Tri bosanskohercegovačka HDZ-a

Autor/ica 👤 Slavo Kukić 13.3.2018. u 10:57

Povezani članci

Sve te verzije HDZ-a – i bošnjačka i srpska – su samo loše kopije. Original je, neka izvine gospodin Nikšić, ipak original – barem što se tiče pogubnosti njegova činjenja u odnosu na budućnost naroda u ime kojeg sve to čini. Prvi čovjek originala, recimo, ne odustaje od prikazivanja svoga djelovanja kao najsnažnijeg „promicanja evropskih vrijednosti“.

Piše: Slavo Kukić

Poruka, koju prije koji dan na konvenciji hrvatskih socijaldemokrata izreče lider SDP BiH, zaslužuje da ju se i citira. Vi u Hrvatskoj, reče tom prigodom Nikšić, „imate jedan HDZ i svi znamo kakve probleme imate. Mi u BiH, nažalost, imamo tri HDZ-a: bošnjački, hrvatski i srpski. Zamislite onda koliko mi imamo problema.“

Sva istina o tužnoj nam stvarnosti je baš u tome. U činjenici, dakle, da je oblikuju tri etnonacionalističke filozofije – ili Nikšićevim jezikom, tri nacionalna HDZ-a – ali i da im je, ne zaboravimo i taj detalj, u tome pri ruci logistika koju dobivaju od različitih segmenata društva. Sarajevski me prijatelj, recimo, u momentu dok se spremam na pisanje, uputi na tekst „Kome smeta 6. april kao Dan grada Sarajeva“. Pročitah i zgrozih se. Jer, baš on svjedoči o logistici koja, u ambicijama da se izvrši revizija historije, servisira jedan od nacionalnih HDZ-a ove zemlje – ali i o njihovoj umreženosti s religijskim zajednicama, radikalnim dijelovima tih zajednica prije svega. Jer, obračun sa aktualnim Danom grada Sarajeva se, u konkretnom slučaju, želi inicirati baš iz toga miljea – a bošnjački HDZ će, osjeti li plodno tlo, čitavu priču finalizirati. I kapitalizirati dakako. U protivnom, od nje će se ograditi kako to učini i u vezi s inicijativom vlastitih „skojevaca“ o potrebi obračuna s Titom. Na njegovu žalost, prve reakcije od strane javnosti prepoznatljivih – akademika Durakovića i Filipovića posebice – mu ne idu na ruku. I morati će, koliko god mu to nije priraslo srcu, ponovo reterirati.

Srpski HDZ, opet – ili ono što se u svakodnevnoj upotrebi krsti kao SNSD – je još suroviji. Ni na kraj pameti njemu da državu i društvo oblikuje prema svojoj slici i prilici – i da to bude u interesu njezinih građana dakako. Naprotiv, njegov prvi čovjek iz dana u dan ponavlja kako je BiH i promašena i nemoguća država. I kako je vrhunac političke mudrosti da se zajedno sjedne za stol, to isto konstatira i, bez tutorstva sa strane – jer, veli, RS će svako nametnuto rješenje rezolutno odbaciti – vidi kako se najbezbolnije razići. Jer, ustvrdi i ovih dana čelnik ove inačice HDZ-a, BiH u stvarnosti ionako više ne postoji, ona je samo teritorija, ne i država – ali zato, država jeste, i biti će dovijeka, RS.

Ali i ona, „vječna RS“, može biti jedino onakva kakvom je zamišlja Dodik sam. I tolerirati se ne može nikakvo, tome suprotstavljeno mišljenje. Na svojoj koži to je prethodnih dana osjetio i biskup banjalučki nakon izjave kako su u tom dijelu BiH u zadnjem ratu uništene sve crkve i druga crkvena imovina, te kako puževim korakom ide i njihova obnova zbog, kako Komarica pojasni, „birokracije Milorada Dodika koji ne daje dozvole ili se molbe prikazuju kao nekompetentne“. Nije, međutim, trebalo ni nekoliko sati da mu vožd očita lekciju – i skrene mu pažnju da vodi računa o tome gdje živi. Jer, takvim upozorenjima Komarica, pita li se Dodika, samo „unosi bespotreban nemir“ – i zato mu poručuje da ime RS-a i njegovo prestane prozivati kako bi ostvario pravdu, i pravo na život svojoj pastvi.

Ako je, pak, tako – a, očito, jeste – nejasno je čemu Dodikova utrka za pozicije države koju ne priznaje? Jer, već neko vrijeme najavljuje svoju kandidaturu za člana državnog predsjedništva, a ovih dana obznani i kako mu je, od ukupno četrnaest mandata u zastupničkom domu u državnom parlamentu koji pripadaju RS-u, ambicija osvojiti i njih čak deset. Ne dovodi li, hoću reći, to njegove negacije BiH pod znak pitanja? I ne služe li mu one kao novi instrument manipulacije vlastita biračkog tijela. Ili drugim riječima, kada sve to prođe, kada se, on i njegovi, uvale na državne jasle, retoriku će uskladiti s novim stanjem stvari – a narod će, kao i svaki put do sada, mučeći se kako sastaviti kraj s krajem, i njegovu predizbornu priču zaboraviti.

No sve te verzije HDZ-a – i bošnjačka i srpska – su samo loše kopije. Original je, neka izvine gospodin Nikšić, ipak original – barem što se tiče pogubnosti njegova činjenja u odnosu na budućnost naroda u ime kojeg sve to čini. Prvi čovjek originala, recimo, ne odustaje od prikazivanja svoga djelovanja kao najsnažnijeg „promicanja evropskih vrijednosti“. Činio je to i na nedavnom predavanju u hrvatskoj metropoli, s kojega mi za oči zape teza da, bude li njegove mudrosti i kod ostalih, a mudrost je poštovanje odluka Ustavnoga suda, i reforma izbornog zakonodavstva po scenariju gospođe Krišto, valjda se tako zove – koja zaprijeti da je bez reforme, koja podrazumijeva dvije izborne jedinice u Federaciji, upitna i sama država – Bosni i Hercegovini nije nikakav problem na evropskomu putu sustići, pa i prestići, Crnu Goru i Srbiju. A na tom putu bi, pita li se „prvog“ u Hrvata, na najveću pomoć mogla računati baš kod istočnih susjeda, posebice njihova prvog čovjeka, koji je, veli Čović, najsnažniji integrirajući faktor zapadnog Balkana. I kod, da ne zaboravim, „majke Rusije“, s čijim se ambasadorom u BiH, valjda baš zbog toga, svako malo, često gotovo koliko i njegov banjalučki suborac, i sam sastaje i dogovara zajedničke akcije. I koji mu, kao uoči 8. marta, svaki put nanovo – nakon temeljite informacije, koju o političkoj situaciji u zemlji od druga Dragana osobno dobije – obeća kako će Rusija uvijek pružati potporu Bosni i Hercegovini u njezinu nastojanju da se izgradi kao zemlja dva entiteta i tri konstitutivna naroda, posebice kad su izmjene Izbornog zakona po srijedi.

Naravno, svaki put se i slože kako pomoć „majke Rusije“ ne podrazumijeva brigu o Hrvatima s prostora RS-a – niti što se Izbornog zakona, niti što se elementarnog im prava na život na djedovini tiče. Na njegovu nesreću, međutim, u vezi s tim se s njima ne slažu, niti šute ostali – oni koji u ime Hrvata također zbore posebice. Naprotiv, kako vrijeme odmiče sve su glasniji – i sve češće horski istupaju.

Nedavno ga, primjerice, a povodom Dodikova ataka na biskupa banjalučkog, po tko zna koji put prozvaše prvaci Hrvatske stranke i HDZ 1990. Jer, kažu, u predizbornoj godini Dodikove prijetnje, na koje ni da prstom maknu sve njegove sluge iz Čovićeva tabora, mogu biti isto što i metak u leđa poglavara banjalučke biskupije. A prvi čovjek Posavske stranke ide još i dalje – da razloge šutnje nad kontinuiranim silovanjem Hrvata na prostoru RS-a pronalazi u uvjerenju HDZ-a, njegova prvog čovjeka posebice, kako je njihova sudbina unutarnje pitanje ovog dijela zemlje. I kako zbog toga, o vapajima biskupa Komarice da se i ne govori, ne treba u pitanje dovoditi partnerstvo koje je potpora i njegovu vlastitom preživljavanju. Dapače, biskupu se treba uputiti upozorenje kako je krajnje vrijeme da, s tim što radi zaštite vlastite vjerske pastve čini, definitivno prestane.

No, da cijenjeni biskup ima debelih razloga za optužbe, a i pozive u pomoć, svjedoče podaci koje nedavno u Banjoj Luci, na okruglom stolu „Hrvati – katolici u entitetu RS-a u BiH – stanje i perspektive“ iznesoše ljudi iz redova Katoličke crkve. Na prostoru od Bosanskog Šamca do Bosanskog Novog je, pročitah, po 1991. godine živjelo 145 tisuća Hrvata – pri čemu na širem banjalučkom prostoru oko 72 tisuće, a u Posavini 73 tisuće. Danas, međutim, na području 15 župa derventskoga dekanata, koji pokriva najveći dio Posavine, i u kojem je živjelo blizu 50 tisuća katolika, ostalo ih je, slovom i brojem, 760. Pametnu dosta. I pravi odgovor onima koji bi rado ušutjeli biskupa Komarica i sve učestalije mu pozive u pomoć. No, sve to Čovića, a ni one koji ga okružuju, ne brine. Dapače, na novom neumskomu predizbornom „znanstvenomu skupu“, kojeg upriličuje ovih dana, žrtvi Hrvata toga dijela zemlje on će ponovo pretpostaviti izborni zakon koji ga čini besmrtnim.

Kako se svemu tome suprotstaviti – pa iz kojeg god bosanskohercegovačkoga HDZ, originala ili njegovih kopija, dolazilo? I je li to više uopće moguće? Želim vjerovati da jeste. I želim vjerovati u Nikšićevu, izrečenu također na konvenciji hrvatskih socijaldemokrata, da ćemo ih pobijediti i mi i oni, uz dodatak, doduše, kako će „naša pobjeda biti tri puta teža, ali i slađa“.

Razlozi mome uvjerenju su višestruki. Razlog je, prvo, u činjenici da je, prema najnovijim pokazateljima, BiH treća zemlja u svijetu po nezaposlenosti – odmah iza dviju afričkih zemalja, Džibutija i Konga – i da je probijena i najniža granica ljudske izdržljivosti. Razlog je, potom, u podacima o razmjerima korupcije, koje nedavno objavi Transparency International u BiH – i prema kojima ona ima obilježja društvene pošasti, u području zapošljavanja posebice – ali i podacima kako se svijest o korupciji probija i u najšire dijelove stanovništva.

Razlog je, na koncu, u realnoj mogućnosti da se na kraj stane i izbornim krađama, kojima je desetljećima produžavan vijek trajanja etnonacionalista. Nedavno je, recimo, objavljen podatak da je u 102 općine, u kojima je kontrola izvršena, na biračkim spiskovima registrirano preko pet tisuća umrlih osoba. Kako stvari stoje, s njima se – a i onima u slijedećih četrdesetak općina iz kojih podaci o umrlima na biračkim spiskovima još uvijek nisu dostupni javnosti – u listopadu neće moći računati. I ne samo s njima. Ne bude li iskorišten poziv na vitalni nacionalni interes – a iskoristiti ga mogu jedino Dodik i Čović – neće se moći pobjeđivati ni zahvaljujući krađama na biračkim mjestima. Spriječiti će ih optičko skeniranje biračkih listića, videonadzor i biometrijski čistači otisaka prsta. A nakon toga? Budemo vidjeli. Što se mene tiče, vrijeme je činjenje. Pa, kom’ opanci, kom’ obojci.