Priča o dobrim mostarskim ljudima (17): Mostarska Srna

Izdvajamo

• Bez obzira što već šest godina više vremena provodim u Sarajevu, nego u Mostaru, Mostar mi je prva ljubav, ne zna se kad je ljepši, a pun smeća i manje dobrih ljudi. Mene su uvijek učili da ne sudim po izgledu, već po dobroti i duhu, a ako hoćeš da sudiš po ljepoti stani ispod Starog koji se proteže iznad zelene Neretve, a kad pogledaš u luk vidiš vedrinu i nebo plavo kao u bojankama za djecu, prošetaj Lenjinovim šetalištem, pusti da te bura propuše i veš osuši za pola sata J. Ljudi su ti koji prave od grada Sunca, gradom tame. Ja im ne dam, i neću dati, ni Mostar ni Bosnu i Hercegovinu. Ne samo za moje generacije, već i za moju djecu. Kad opisujem Mostar uvijek se sjetim rečenice jednog srednjoškolca koji je rekao „Mostar se dijeli na one koji žive na jednoj strani Mostara, i na one koji žive na obje obale“. E pa ja živim i družim se sa ljudima koji žive na obe obale, jer je lijep sa svake strane i perspektive.

Povezani članci

• Vuk Perišić: Vremenski parostroj
• Svetislav Basara: A peticija za Cecu?
• Cecilia Malström: Europskoj uniji treba više migracija radne snage
• Gospodar muha i medvjeda
• Nacionalistički napadi na fra Ivu Markovića, čovjeka koji je sačuvao obraz Hrvatima
• Ćudić: Kakav je to mehanizam koordinacije koji Čović i SDA kriju od građana BiH?

Tek su joj 24 (dvadeset i četiri), a nije Lana nego mostarska Srna, ili kako su je ponekad zvali Herka, što u prevodu znači oštra, a pravedena. Geni čine svoje, a i nenin odgoj, odgovorne djelatnice prijeratnog opštinskog komiteta, odredio joj je ljudski i ideološki profil. Nije, zato, ni čudo da je u 21.godini doplovila do potpredsjednice SDP-a BiH. Nešto prije toga prešla preko Ivana pa rekordno završila fakultet u Sarajevu. Stigla iz raspolućenog Mostara da Bosancima pokaže hercegovački karakter i upornost. Osvojila i osvaja i prostor i ljude oko sebe. Kako to obično biva jedni su zavidni i ljubomorni jer sami nisu dobacili ni do Jablanice, a kamo li do centrale u Sarajevu. Drugi, opet, kažu da je još premlada za tako visoke funkcije. No, ogromna većina daje joj podršku jer promjene mogu donijeti samo mladi i obrazovani ljudi u šta je duboko uvjerena i autorova malenkost uz poruku – poslije svih funkcija, uspjeha i neuspjeha na kraju se svako mora vratiti tamo odakle je i krenuo. Za Lanu Prlić zato se tek otvaraju neke nove, ali je čekaju i stare životne kapije. Lana Prlić rođena u Makarskoj u ratnim danima, dijete „miješanog“ braka, dijete „ove“ i „one“ strane, vječno najglasnija, ne trpi nepravdu i zato danas iako je put odnio u Sarajevu, skoro svaki petak na mostu Begića i Begovića iz pravca Jablanice prema Mostaru uhvati je sjeta, i „jedva čekanje“ Mostara. Lana je išla u školu po hrvatskom planu i programu osnovnu i srednju, a vikendima se odgajala na Luci.

Pa ostavimo Lani da priča i kazuje: „Kad me ljudi pitaju kako se zovem i odgovorim „Lana“ oni kažu da mi je mama dala baš lijepo ime jer znači draga, nježna, a ja ih onda ispravim pa kažem da nije mama znala značenje već sam je podsjetila na lane, životinju i da mi je drago da mi ime nije Bambi :D. Često ćete me sresti sa raznoraznom rajom, svih životnih dobi, u društvu veselih ljudi i glasnog smijanja kako u Mostaru, tako i u Sarajevu. Bez obzira na naciju, boju kože, porijeklo, naglasak.

Danas su mi 24 godine, Magistar Međunarodnih financija i poslovanja, Bachelor Međunarodnih i javnih odnosa, već tri godine potpredsjednica SDP BiH, kćerka, prijateljica, djevojka, unuka.

Još kao dijete kada su nam dolazili mamini prijatelji i prijateljice u Mostar smijali su se i pitali moju mamu „Što Lana na jednoj strani govori hljeb, a na drugoj kruh?“, pa onda i dodali „Programirano dijete.“ Danas imam odgovor na to, a to je „zato što sam htjela da vidim šta mi bolje paše“ i zato danas u Mostaru „Obučem čizme do gležnja i odem po hljeb“ kao produkt i bogatstvo jezika kojim se priča u Mostaru, u Bosni i Hercegovini.

U svoje 24 godine sam putovala, obrazovala se, upoznale ljude raznih profila, volontirala, pomagala, nasmijavala i radila, sve sam radila iz ljubavi i želje, a ne iz interesa, jer jedino tada je vrijedno, a i najbrže prođe. Volonterski rad se plaćao rajom, osmijehom, dogodovštinama i krajnjim rezultatom i ponosom.

Zvučno prezime u mom Mostaru me natjeralo da brže odrastem i da se borim, da izlazim iz stereotipa koje je okolina formirala za mene. Osnovna škola je bila velika škola, djeteta koje je odbačeno od većine, srednja škola predivno iskustvo nas 17, pa su nas zvali razred „mješanaca“. Sa 17 godina sam krenula u politiku, nekima očekivano, a moj izbor je bio SDP. Raja, ideja, uvjerenja, prvi put da neko nije stvorio mišljenje o meni na osnovu mog prezimena, već mene, Lane. Tad se ljubav prema politici rodila, doduše voljela sam ja i ko dijete dnevnik pogledati, je li to radi politike ili što je dnevnik bio obično između dva crtića, ne znam, ali sam skoro svaki odgledala. Godinu dana nakon ulaska u SDP, svoju ljubav prema politici sam prenijela na svoje studije u Sarajevu, na međunarodne odnose. Vječna pričalica, tvrdoglava i „Herka“ tako su me zvali, onako kažu od milja (al bogami nekad mislim i iz straha haha). Bez obzira što već šest godina više vremena provodim u Sarajevu, nego u Mostaru, Mostar mi je prva ljubav, ne zna se kad je ljepši, a pun smeća i manje dobrih ljudi. Mene su uvijek učili da ne sudim po izgledu, već po dobroti i duhu, a ako hoćeš da sudiš po ljepoti stani ispod Starog koji se proteže iznad zelene Neretve, a kad pogledaš u luk vidiš vedrinu i nebo plavo kao u bojankama za djecu, prošetaj Lenjinovim šetalištem, pusti da te bura propuše i veš osuši za pola sata J. Ljudi su ti koji prave od grada Sunca, gradom tame. Ja im ne dam, i neću dati, ni Mostar ni Bosnu i Hercegovinu. Ne samo za moje generacije, već i za moju djecu. Kad opisujem Mostar uvijek se sjetim rečenice jednog srednjoškolca koji je rekao „Mostar se dijeli na one koji žive na jednoj strani Mostara, i na one koji žive na obje obale“. E pa ja živim i družim se sa ljudima koji žive na obe obale, jer je lijep sa svake strane i perspektive.

Imala sam priliku da napustim državu, ali ta vizit karta je uvijek završila u novčaniku, pa bi se nakon nekog vremena našla u smeću zajedno sa računima. I dan danas me pitaju zašto ne idem iz BiH, moj odgovor je jednostavan „ako svi odemo, ko će ostati“, ja ne želim da budem razdvojena od porodice, prijatelja, moje države, jer nije to lako naći, i nisam netko tko odustaje, tko ide lakšim putem što je i odgovor na pitanje zašto sam u SDP. Zato što sam se uvjerila da je pravi i lijevi put, uvijek teži, ali – bolji put“.

Lana, samo nemoj glavom kroz zid jer su ovi hercegovački tvrdi, a glave jeftine!