29. novembar

Povezani članci

• BiH pred donošenjem novog izbornog zakona „Lex Čović“
• Najveličanstvenija tekovina NOB-a
• Od zločina kulture do kulture zločina
• Odličja besmisla
• Što ćeš nama ti profesore?
• Nevladine udruge predlažu Lex Glavaš i Lex Sanader

Naslov ili datum, znači li nešto? Pa, nekome je nostalgično sjećanje, a drugima omrznuta SFRJ.

Jeb… ga. Da sam napisao 29. studeni – vjerojatno nikom ništa ne bi značilo, barem do danas, 28.

Onima rođenim prije tridesetak godina ne znači ništa da li  je 29. u novembru ili u studenom. Njima je „Noć vještica“ prava zamjena za nekadašnju nacionalnu svetkovinu u studenom, pošto je nekad u novembru baš i nije bilo.  Događaj je to koji okuplja i naravno veseli, a stigao nam je u paketu sa demokratskim promjenama. Što smo tražili to smo i dobili – noć vještica, u zamjenu za 29.

Nekada, ne tako davno dovoljno je bilo samo izgovoriti „kuda ćemo za 29.“   Odma’ se jedan javlja da je naručio „prasića“ s jabukom, drugi dodaje da je otvorio kacu kupusa – taman veli zreo za prvu ovogodišnju sarmu. Treći, da oni neće ove godine ništa posebno jer je „preduzeće“ (poduzeće) premostilo dva dana pa spojilo sve u pet neradnih, tako da će kod rodbine na selo … Četvrti veli, da bi i on isto sa ženom i djecom kod njezinih ali zbog ovog najmanjeg moraju ostati  kući jer se mali  „prima u PIONIRE“ u školi – ne u Komitetu!

I tako, kad sam bio primljen u pionire nisam imao pojma što mi se zapravo dogodilo tog davnog 29 – tog, sve su mi namjestili roditelji uz pomoć nenarodnog režima. To ću shvatiti tek u devedesetim prošlog stoljeća kad smo prošli tranziciju iz nenarodnog režima u demokratski re-žim.

Plava titovka sa zvijezdom, crvena marama oko vrata, bijela košulja, plave hlače –  to je bio  PIONIR, a PIONIRKE ?… sve isto ali bez hlača, u suknjama mislim – plavim. To je bilo prije više od 60 godina, tad suknje nisam baš gledao, zanimala me je lopta. Mame su nas dovodile na svečanu zakletvu u školu, jer su očevi radili – zemlju gradili.

Tako isto su me i krstili – bez tate i bez njegova znanja. Krstili zlu ne trebalo, za svaki slučaj. Tko zna koliko će taj nenarodni režim potrajati?  Suštinu krštenja sam shvatio kad smo ušli u demokraciju. Krštenica (kako se ono kaže na hrvatskom?) je bila jača nego iskaznica člana HDZ-a i KP-a zajedno. Mali Hrvati su se krstili kao bebe, a Veliki Hrvati su se krstili veliki. Hoću reći bilo je profitabilno biti kršten.

Poslije, kako sam odrastao, saznao sam da pionir nije čak ni naša riječ nego engleska, a da prvi pioniri nismo bili mi nego veterani Američke vojske koji su osvajali Divlji zapad još davnih 1780-tih godina. U toj slavnoj i herojskoj povijesti ne spominju se Indijanci, domicilni narod Amerike, koji su  tim pionirskim poduhvatom zbrisani kao narod, a ostaci stjerani u rezervate. Mi Hrvati s Indijancima nemamo nikakve veze, možda s nekim drugim narodima ali…

Da se vratim mome slučaju.  Pionir je bio predodređen za časne i visoke ciljeve, pa da se podsjetimo za što sve:

„Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži danu riječ;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!“

Nema SFRJ, nema Tita ali sve ostalo iz pionirske zakletve bih i sada potpisao. Ali, što je od toga ostalo  – pa NIŠTA. Ni u šta se iz navedenog nitko u ovoj zemlji neće niti pijan zakleti. Možda će dati svoju „časnu“ riječ ali neće dati  niti pet para (ili lipa u našem idiličnom slučaju), jer čast se ovdje daje šakom i kapom, a kune odabranima.

Nema više pionira i časne pionirske riječi, ali ima mnogo časnika koji ništa od časti nemaju, a kamo li časne riječi. Doduše, ti bivši pioniri, a sadašnji časnici, imaju ruku na srcu i patetični izgled u dane državnih praznika, u vrijeme igranja nogometa i drugih loptaških zanimanja. Naravno, imaju i ruke u našim džepovima – svakodnevno.

Nema ništa od učenja i rada – naročito rada. Nema ništa od poštovanja roditelja i starijih, ništa od Vjere, vjernosti i iskrenosti – ima samo religije, nevjere, neiskrenosti, otimanja i prijevara.

Što nema bratstva i jedinstva, ajde …snaći ćemo se nekako,  proći će i bez toga ali nema ni brige za bližnje, a kamo li brige za  ljude svijeta. Ostala je samo mržnja, sada već i unutar iste obitelji ili nacije.

Stalno ratno stanje – je naše optimalno stanje.

Sutra, 29.studenog se u Den Haagu čita presuda šestorici optuženih Hrvata za zločine u devedesetim u ratu u BiH. Ti nekadašnji pioniri, stajati će mirno, možda i sa rukom na srcu. Nacija će strepiti. Možda im prođe misao da su oni jednom davno davali  „časnu pionirsku…“  na neki 29-ti novembar.

To sigurno nisu nikad bili pioniri, najmanje moji.

Dočekali su svoj 29. studeni. Kakva god presuda bila oni će stajati bez trunke SRAMA i STIDA i kao takvi biti će i dalje heroji – nekome, a taj NEKO će im poslati avion Vlade (čije države?) u povoljnoj presudi, a u suprotnoj?

Mislim da u svakom slučaju imamo priliku za novi „praznik“ u Hrvatskoj – 29. studeni. Da li za slavlje ili za tugovanje – vidjeti ćemo. 29. novembar – sigurno neće biti.

Važno je da je pravda zadovoljena, a mrtvi davno pokopani. Idemo u nove radne pobjede, garant!

Bivši pionir – Igor Galo