BOSANSKOHERCEGOVAČKI KLASICI NA ČEKANJU

Povezani članci

• Tribina “Mladi između sjećanja, zaborava i poricanja” u Mostaru
• ZBOGOM, TURSKA VOJSKO
• Holandija kriva (samo) za dio žrtava
• Evropske (pred)rasude: Srbi “ludi i otkačeni”, Hrvatska “jeftina za odmor”, ostali Balkanci – “dosadni i nezanimljivi”
• Knjiga “Sarajevo moj grad”
• Jovan Divjak: Mržnja je problem, i strah od drugog

Doba u kojem živimo ispunjeno je svakovrsnim paradoksima. Svakodnevica nam je, zapravo, sva jedan veliki paradoks. U takvoj situaciji analizom repertoara naših bh. kazališta vrlo je lako utvrditi da ponajbolje što je u bh. književnostima, jednostavno, ne igramo na bh. pozornicama. Bijedno i nedostojno je upozoravati kazališne uprave na obilje odličnih klasičnih tekstova bh. drame, a o prozi i poeziji da i ne govorim…

Samo osione, bahate, neznalačke ili hohštaplerske kazališne uprave mogu zaboravljati, recimo na Sušića, Šopa, Kočića, Kulenovića, Ibrišimovića… Mogao bih cijeli tekst ispuniti piscima potvrđene književne vrijednosti, koji nemaju šanse da se pojave ni u širem izboru repertoarnih planova bh. kazališta, a kamo li da očekujemo da ih vidimo na bh. pozornicama…

Indikativan je slučaj Bosanske trilogije Nikole Šopa, koja u cijeloj povijesti suvremenog bh. teatra nije niti jedan put izvedena na nekoj od profesionalnih pozornica?! A potencijalnost ovog teksta, kako ona dramska, jednako i ona poetska, nemjerljive su u odnosu na suvremene brljotine od literature, kojima su naši teatri skloniji nego vrijednostima jedne Bosanske trilogije…

Ili pak samo jedanput izvedena drama Svetozara Ćorovića Kao vihor, da ne govorim o cijelom visokovrijednom dramskom opusu Derviša Sušića, o realističnim ali i fantastičko-ludističkim dijelovima dramskog opusa Nedžada Ibrišimovića, o Kočićevim humorno-satiričkim, uvijek aktualnim tekstovima, etc., etc.

Ne mogu da se prisjetim kada je Ivo Andrić imao vizualizaciju pozorničkog tipa u Bosni i Hercegovini, ili bh. Andersen, uistinu veliki pisac Ahmed Hromadžić?!

Zamislite da takav odnos imaju susjedi nam Hrvati prema Ivu Vojnoviću ili, pak, prema Miroslavu Krleži… Nemaju naravno ni Srbi takav odnos prema Steriji, Kovačeviću, Aci Popoviću.

Onaj tko ne gaji najveće vrijednosti u svojim literaturama teško da može imati pravi osjećaj i prema velikoj svjetskoj dramskoj literaturi…

Poseban problem predstavlja nesenzibiliziranost vođstava naših teatara za dramatizacije vrijednih proznih i poetskih djela bh. književnosti, a ne treba smetnuti s  uma da je na tom planu bilo itekakvih umjetničkih uzleta i postignuća osobito u Narodnom pozorištu Zenica, Narodnom pozorištu Sarajevo, Teatru Slovo itd…

Bilo kako bilo maćehinski odnos prema domaćoj literaturi, a posebno prema klasicima, zabrinjavajući je.