Saadat Hasan Manto: PODMITITI SVEVIŠNJEG

Povezani članci

• Pobjednički hod Krležine “Pijane noći 1918.” nastavljen u Jajcu
• Novi balkanski identitetski obračuni
• Alois Schild: MISDATED STORMS OF STEEL / Pogrešno datirane oluje od čelika
• Odlazak jednog od najvećih: Napustio nas je Robin Williams
• TRI ARSENA DEDIĆA ŽIVE U MOM ŽIVOTU
• Svjetska premijera filma Danisa Tanovića DESET U POLA večeras otvara 27. Sarajevo Film Festival

Ahmed Din porijeklom je iz dobrostojeće familije i bilo je opšte prihvaćeno među njegovim prijateljima i drugovima u igri da je baš on ispao najbolji od njih.

Ali, stvari su se promijenile.

Završio je koledž, postižući najbolje rezultate, pa je njegov otac Khan Bahadur Ataullah svima objavio da će poslati sina u Englesku na visoke škole. Zahtjev za pasoš je podnesen i isti dobiven, a nova odjeća je naručena i sašivena za mladog čovjeka. Baš nekako u to vrijeme, na savjet prijatelja, Khan Bahadur Ataullah je počeo da se igra na berzi. Na početku je zaradio jako mnogo novca, što je bilo dobro jer je značilo da je englesko školovanje njegovog sina skoro pa već isplaćeno. Međutim, postao je pohlepan. Također, mislio je da se uvijek nalazi na pobjeničkoj strani. Prijatelj koji ga je i nagovorio da ulaže na berzi često bi govorio stvari kao: „Khan Bahadur, ti si jedan od onih što se rode sretni. Siguran sam da kad bi ti dotakao prašinu ona bi se pretvorila u zlato.“ Takvo laskanje bi mu uvijek donijelo kakav dar u gotovini, a što nije bilo na teret Khan Bahaduru koji se valjao u dobrima.

Ahmed Din je bio mudar za svoje godine i jednog dana je rekao ocu: „Oče, ulaganje na berzi nije dobra stvar. Nikada nije polučilo ništa dobroga.“

Khan Bahadur nije bio raspoložen. „Sine, miješaš se u moje poslove! Sve što radim je ono što trebam da radim. Novac koji pravim neću nositi u grob sa sobom; sve će to biti tvoje.“

Ahmed Din, ne odustajući, upita nevino:“ Oče, a koliko dugo taj novac može pristizati? A šta ako krene na drugu stranu jednog dana?“

„Ćuti, ima da nastavlja dolaziti,“ Ljutito reče Khan Bahadur.

I činilo se da je bio u pravu. Njegov pobjednički niz se nastavio.

Jednog dana uložio je poveću sumu u određene akcije. Potonule se bez traga. Uduplao je ulog slijedećeg dana i opet izgubio. I slijedećeg dana se ponovila ista stvar. Uvjeren da će mu se sreća okrenuti, uložio je sav novac koji je imao na jednu jedinu poziciju, samo da bi sljedećeg dana pročitao u novinama da je izgubio. Kako je bio od onih što ne odustaju lako, založio je kuću i stavio sve na srebro, „sve u ime Gospodnjeg imena“, kako je izjavio.

Kako nije bilo više opcija o Bogu, bilo je upitno da li On može usput da nađe vremena za upravljanje berzom. Slijedećeg dana, Khan Bahadur je saznao o totalnom krahu berze srebra. Tada je imao prvi srčani udar.

Ahmed Din reče ocu: „Odustani, bar sad odustani.“

„Ućuti već jednom, činim pravu stvar“, bijaše odgovor koji je dobio.

S glasom punim respekta, Ahmed Din se odvažio: „Ali, oče, šta misliš da ti je donijelo nevolje sa srcem?“

„Kako ću ja to znati? Ljudi obolijevaju, zar ne; Samo Bog zna zašto“ reče on.

Ahmed Din je bio zadubljen u svoje misli par trenutaka, a zatim reče: „To je istina, ljudi obolijevaju od bolesti, ali uvijek postoji razlog. Na primjer, ako pojedeš nešto u čemu se nalaze bakterije kolere…“

Khan Bahaduru je bilo dosta ovog razgovora: „Izlazi iz moje sobe i ne dosađuj mi sa svojim glupostima…Ja tačno znam šta radim.“

„To ti misliš, ali nijedno ljudsko biće ne bi trebalo izreći takvu oholost,“ Ahmed Din odgovori izlazeći iz sobe.

Ali, činjenica je bila da je Khan Bahadur Ataullah postao sumnjičav u pogledu ispravnosti svojih odluka, ali nije želio da njegov sin zna da ga je spopalo nepovjerenje u njega samog.

Zato je rekao samom sebi, ležeći u krevetu, „ Khan Bahadur Ataullah, šepuriš se okolo misleći da si Bog ko zna čega ili šta, a u stvari si jedan obični papak. Zašto ne poslušaš sina, pogotovo zato jer znaš da je u pravu? Koliko god novca da si zaradio na početku, izgubio si duplo više. Da li je to mudro?“ A da bi se utješio, dodao je:“ Možda su drugi u pravu a ja u krivu, ali sam siguran da će se stvari promijeniti.“

Nakon dvije sedmice oporavka provedene u krevetu, kada je Khan Bahadur Ataullah bio dovoljno dobro da bi se kretao, prodao je drugu kuću koju je imao i uložio novac u još jedan pokušaj u nadi da će povratiti izgubljeno. Ali nije bilo suđeno. Ponovo je izgubio.

Ahmed Din je gledao kako mu se otac uništava, ali nije znao kako da mu otvori oči i da vidi sve svoje budalaštine i loše poteze zato jer je bio nepristupačan za razgovor. Ali se odlučio na još jedan pokušaj.

Jednog dana, dok je njegov otac sjedio u svojoj sobi i pušio, izgledajući tako izubljeno, Ahmed Din je ušao, i bojažljivim tonom počeo: „Oče …“

Tako zadubljen u svoje misli je bio Khan Bahadur da uopšte nije čuo svog sina da je ušao ili progovorio.

Ahmed Din ga je pozvao malo glasnije: „Oče, oče …“

Khan Bahadur se trže iz svojih snatrenja. „Šta je?“

Ahmed Din se stresao. „Ništa, oče. Želio sam nešto da ti kažem.“

„Pa hajde, ispljuni.“

„ Preklinjem te, oče, da prestaneš mešetariti na berzi.“

Khan Bahadur udahnu duboko svoju nargilu i zadera se: „ Ko si ti da mi držiš predavanja? Ja sam taj koji odlučuje šta ću da radim a šta ne. Mišliš da sam do sada živio život savjetujući se sa tobom? Upozoravam te, nikada više da nisi turao nos u moje poslove. Neću više tolerisati tvoj bezobrazluk. Jel’ ti jasno?“

Pognute glave, Ahmed Din odgovara: „Razumijem.“

Tada izađe iz očeve sobe.

Kockanje je navika koje se mnogo teže riješiti od opijanja. Khan Bahadur Ataullah više nije bilo spasa. Izgubio je sve što je posjedovao, čak i nakit svoje umrle žene. Dan nakon što je to uradio, srušio se u svom kupatilu i umro za nekoliko sekundi.

Ahmed Din je bio skrhan. Kada je smogao malo snage, sagledao je svoju situaciju. Sve što je imao je njegovo obrazovanje. Kuće su bile prodate i otac mu nije ostavio ni penija. Mogao se iseliti iz kuće, što je i učinio nakon što je prodao ono malo što je bilo u njoj; onda je iznajmio jednu sobicu u prljavoj gradskoj četvrti ali koliko dugo je njegov oskudni kapital mogao trajati? Nedugo potom, bio je apsolutno švorc.

Počeo je tražiti posao, bilo kakav posao, čak iako bude zarađivao skoro pa ništa. Često je mislio na majku i plakao iako je ona umrla dok je on još bio dojenče. Nije je se sjećao ali je znao da ga je dojila.

Ahmed Din je činio sve da pronađe posao ali bezuspješno. Onih nekoliko poslova koju su se nudili, e za njih je bilo toliko zainteresiranih da nije imao šanse. Osjećao se kao kap vode u oceanu nezaposlenosti.

Ali nije odusato. Nastavio je tražiti.

Napokon, došao je do zaključka da posao možeš dobiti samo  ukoliko podmitiš službenika. Ali gdje da pronađe novac za takvo nešto?

Jednog dana kada je ušao u neki ured, službenik mu reče suosjećajnim glasom: „ Slušaj sine, hodajući praznoglavo nećeš ništa postići. Dvjesto pedeset ljudi se prijavilo za poziciju na koju si i ti podnio zahtjev. Reći ću ti iskreno. Ako imaš pet stotina rupija, posao je tvoj.

Ali sve što je Ahmed Din imao je trideset rupija, pa reče službeniku: „Gospodine, nemam toliko novca, ali ako mi date posao, pola moje plate je vaše.“

Službenik se grohotom nasmija: „Misliš da sam tolika budala! Gubi se odavde.“

Ahmed Din je nastavio tražiti ali gdje god da se okrenuo naišao bi na zid. Možda je svijet tako stvoren da ljudi mogu nuditi i primati mito, reče sam sebi jednog dana. Možda je neko podmitio Boga da stvori svijet.

Na kraju je postao radnik, zarđujući dvije rupije za čitav dan rada. Vremena su bila loša i novac mu nije dugo trajao. Sve što je uspio da sačuva, uprkos silnim naporima, bilo je nekoliko penija dnevno, ne više.

A sve vrijeme dok je radio ove mukotrpne, magareće poslove, razmišljao je o mitu i koliko je to prokletstvo. Kako se može istrijebiti? Mrzio je fizički posao i želio je pronaći posao za stolom, nešto u skladu sa svojim obazovanjem. Napokon, imao je fakultetsku diplomu, prvi u klasi.

Onda mu je sinulo, trebao bi se redovno moliti. Odlučio je pitati Boga za pomoć. Međutim, uprkos njegovim usrdnim molitvama, pet puta dnevno, njegova situacija se nije poboljšala.  Zato je jednog dana, nakon jutarnje molitve, otišao u poštu, kupio poštansku doznaku za trideset rupija koje je uštedio, stavio u kovertu, zajedno sa porukom, i poslao.

U poruci je stajalo: „Dragi Allah Mian, ubijeđen sam da očekuješ mito prije nego li pomogneš nekome. Sve što imam je tridest rupija koje ti dostavljam u ovom pismu. Molim te da mi nađeš dobar posao. Ne mogu više da nosim teške terete. Leđa me ubijaju.“

Na koverti je napisao: „Allah Mian, Vlasnik Univerzuma.“

Nakon nekoliko dana dobio je odgovor of Muhammad Mian, urednika magazina The Universe. Pozvao ga je na intervju. Ahmed Din je otišao i zaposlen je kao prevodilac za platu od stotinu rupija mjesečno.

„ Ipak funkcioniše, zar ne?“ reče sam sebi.

Prevod sa engleskog jezika: Aida Omanović