemu će partizani bez suda strijeljati i u jame pobacati desetine hiljada ustaša i domobrana, ali i slovenskih belogardejaca, te srpskih četnika, nedićevaca i ljotićevaca. Drugoga 15. svibnja, onoga dvije godine ranije, 1943., na jugoistočnom horizontu, onkraj susjedne Bosne i Hercegovine, na šumovitim brdima okruženoj ledini Tjentišta, započet će slavna bitka na Sutjesci, u kojoj će, boreći se protiv Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika, poginuti sedam i pol hiljada partizana, među kojima je više od polovice, više od četiri hiljade njih, bilo iz Hrvatske: samo Dalmatinaca na Sutjesci je izginulo više od tri hiljade!

Obje su priče – očišćene od teške patine romantičnog mita, oljuštene od svih nataloženih slojeva ideoloških pozlata, pljuvačke i hrđe, svedene na suhi enciklopedijski epitaf – upadljivo iste: jednoga su ratnog 15. svibnja na drugom kraju susjedne države, daleko od svojih kuća, pobijene hiljade Hrvata. Koja je razlika?

Ovako odoka, s historijske distance od sedamdesetak godina, ta je razlika prilično uočljiva: iza Bleiburga u masovnim su grobnicama ostale hiljade nacista i njihovih pomagača, mahom hrvatskih ustaša, dok su iza bitke na Sutjesci u masovnim grobnicama ostale hiljade jugoslavenskih, mahom hrvatskih partizana. Prvi Hrvati u Drugom su svjetskom ratu bili na strani Hitlerove osovine zla, dok su drugi toj osovini zla bili nasuprot. Prvi su poraženi i vojno, i historijski, i civilizacijski, dok su drugi vojni, historijski i civilizacijski pobjednici. Prvi su talog svjetske povijesti – bez suda okrutno pobijeni, ali ipak talog – dok su drugi prvaci svijeta, čisti čak i od okrutne osvete bez suda.

I da: prvima moderna hrvatska država svake godine 15. svibnja organizira veličanstvene memorijale pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike, Sabora i Vlade, dok druge moderna hrvatska država svake godine 15. svibnja ispraća zaglušujućom, prezirnom tišinom.

Svaki nesporazum moguć iz različitih ponuđenih interpretacija otklonjen je prije nekoliko dana: inicijativu zastupnika SDP-a Ranka Ostojića da hrvatski parlament ovoga svibnja bude službeni pokrovitelj obilježavanja jubilarne, sedamdeset pete obljetnice bitke na Sutjesci, bitke koju su iznijeli – stari bi se partizani ljutili na takvu prozivku, ali jebiga – upravo Hrvati, predsjedništvo hrvatskog Sabora odbilo je zaprepašćujućom lakoćom i neprikrivenim prezirom.

Na taj se način moderna hrvatska država izjasnila kratko i jasno, na ponuđeno „da ili ne“ odgovorivši njoj pomalo i netipičnom odlučnošću. Čak i kad bi se blagonaklono prihvatila maloumna službena hrvatska paradigma o fašizmu i antifašizmu kao dva suprotstavljena ideološka ekstrema, Hrvatska je glasno i razgovijetno, pri zdravoj svijesti i pod punom materijalnom odgovornošću izabrala jedan. Prezirno odbijajući makar protokolarnu, makar prijetvornu i licemjernu službenu žalost nad Hrvatima palim na pobjedničkoj, antifašističkoj strani – da ne bi bilo nikakvog povijesnog nesporazuma, upravo istog dana kad službeno žali Hrvate pale s poražene, nacističke strane – Hrvatska se sedamdeset i tri godine kasnije i službeno upisala u gubitnike Drugog svjetskog rata.

Od tog trenutka, tko god je nazove smiješnom malom nacističkom državom, ne može izgubiti niti na sudu.

N1

17.01.2018.