Bogovi ne smiju biti poraženi

Izdvajamo

• Sve je učinjeno da se pokrene koaliciona intervencija u Siriji. Rat mora ići dalje. Svjesno i ciljano. UN je stavljen pod kontrolu u korist sile. Ne samo u slučaju Sirije, već i Izraela i Gaze, Jemena, bilo gdje zatreba. Ipak, sve je teže ispiranje mozga na temeljima bezuvjetnog vjerovanja svemu što veliki smisle. Eno storije i sa facebookom. Jadno a s predumišljajem.

Povezani članci

• DODIK, ČOVIĆ I IZETBEGOVIĆ POVELI „BAL VAMPIRA“: Od političkih oligarhija državu brane novinari
• Vjerice, bijednice, prepoznaješ li monstruma u sebi?
• Nedim Fejzić: Pohod na Beč
• Traži se hitni odlazak mrziteljke: 13.000 osoba traži odlazak Aleksandre Pandurević
• Šta je zajedničko Turcima, Brazilcima, Egipćanima, Bugarima i Bosancima?
• (Ne)ko je smahnuo Cvijana

U najcrnjim momentima u životu obično neka usputna bizarnost skrene čovjeku pažnju sa teške realnosti. Sjetih se minule srijede uveče. Gledajući nevjerovatnu nogometnu utakmicu iz Madrida u kojoj je prethodno otpisani Juventus pred kraj vodio sa tri nula protiv »kraljevskog Reala« a svijet bio šokiran, kazao sam supruzi: »Hoćeš li da se kladimo da će u devedeset drugoj minuti sudija svirati penal u korist Reala…?«  Pogriješio sam minutu. Penal je sviran u 93. minuti i »Kraljevi« idu dalje. U ovoj priči, međutim, to nije kraj. Koji minut nakon završetka tv prenosa  stigla mi je sms  poruka iz Italije, od sina. U poruci je pisalo: »Ovo je jadno. I očekivano. Sve ti je isto kao tamo, sa Sirijom. Bogovi ne smiju biti poraženi ni po koju cijenu. Sila je definitivno pobijedila…«

Dan kasnije čitam o Siriji. Sa raznih strana puno tekstova, fotografija. I izjava aktera iz Doume o »hemijskoj« prevari u kojoj je učestvovao sa »Bijelim šljemovima«! Toliko o  »životinjskom ubojici ‘Gas Killing Animal Assadu’ koji ubija svoje ljude i uživa u tome…« Tako je eto Donald Trump, u Twitter predsjednikovanju državom obrazložio svoju dirljivu ljudsku i humanu namjeru da odbrani ljudskost i pravdu. Paralelno sa tim idu i komentari, izjave, apeli onih koji još uvijek nježno vjeruju da bi se otkrivanjem istina o falsifikatu optužbe zaustavilo sve one silne nosače aviona i raketa, krstarice, podmornice…što hrle prema obalama Sirije da sataru »Gas Killing Animal« kreature koja im je, zapravo, najmanje bitna. Igra je mnogo veća. Tužno je u cijeloj ovoj priči koliko ljudi još uvijek, čak i nesvjesno, iskreno vjeruje da je problem u istini. I da bi dokazivanje prevare opipljivim činjenicama spriječilo operaciju kojom se stiglo do puta skoro bez povratka. A to putovanje nema veze ni sa kakvim dokazima.  Ono je pokrenuto zato što je ona 93. minuta iz Madrida postala sasvim očekivana i malo je koga prenerazila.

Odluka Trumpa o »osveti« Rusiji i Iranu preko leđa Assada, na tom tragu neće bitno izmijeniti smisao ludila što je povod svemu. Niti će, još gore, promijeniti okolnosti koje su u pozadini velikog sunovrata u koji se svijet nagoni. Tvorcima guranja planete prema provaliji nije bitno koliko će to koštati ljudskih života i barbarskog urušavanja. Šta košta da košta!

Nivo manipulacije logikom, činjenicama, politikom, medijima i nekada uglednim svjetskim institucijama odavno nije bio toliki kao u slučaju Sirije. Razum je potpuno pogubljen.  Američki novinar i publicista, kolumnista portala »Antiwar«, postavio je ovih dana u naslovu svog uvodnika pitanje: »Je li Donald Trump glup ili opasno lud?« U istom danu, novinar drugog portala sa te strane svijeta, Paul Joseph Watson, konstatuje: »To nije ‘America First’. To je ‘Deep State’ pobjedila!«

Povod je, naravno, formalno u onom »hemijskom napadu na civile«, o čemu već svako zna onoliko koliko hoće i koliko mu i kako odgovara. Medijski  »švedski sto« je prebogat raznim delicijama. Od samog početka takozvanog »Arapskog proljeća«, što se stvar više i dalje odmicala od planiranog »Blitzkriega« kojim su uz laži i aplauze srušeni Saddam i Gadafi, a disciplinirani drugi u Tunisu, Egiptu, Bahreinu itd., sve u ime demokratizacije i ljudskih prava, bilo je očigledno da u Siriji stvari ne idu po planu. Ni za domaće revolucionare ni inozemne pomagače.

Sirijska storija ima mnogo značajnije, planetarne konotacije i posljedice. Tamo su počeli da se začinju nepredviđeni procesi mimo stoljeća sistema u kojem se znalo ko je gazda, a ko poslušnik. Odjednom šokantne naznake promjena bile su, prvo, da je Amerika sa saveznicima pred porazom od Moskve i njenih partnera. Drugo, Rusija se nedozvoljivo vratila na veliku svjetsku scenu. Treće, Assad očigledno može pobijediti zimsko »proljeće« uprkos u igru upregnutih terorista iz cijelog svijeta. Sve tri činjenice su nedopustive za poštivaoce onog »reda i sistema« iz nostalgičnih imperijalnih vremena.  Ratovi i nasilja po Bliskom istoku i rat u Siriji u korist samoodržanja velikih eksploatatora i terorista s njihovim logističatima u pozadini moraju se zato nastaviti po svaku cijenu. A nosioci novih slutnji o drugačijoj budućnosti planeta moraju se poraziti. Sve uz pomoć igrokaza na političkoj sceni, u UN-u i onim njenim organizacijama i agencijama koje su se poklopile ušima znajući da im od iskazanog stava ovisi gola (finansijska) egzistencija. Rijetki su u ovome oni što u sebi nalaze dovoljno samopoštovanja pa ne žele da učestvuju u odbrani sile po svaku cijenu. Poput, recimo, Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) koja je odbila da potvrdi lansiranu priču o »Assadovoj hemiji u Doumi«, jer za to jednostavno nemaju dokaze, a poslom su najbliži prostorima o kojima je riječ.

Amerika je propustila istorijsku priliku iz perioda kada su sami vladali da trajno učvrsti ekskluzivno liderstvo u svijetu. Posljedice tog propusta danas ne mogu da podnesu. Mentalno, vojno, ekonomski, Kina i Rusija sa Iranom, Istokom, Latinskom Amerikom, Indijom, Afrikom…nova su imperija za novi poredak koji se strateški diže na noge. Atlantizam izdiše. Sama priča o napadu na dolar do jučer »nebitnim« valutama poput juana, rublje itd. dovoljna je na svoj način za paniku koja se osjeća na berzama, u moćnim bankama, globaliziranim sistemima, kartelima…

Sputavanju Amerike u vladanju »globaliziranim« svijetom silno su doprinosili i njihovi strateški partneri. Izrael, Saudijska Arabija, ponovo Turska, evo sada nakon Brexita i zaigrana Engleska, pa odjednom i Macron niodakle, češće su odigravali svoje interne igre temeljene na raznim sebičnim, pragmatskim ili povjesnim ambicijama i frustracijama, nego što su se brinuli o američkom liderstvu. Netanyahu sa jastrebovima u Izraelu istinski je vjerovao da će uvući Ameriku u svoje fantazije o zaposjedanju okolnih zemalja, posebno o razaranju Irana kao jedine konkurentne, potencijalno atomske sile u regionu. Nadao se da će konačno umrijeti i priča o državi Palestini itd. A i san o »Velikom Izraelu« sve je življi.

Mlađani Saudijac Mohammad bin Salman zaigrani je politički junoša koji ambicijom nebo dodiruje ali nije svjestan da mu živi pjesak realnosti dopire do grla. Nafta ubrzano curi a vladanje Bliskim istokom puki je san žutokljunca. Od bijesa pred Iranom se ne živi. Erdogan se značajno primakao Rusiji da bi odjednom, nakon Doume, oko ponovo počeo da zabacuje na Washington. Što je sigurno, sigurno. Ambicija mu pregolema, a igra čaršijska. Vjeruje da se može na više stolica. Siriju je uvijek sanjao kao Otomansku. Englezi naprosto ne mogu podnijeti istinu koja je protiv cijele njihove istorije. Nisu više imperija! Ni na Bliskom ni Dalekom istoku, ni u Indiji ni Africi. U Evropi ih pretrčala Njemačka. Previše za njihovu sujetu i dovoljno za Bexit.

U međuvremenu Trump je postao zarobljenik činjenice da se preračunao u projektu koji ga je doveo na vlast kako bi brzo rasturio »močvaru« po svom nahođenju. A otvorio je prostor za silu kao ultimativni faktor u svemu. I za ljude koji su u nju psihopatski zaljubljeni. Vlasnici tog projekta su danas kreature nezabilježene u istoriji uređene, nekad drugačije Amerike koja doista jeste, jednom, bila uzor i san u mnogo čemu »malima« u svijetu. Kome slobodnom danas mogu biti uzor tipovi poput bolesnog militariste, savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, dojučerašnjeg direktora CIA-e a sada državnog sekretara Mike Pompea, ili nove šefice CIA-e Jine Sheri Haspel koja je u povijest ušla dirigujući strašnim torturama zarobljenika u zloglasnim kazamatima u Iraku prije više od decenije.

Trump je u raljama svih njih, uz ostalo i zbog nedavnog obećanja da će se povući iz Sirije. Na to su ga podsjetili raznim ucjenama, od ozbiljnih političkih do bizarnih, »švalerskih«. Naravno, za  agresivne patriote povlačenje iz Sirije postaje – poraz u tom ratu. I to od Rusa i Iranaca koji mu vrijeđaju čovjekoljublje hemijskim ubijanjem djece i majki, mada njihova tijela niko ne može da pronađe ili pokaže.

Nekada se poniženje u Vijetnamu nekako preživjelo, druge okolnosti. Današnji poraz u Siriji ne bi. Rusija se mogla baciti na koljena proizvedenim talibanima u Pakistanu i Afganistanu uz pijanog Jeljcina, te lažnim obećanjima naivnom Gorbačovu da se novoj Rusiji NATO neće vojno približiti. Putin se nije dao lagati.

Ekipa oko Trumpa doista vjeruje da moraju napasti Siriju. Nakon toga mogu i Iran, uz pomoć Izraela i na sve spremnog Netanyahua. K’o napeta puška je. A ako ih krene, sutra bi i na Rusiju. Samo je nebo limit. U svijetu beskičmenjaka za ovo saveznika uvijek ima. Velikih igrača skoro pa više ne. Farsi poput one sa dvostrukim špijunom Skripalom i ćerkom Julijom koje su »Rusi na smrt otrovali«, a oni odjednom živahni i zdravi šetaju negdje po nekim parkovima, svakim je danom sve više. I nikom ništa. Podjednako je tako i sa »Bijelim šljemovima«, humanitarcima zločinačke provenijencije finansiranim iz svijeta upravo za ovakve operacije raspirivanja ratnih vatri hemijskim otrovima. Kao da ista laž nije propala u Siriji i prije godinu, i prije tri.

Sve je učinjeno da se pokrene koaliciona intervencija u Siriji. Rat mora ići dalje. Svjesno i ciljano. UN je stavljen pod kontrolu u korist sile. Ne samo u slučaju Sirije, već i Izraela i Gaze, Jemena, bilo gdje zatreba. Ipak, sve je teže ispiranje mozga na temeljima bezuvjetnog vjerovanja svemu što veliki smisle. Eno storije i sa facebookom. Jadno a s predumišljajem.

Nada je da arogantni ne vide kako svojom nerealnom ambicijom ujedinjuju one koji bi da žive izvan tuđeg ludila i političke nezajažljivosti. Nije zato nebitan podatak da je 66 posto stanovnika SAD protiv obećane intervencije u Siriji i Iranu, da im je i Senat protiv, a da Tersa May raspoloženje Parlamenta ne smije da provjerava pa odlučuje i bez njih!  Konzervativci se već protive, a u anketi Sky Newsa uočljiva nadpolovična većina upitanih je protiv intervencije u Siriji. Manje od trećine je za. »Koalicija« i dalje tvrdi da će udariti ali ima pomalo novih premještanja sa noge na nogu. Ogromni su ulozi i obećanja da se poredak sile mora odbraniti na svaki način. Kako drugačije nego silom. Ipak, to baš nije više onako lako i logično kako je bilo sa penalom u Madridu, u 93. minuti, sasvim logičnim za istrenirani um današnjice.

Novi list