ENG
Ni rat ni mir
Autor/ica 👤Marinko Čulić
Povezani članci
Odnosi Srbije i Hrvatske imali su u devedesetima snažnu primjesu dogovorenog rata, a sada imamo posla s dogovorenim mirom, ali takvim koji stalno ide rubom rata, iako u dogledno vrijeme do njega vjerojatno neće doći
Strašnu, prestrašnu sramotu dijele Hrvatska i Srbija loptajući se mrtvim tjelešcem Madine Husini. Mala Afganistanka, koja se Srbima i Hrvatima vragolasto belji na jednoj fotografiji koja bi trebala spržiti savjest svakome tko je ima, zgažena je na željezničkoj pruzi negdje na graničnom prijelazu između Hrvatske i Srbije. I sada policije dviju država prebacuju jedna na drugu krivicu za to, a saopćenja im izgledaju toliko kao preslika jedno drugome da je dojam da bi najradije, kada bi smjele, ali eto ne smiju, okrivile obitelj Husini. Ili čak samu Madinu, koja se belji baš njima, ali i svima nama. Nije šestogodišnja Afganistanka znala, nije trebala ni znati, da su se Hrvatska i Srbija dosta čovječno ponijele kada je izbjeglički val s Bliskog i Srednjeg istoka bio najveći. Zbrinuli su te nesretnike na suhom i čistom, nahranili ih i obukli i, što je najvažnije, nisu im zabranili pristup i prolaz, žičane ograde načičkane žiletima čekale su ih zapadnije i sjevernije, na granicama ‘kulturnijih’ zemalja. Na trenutak se čak činilo da relativno human odnos prema izbjeglicama može postati otponac uljuđivanja srbijanske i hrvatske politike općenito, posramljujući ‘žičane države’ povrh njih.
Ali vraga. Čim ostanu sami sa sobom, Hrvati i Srbi nastavljaju glodati uvijek istu kost razdora, pri čemu čeljusti, pisao sam već o tome, funkcioniraju po ovom obostrano prihvaćenom obrascu. Ta dva naroda ne mogu živjeti jedan s drugim, ne mogu čak ni jedan pored drugog, i to ne zbog krivih politika, bože sačuvaj (Tuđman i Milošević i dalje su ultimativni autoriteti u dvjema promašenim državama), nego zbog nepremostivih civilizacijskih, kulturnih i – valjda, vrag će ga znati – genetskih razlika. A kada se nacionalnim topništvima tako podese nišanske sprave, uvijek, ali baš uvijek ima nešto u što se može gađati. Čovjeku se ne da ni nabrajati mete koje se pritom granatiraju. Evo, zadnje je ovo s prebijanjem trojice mladića hrvatske nacionalnosti u vojvođanskom mjestu Sonti, što je toliko smrtno ‘važno’ da su se o tome smjesta oglasili i Andrej Plenković i Aleksandar Vučić. I dobro, to bi se nekako dalo podnijeti da su obostrano utvrđene nepobitne činjenice, ali nisu, jer hrvatska strana tvrdi da je riječ o nacionalističkom incidentu, a srbijanska da nije jer su i napadači iste, hrvatske nacionalnosti. Dakle, u najmanju ruku trebalo bi stati i vidjeti što se ustvari dogodilo i tek onda reagirati.
Ako se dobro sjećam iz vojske, stražar nema ovlasti odmah pucati u svakoga tko mu se približi, nego najprije mora viknuti ‘stoj’, zatim ‘stoj, pucat ću’, a tek onda smije i pucati. Ali eto, današnji stražari hrvatskih i srpskih nacionalnih (nacionalističkih) interesa imaju pravo pucati bez ikakvog upozorenja (pa tek onda viknuti ‘stoj’) i nikome ne moraju polagati račun ako su upucali i zdravorazumske činjenice. Ista ili slična kost razdora postoji i oko nestalih u ratu, pa se uzima da je jedan od glavnih razloga otkazivanja posjeta Vučića Zagrebu njegova tvrdnja da je nestalih Srba više nego nestalih Hrvata. Avaj, u Banskim dvorima i na Pantovčaku trebali bi se pokriti ušima, jer je Vučić sasvim u pravu, nestalih Srba je zbilja više. Još većim, slonovskim ušima trebali bi se pokriti jer je u Hrvatskoj godinama fabricirana, ili barem tolerirana, laž da su nestali samo Hrvati (kao što se na HRT-u, dok je bio čak i gori nego danas, u oči lagalo da se u Haagu sudi za udruženi zločinački pothvat samo Hrvatima). Trebale su proći godine da službena Hrvatska prizna postojanje i nestalih Srba, štoviše, uvedena je i jedinstvena evidencija svih nestalih, što zvuči razumno jer se time šalje simbolička poruka da su nestali s obje strane podijelili istu sudbinu.
Ali onda se otišlo u novu manipulaciju, jer se ne navodi nacionalnost žrtava, što je samo drukčiji način da se prikrije kako među njima ima i Srba. Ovo ne znači da i Srbija ne snosi dio odgovornosti, prvenstveno zbog postojanja logora u kojima je evidencija žrtava općenito bila olakšana. U svakom slučaju, dovoljno da se kaže kako dvije strane namjerno drže objektivno teško ustanovljivo stanje nestalih još težim, kako bi onda time mahale kada im zatreba zategnuti odnose s prvim istočnim (zapadnim) susjedom. I to opet zato, ponovit ću drugim riječima, da se tog susjeda ocrni kao utjelovljenje iskonskog zla, s kojim je nemoguće održavati prisne i prijateljske odnose (što je prvi izjavio Vučić, ali je ovih dana to dvostruko podvukla Kolinda Grabar Kitarović, i tako preuzela autorstvo nad tom valjda najzloslutnijom rečenicom na relaciji Zagreb – Beograd). Ali eto, mora se surađivati, više zato što to od nas traži međunarodna zajednica nego što bismo sami htjeli. Da, to je žalosna konstanta u hrvatsko-srbijanskim odnosima, koji su u devedesetima imali snažnu primjesu dogovorenog rata, a sada primjesu dogovorenog mira, i to mira koji će stalno ići ivicom rata, iako je u dogledno vrijeme najvjerojatnije neće prijeći.
Ukratko, to je u evropskim razmjerima neviđena koncepcija ni rata ni mira, koja se pomno vodi i dorađuje iako je val islamskih izbjeglica koji je donedavno tutnjao dvjema zemljama pokazao da su one u stanju podnijeti puno veće religijske i druge identitetske razlike nego što postoje među prekodunavskom ‘braćom u Kristu’. Štoviše, taj val izbacio je na površinu i neke već napola antologijske primjere kao što je hrvatski isusovac Tvrtko Barun, zadužen za brigu o izbjeglicama (koji sigurno ne dolazi slučajno iz reda kojem pripada i aktualni papa Franjo). I odmah se, naravno, postavlja pitanje zašto dvije države i crkve nisu u stanju isti taj humani obrazac primijeniti i na zemlje koje predvode. Odgovor je bolno jednostavan. One naprosto nisu u startu skrojene po mjeri stvarne suradnje, nego konflikata kojima se ne vidi kraja. Samo zato napretkom se može smatrati što i u ovogodišnjoj božićnoj poruci kardinal Bozanić nije progovorio jezikom puškarnice, nego je čak pledirao protiv mržnje (kao što je učinio i srpski patrijarh Irinej prilikom jesenašnjeg ustoličenja novog dalmatinskog episkopa Nikodima). Obojici, međutim, to pristaje kao kravi sedlo, jer su puno poznatiji po ostrašćenim kleronacionalističkim, granično i klerofašističkim izjavama, tako da ovaj izuzetak treba prije pripisati intervenciji pape Franje u vezi kanonizacije Stepinca (kao što je svojedobno Evropska unija intervenirala u slučaju Hrvatske, a još uvijek u slučaju Srbije).
Slično kao s crkvenim vrhovima je i s onim državnim (s tim da je Vučić u blagoj, ali vidljivoj prednosti u odnosu na Kitarović-Plenkovića, što mu priznaju i u svijetu), tako da je između dviju država podignut fortifikacijski zid koji funkcionira na ovakvoj identitetskoj formuli. Hrvati su Hrvati prvenstveno, ili i jedino, po tome što su ne-Srbi, a Srbi su Srbi po tome što su ne-Hrvati. To će reći da je riječ o zidu od idealno salivenog betona, koji sprečava da se razotkriju krivci za ratove devedesetih te da na vlast dođu zagovornici stvarnog i djelotvornog mira.
Autor/ica 👤Marinko Čulić
