Revolucija i kvazirevolucija

Povezani članci

• Zašto pristajete ići u Bleiburg?
• Dokida li dogovor Lagumdžije i Dodika nezavisno pravosuđe?
• Opera buffa na balkanskom kifliću
• Božica Jelušić: ODUZELI SU NAM PRAVO NA RADOST
• Sa reči na dela i obrnuto
• Kako su OX-i izglasali OXI

Da će Facebook demonstracije promijeniti lice Hrvatske, u to vjerujem praktički bez zrna sumnje. Istinabog, jednako je sigurno da glavni zahtjevi demonstranata – napuštanje kapitalizma i uvođenje direktne demokracije – neće u dogledno vrijeme biti ni razmotreni, kamoli usvojeni. Ali, ti zahtjevi će od sada stalno kljucati po glavi političke klase i dizati prag očekivanja od nje do visina kojima se nikada nisu i nikada neće ni približili SDP, sindikati, ili sve popularniji Dragutin Lesar. E ali, kada malo pogledaš koliko je ta politička klasa osvijestila tu novu situaciju, suočiš se s neuzoranom, mrtvom livadom.

Ona ne samo da nije razumjela ključne poruke Ulice, ona to nije ni u stanju, nego ih reciklira na stari način, pokušavajući ih uklopiti u svoj koordinacioni sistem, koliko god bilo jasno da su ga demonstranti prozreli i prezreli. Tipičan primjer je ova ljuta svađa Jadranke Kosor i Ive Josipovića koja se, kada se ogoli do kosti, svodi na to da predsjednik svojata demonstracije kao produženu ruku svoje pravdoljubive politike, a premijerka se predstavlja kao zadnja brana puzajućem kaosu koji odatle dolazi. Ni jedno ni drugo, naravno, nema blage veze s demonstracijama i zato se ova svađa odvija u gluhoći zrakopraznog prostora koji nimalo ne komunicira sa stvarnošću. Paradoksalno ili, naprotiv, sasvim očekivano, ali jedini koji su dobro shvatili antikapitalističku poruku koja je došla s Ulice su krupni hrvatski kapitalisti, koji su se smjesta udružili u kartel eksproprijatora i na glavnim polovima razbuktalog antagonizma situaciju ipak učinili jasnom.

Ako se demonstracije u Zagrebu, Rijeci i drugdje smije nazvati revolucijom, ova reakcija najvećih hrvatskih poslodavaca naprosto se mora nazvati kontrarevolucijom. Ona sada samu sebe ubrzano organizira kako bi nadoknadila vremensko zaostajanje za demonstracijama, pa Jadranka Kosor, nakon što je preduhitrila Rohatinskog, ubacuje nove čete poslodavaca u Banske dvore (Odbor za investicije). To su te snage reda pomoću kojih se namjerava suprotstaviti “kaosu” Ulice i sada će biti zanimljivo vidjeti hoće li i kako demonstranti na to odgovoriti. Bilo bi to silno važno, jer ove demonstracije nisu uspjele povući za sobom neku bitnu masovniju društvenu grupu koja bi u danom trenutku otvorila revolucionarni “drugi front”. Istina, njih podržava čak sedamdeset posto građana, ali oni su politički galvanizirani ne više od publike koja može ne znam koliko voljeti neku kazališnu predstavu, ali u njoj ne želi niti zna sudjelovati. Doduše, nije da nema onih koji bi znali, zar to nisu intelektualci? Ali oni su praktički bojkotirali Ulicu, a nisu izašli iz mišjih rupa ni nakon što su im demonstranti zasljepljujućom bistrinom objasnili što se, kog boga, od njih očekuje: “Artikulirajte nas, zato smo vas školovali!”

S druge strane, demonstracije su ipak donijele neku novu živost, mada osobno vjerujem da je ona samo prividna. Ali dobro, nekakav novi elektricitet je proizveden i unesen na političku scenu, gdje se očito na poticaj demonstracija pojavljuje cijeli niz novih inicijativa, apela, novih “trećeputaških” stranaka itd. Sindikati pripremaju čak 128 zahtjeva Vladi s ciljem da se Hrvatsku preusmjeri u kapitalizam skandinavskog tipa, Crkva je zauzela stav o demonstracijama iz kojeg se vidi da ih ne simpatizira ali im visoko odmjerava važnost, don Ivan Grubišić sastavio je borbeno pismo u kojem poziva da se makne “idiote” s vlasti, šuška se o novoj stranici Ljube Jurčića i Josipa Kregara, svoju stranku još prije je najavio i veteranski vođa Željko Sačić, čak i ekološki aktivist Vjeran Piršić. Po širini političkog spektra kojim su se prostrle ove inicijative, kao da postoji želja da se stvori neka nova, alternativna politička i stranačka scena, koja bi zamijenila ovu postojeću, koristeći široku prtinu koju su za sobom ostavili demonstranti. Ali, to je ipak mrtva alternativa.

Najjasnije je to, naravno, u slučaju Crkve, koja i ne želi biti alternativa, štoviše poslije nekoliko mjeseci zahlađenja vratila se HDZ-u kada su udari na nj postali najveći i sada mu stavom da su demonstracije “rušilačke” priskače u pomoć kada mu je najpotrebnija. Ako ga opet napusti, to može biti samo u korist neke još desnije i konzervativnije političke opcije, u svakom slučaju Kaptol je danas najrigidniji i najmotiviraniji kerber antiprosvjedničke kontrarevolucije.

Iako se silno žesti protiv HDZ-a, slično se može reći i za osumnjičenika za ratne zločine Sačića, koji će tu žestinu prvom pruženom priliko trampiti za poštedu od progona. S braniteljima, kojima bi on htio biti politički tribun, drukčije je, jer oni spadaju u najteže gubitnike tranzicije i objektivno su vanjski saveznik tabora revolucije. Teško, međutim, da to može postati i unutrašnje, osviješteno savezništvo, jer su ratni veterani previše materijalno ovisno o vlasti, a i mentalno su i dalje više usidreni u kategoriji “izdaje” nego “pljačke”, što ovoj, jasno, savršeno odgovara. Najkraće, oni svakako imaju određeni revolucionarni potencijal, koji se teško može realizirati, ali je latentno prisutan i dok se ne vidi što će dalje biti, bilo bi ishitreno svrstati ih u tabor kvazirevolucije.

Tu, pak, bez ikakve dvojbe spadaju sindikati čijih je spomenutih 128 zahtjeva Banskim dvorima savršen dokaz da od njih zapravo ne traže ništa, točno po onoj da su onome tko ne zna što mu je cilj svi putovi jednaki. Ovakvim sindikatima zbilja jesu. Tražiti da se uveze nekakav nordijski kapitalizam s “ljudskim likom” baš sada kada su hrvatski prosvjednici prvi put strgli masku sa svakog kapitalizma, doista može samo netko tko s pasjim instinktom pogađa kada Gazdi treba iskazati poslušnost. I to su sada sindikati i napravili. Iskazali su lojalnost Režimu tako što su izbjegli u širokom luku revoluciju na Ulici, a kada su koncem prošlog tjedna i najavili dolazak nisu, naravno, došli. Štoviše, kada su prosvjednici došli pred zagrebački sindikalni dom “Đuro Salaj”, dočekao ih je nadrealni prizor zgrade u potpunom mraku s dvije ocvale parole na pročelju. “Ili bolje, ili dolje”, kaže jedna, a druga, očito “buntovnički” kasnije napisana, domeće “Niti bolje, niti dolje”. Ha, pomisliš kada to vidiš, tko bi rekao da i ovi bokci nekog boga zahtijevaju.

Evo me sada na najosjetljivijem dijelu teksta. U njemu će biti riječi o meni najomiljenijem ekonomistu Ljubi Jurčiću – jednom od sasvim rijetkih koji bez kompleksa zaziva povratak industriji, ne bojeći se da će biti optužen da je marksistički recidivist – i sigurno ga ne bih htio uvrstiti u tabor kvazirevolucionara. A ipak moram. Kao glavni cilj Jurčić-Kregarove stranke spominje se “država blagostanja”, što toplo pozdravljam kao nešto što će silno preplašiti našu kapitalističku klasu, koja u tome vidi povratak u titoizam, ako ne i staljinizam. Ali, to nije dovoljno. Državu blagostanja nisu izmislili ni Tito ni Staljin nego njemački kancelar Bismarck, što je smješteno u sumaglici tako daleke prošlosti da ni gatajući ne možeš znati kako bi je Jurčić i Kregar danas razvijali. Ne znam, možda i u pravcu pobunjene hrvatske Ulice, ali sumnjam, da je tako, valjda bi to otvoreno rekli. Pogotovo sumnjam da je to slučaj kod don Ivana Grubišića, koji bi pomeo “idiote” s vlasti, ali je vrlo rezerviran i prema uličnoj pobuni, što znači da faktički ostaje u okvirima postojećeg poretka, kako god ga furiozno napadao.

I o tome se ovdje radi. Hrvatska ulična revolucija ima sučelice snažan kontrarevolucionarni državno-klerikalni blok, plus blok kvazirevolucionara koji je formalno podržavaju, ali zapravo misle samo na svoje interese. Revolucija je, dakle, izolirana i sama, ali zar tako nije bilo sa svakom koja je nešto vrijedila?!

 Novossti