Promocija romana “Tebi šega što se zovem Donald?” Ahmeda Burića

Povezani članci

• Tomislav Jakić: Mržnja puštena iz kaveza je zvjer čiju je glad nemoguće utažiti
• Mefistovski postupci i zablude
• Svakodnevica na Balkanu: KAKO JE 196 000 PROTJERANIH POSTALO NAJVEĆI PROBLEM I “ZAPALILO” BALKAN
• Humanitarni GuGu bazar u Novom Sarajevu
• Tineke Strik o izborima u BiH: “Korištenje Bonskih ovlasti na dan izbora pokazuje potpuno nepoštovanje građana”
• Šprdnja oko ‘države koju treba ugasiti’

Foto: Haris Čalkić

Izdavačka kuća Buybook organizira promociju romana „Tebi šega što se zovem Donald?“ autora Ahmeda Burića.

Promocija će se održati u knjižari Buybook (Radićeva 4) u petak, 22. decembra u 19:30.

S Ahmedom Burićem će razgovarati Kristina Ljevak.

Roman „Tebi šega što se zovem Donald?“ objavljen je pred ovogodišnji Bookstan u Buybookovoj ediciji Savremena bh. književnosti i za nepunih pola godine imao je dva izdanja.

Ahmed Burić maestralno je ispisao priču o vremenu između prvih barikada 1992. i JMBG i februarskih protesta. Priču o nesretnom vremenu koje je determinisalo naše živote povjerio je Donaldu, Sarajliji i Nijemcu po porijeklu, koji je ostao da brani vlastiti grad. Koristeći sarajevski sleng Ahmed Burić kroz Donalda progovara o svim tamnim tačkama naše ratne i poratne zbilje, o onima koji su otišli, došli, vratili se ili se nikada neće vratiti; o gradu u kom se štošta promijenilo ali u kojem i dalje postoji jasna razlika između raje i onih koji to nisu.

Rekli su o knjizi:

„Osobitost je ljudskog života – napisala je jednom Hannah Arendt – da je uvijek pun događaja koji se na kraju mogu ispripovijedati kao priča. Upravo za taj život, bios, Aristotel kaže da je neka vrsta djelovanja: praxis. U novom romanu ‘Tebi šega što se zovem Donald?’ sarajevskog pisca Ahmeda Burića – svojevrsnoj hibridnoj postsocijalističkoj verziji istočnoevropske proze u trapericama – život, literatura i praxis viteški su se ukrstili. Rezultat je izvještaj s prve crte životnog bojišta – fascinantan i uzbudljiv, duhovit i tragičan, ispričan, baš kako i treba, u prvom licu. Ukratko: literatura s dugotrajnim posljedicama. Čitati na vlastitu odgovornost.“

Nenad Rizvanović

„Luksuz je imati ovakav tekst pred sobom: on istovremeno teče, i od njega vam zastaje dah. Govori o sadašnjem trenutku, i podsjeća na neke najljepše i najteže momente. A onda se u brzom čitanju, čitatelj dosjeti da postoji sutra, pa ostavi nešto i za naredni dan. ‘Tebi šega što se zovem Donald?’ je, možda, predložak za neki uradak u drugom mediju – monodramu ili seriju – ali knjiga funkcionira kao prvorazredno iskustvo.“

Damir Šagolj

„Poslije mnogo godina, pod stare dane sam riješio da položim popravni ispit iz predmeta ‘Sarajevska raja i kosmička definicija urbanog’. Na tom putu sam sreo pisca, ozbiljnog majstora pripovijedanja. Nismo se znali otprije, ali smo, zagledani u Miljacku, završili popriličan broj rečenica jedan drugom. Ljubitelj osjećajne muzike, odrastao u širini bivše Jugoslavije, iz sarajevskih magli donio je sleng lokalnog jalijaša i zlatno srce gradskog djeteta, lokalnog ‘Švabe’ sa svjetskim imenom – Donald. On priča svom slušaocu i duboko ga uvodi u Sarajevo. Čitajući ovu knjigu prolazimo kroz ulice izgrebane ratom i zaprljane neshvatljivom mržnjom dojučerašnjih komšija, prepoznajemo nostalgiju, plašimo se šta će biti sa budućim Sarajevom, hoće li ostati urbano i otvoreno? Ali, iznad svega osjećamo da bez humora nema života.”

Zoran Amar

E, napisao Bure knjigu. Znaš Bureta, Ahmed Burić, onaj iz Sarajeva, novinar, old skul, pjesnik, uređivao svašta, odere i eseje, najbolje o memoriji, glazbi i sportu, doajen, ono. Tu je, kod nas isto pisao i objavljivao, svuda ga ima, regionalna faca reklo bi se, daleko dobacuje.

Dobra mu knjiga, proguto sam je ko andol, sve mi bilo malo. Zove se: Tebi šega što se zovem Donald? Kao roman od kratkih priča, te priče su zapravo poglavlja, a sve ih priča Donald, Donald Meerbach, Sarajlija, svi ga zovu Švabo, kužiš već, po imenu, Drugi, a po svemu domaći, u tom je štos. Dedo mu bio ratni zarobljenik, pa tu odrobijo i ostao, oženio Bosanku… I eto ti mu unuka, a opet se rat sprema, tu priče počinju. A Donald, ono, raja, skroz urbana priča, on urban tip, mrzi papke, naglas, ništa utiho, duhovit čovjek. Priča on to svoje, nekom piscu, jer mu kaže par puta da bi ovaj od njegovih priča pet knjiga napisao. A Bure, pročitao sam u jednom intervjuu, kaže da je zapisao prve dvije priče, kao fol nije to baš do njega, on je samo zapisničar, pa u ladicu, pa onda poslije opet neke zapisao što je čuo i eto, skupilo se. A ima Bure tanko uho, dobro čuje, dobro pjeva, skino je tipa ko magnetofon. Ko kad čitaš zadnjeg Novaka, Ciganina, lik priča, nema potpitanja, nit ovom trebaju, tepe li ga tepe, ne staje, samo autor tu i tamo ubaci neku zagradu kako se Donald ponaša. Ko u intervjuu. Al ovo ti je zapravo više ko Šimpragina, mislim Puplinova „Kavica“. Priče iz birtije – o svemu. Jer taj Donald uglavnom priča u birtiji, zna reć „haj mala de natoči“, ima nešto priča i iz taksija, jer danas kao vozi, ima neku taksi službu, ako sam dobro shvatio. Al nije te priče Bure od jednog lika pokupio, kaže u posveti „Mojima, koji su preživjeli i znali ispričati“. Znači, bilo ih je više. Informatora.

I ispričali mu dobre priče, malo onako sve digresivno, ode pa se vrati, ima i ponavljanja, oralna jed to književnost, ubacuje se vic i anegdota, oće govornik impresionirat, obraća se slušatelju, provjerava ga, onako, više retorički, ko poštapalice, „pa jel“, „valjal ova“ i slično. A priče Bure poslagao redom, od početka rata, kada Donaldu umre otac, pa onda o ratu, raji i papcima, Sandžaklijama, seljacima, Ciganima, gejevima i pederima, o Želji, naravno, i derbiju s Videotonom, ne može pola Sarajeva, onog Željinog, bez te traume, o ranjavanju i kako je bio Meersbach stranac na oporavku u Njemačkoj, pa o, reklo bi se tranziciji i pljački, ima i povijesti, ali ide to sve ko alva, ne znam jesam li sada pogodio, ali super su mu i figure, kaže „jebo bi vam i od tave držak“, i „srce ko kanta“, ništa ne forsira, ništa artificijelno, a uvjerljivo.

Taj pripovjedač, Donald, i Dona ga zovu, da nije u prvom licu i da ne priča o sebi bio bi malo nepodnošljiv lik. Ono, savršen. Mangup, raja najbolja, pošten, ne da na sebe, neće ni na druge, nije heroj a junački sve odradio, izbušilo ga ali nije to naplatio ko ovi naši, nego sve po nekakvom poštenju se ponaša, moralo se, nije on nešto birao, duhovit, emotivan tip, nije ni ogorčen ni ništa, a sve kuži i sve zna, al neće kukat nego mu je do budalaština, tako se lakše živi. E, o takvom da se piše izvana, bilo bi: đe ga nađe takvog savršenog, ko program neki, kiborg, al kad on o sebi priča, onda je to u redu, svi mi o sebi uglavnom samo tako dobro i smisleno neke priče ispleli, da nam život ima smisao.

A taj jezik, to je za Bosnu revolucija. Nisu oni svoj sleng u književnost baš pustili, nego više standard, mudrovanje – ima i tu mudrih, al se više o šupljima priča, glupost je zabavnija – visoka umjetnost, može lirika, tako uglavnom. A ovo sleng, šatra, ima i o tom jedna priča, šatrologija, rebusi, enigmatika čista kada ekipa krene prevrtat slogove i dodavat, trebaš prevoditelja. To je kod nas još Majdak odradio, Kužiš stari moj? Tamo to više konzervativno ostalo, al neće više moći biti.

Ma nije ti ovo knjiga, ovo je više ko neki dobar storiteling, audio-buk, sve se čuje šta frajer priča, tako je napisano. Plijeni ko carina. Bit će po ovom monodrama, siguran sam, nešto ko Josip Pejaković, hit tek takav, samo suvremeno, a o prošlom, jalijaški i mangupski. Evo, čitam i čujem.

Kruno Lokotar

O autoru:

Ahmed Burić, pjesnik, pisac, novinar, prevoditelj, urednik, rođen je 1967. u Sarajevu. Autor je knjiga poezije “Bog tranzicije“, “Posljednje suze nafte i krvi“, “Hipertenzija“, “Maternji jezik“; knjige kratkih priča “Devet i po“, te zbirke eseja / kolumni “Od Ivana do Azize“. Tekstovi su mu prevođeni na njemački, engleski, češki, slovenački, francuski i španjolski.
„Tebi šega što se zovem Donald?“ njegov je prvi roman.