Tajna neuspjeha pisca Debelokurcovića

Povezani članci

• Srbenka konačno međ’ Srbima
• Suvremeni antifašizam: uputstvo za upotrebu
• Izložba fotografija “Nepoznati Evropljani” Kurta Kaindla u galeriji Collegium artisticum
• Darko Cvijetić: HAŠANSKI SUD
• 20 godina rada fondacije Heinrich Böll u BiH: Urednica našeg portala dobila zaštitu njemačkog Bundestaga
• ARMIJA BIH U HAAGU (3): K’o fol oslobodioci

Poslije Džumhura, Andrića, Krleže i Nušića niko ničeg vrijednog nije napisao na Balkanu. Nije ni prije. Sve su to bili spisateljski pokušaji koji su svrha sami sebi, usklađeni sa vremenom, mjestom i okolnostima kada bi nastajali, a onda nepovratno i bez stila nestajali. Dobro. Bilo bi nepošteno zaobići Matvejevića i Ivančića.

A onda se, praktički niotkud, pojavio Debelokurcović. Debelokurcović nije bio pisac u klasičnom smislu riječi. Prije svega, on nije volio pisce i prezirao je tu famu koju su oni vještački stvarali oko sebe. Da živimo u svijetu pismenije publike već što ona stvarno jeste, svi ti pisci koji osnivaju kružoke, večeri poezije, promocije i međusobno se časte književnim nagradama ne bi se mogli baviti uzdizanjem svojih ličnosti na račun neznanja i neinformisanosti većine. Morali bi vrlo brzo izići iz toga svijeta i posvetiti se nekim drugim poslovima gdje se važe, mjeri, prenosi, lupa ili brije. Na ovom svijetu se ima mnogo toga pametnijeg raditi osim beskorisno i loše pisati.

Ali ovo nije takav svijet. Ovo je svijet koji se vijekovima urušava i diže silnu prašinu oko sebe.

Tako su se u stanu pisca i političkog analitičara Ninovskog našli još i pisci i analitičari Bazduh i Miljenković. Čekali su da im se pridruži i Bekimović, ali Bekimović je uvijek kasnio i nikad nije bilo sigurno hoće li se uopšte pojaviti u zakazano vrijeme. To su bili najpoznatiji pisci sa širom čitalačkom publikom. Naravno, oni se, po opštoj popularnosti i estradnom uticaju, nisu mogli upisati u klub Zvijezda Granda, ali na polju mainstream književnosti bili su ustoličeni.

Bekimović se nije pojavljivao. Stoga su morali započeti diskusije bez njega. Za to vrijeme Bekimović je na drugom kraju grada nad lavaboom istresao nos stalno se osvrćući u mislima da li je imao neku obavezu na koju je zaboravio. Zna samo da je zbog nekih konkretnih razloga bio ljut na pisca Veselinovića, ali nije se mogao sjetiti dogovora o sastanku sa Miljenkovićem, Ninovskim i Bazduhom i zato je i dalje gurao po svome, ispuhujući nos i vodeći računa o frizuri, zubima i bradi.

Miljenković je započeo: „Mislim da je ovaj put napisao priču o nama. Nimalo lijepo. Nimalo ugodno. Znamo kako taj bezveznjaković nema čitalačku publiku, ali neko se uvijek osvrne na ono što napiše. Dobije tu i tamo pokoji lajk na fejsbuku. Uglavnom, nepotrebno nam narušava ugled.“

Bila je to priča Debelokurcovića o svim lošim, stilski neuglađenim i sintaksički nepostojanim, ali zato jako umišljenim piscima čije riječi i rečenice u njegovoj glavi odzvanjaju kao zahrđala kanta koja ispadne niz strmo i dugo stepenište i ne zaustavi se do samog dna, nesinhronizovano trešteći i lupajući, a ne samo priča o njima. Oni su se tu našli sasvim slučajno, gotovo nenamjerno. Kao kolateralna šteta kritičkog osvrta. Mogao je staviti još tuce takvih pisaca umjesto njih, manje ili više prisutnih na jadnoj kniževnoj sceni, ali to ništa bitno ne bi promijenilo na stvari.

Ninovski i Bazduh su se složili sa Miljenkovićem, a onda je neko od njih rekao, „Nije baš da nije čitan. Nekad zna pokupiti i dvjestotinjak lajkova. Kada se jednom okomio na Izetbegovića, Čovića i Dodika tekst je imao preko 15.000 šerovanja. Mnogo portala ga je objavilo. Zemlja je brujala o tome. Tražili su ga sa televizije za intervju. Pizda nije smio izići pred kamere, iako se hvalio kako ih je sve vješto iskulirao. Prevarant i folirant!“

Pogledaj http://www.tacno.net/novosti/otvoreno-pismo-bakiru-izetbegovicu-draganu-covicu-i-miloradu-dodiku

Nisu smjeli ni sami pred sobom priznati kako su njihove mecene bile unutar trulog političkog establišmenta protiv kojeg piše Debelokurcović.

„Da, a poslije je provukao informaciju kako je prvo htio spavati sa novinarkom, ali da ga je ona odjebala i tako je sve propalo.“

„On piše otvoreno o tome kako ga žene ne žele blizu sebe. Ono čega se pametan stidi, time se budala hvali.“

A onda je neko od njih rekao: „To je bilo samo jednom. Dobio je svojih pet minuta, ali samo zato što je vješto izmanipulirao sa naslovom osvrta. Upao je u prazninu. U vakuum. Imao je sreće sa tim jednim tekstom. Sve ostalo je mizerno, prosječno, sa lošim smislom za humor. Slučajno sam gledao ženu koja se otkidala od smijeha nad nekim tekstom s laptopa. Provjerio sam. Idiotkinja se smijala njegovoj radnji po kojoj je završio sam i onesviješćen, gol, sa mokrom potkošuljom na sebi i nabijenom smrznutom kokoškom između noga.“

Pogledaj http://www.tacno.net/novosti/smrt-fasizmu-sloboda-zivotinjama

„Užas!“ – jauknuo je jedan.

„Sramota!“ – nadovezao se drugi.

„I sad se ne libi da piše protiv nas!“ – vratio se na temu treći.

„Moramo nešto poduzeti po tom pitanju. I to hitno!“ – bio je određen četvrti. Ne! Četvrtog nije bilo tu. On se i dalje bavio svojim izgledom pored ogledala u kupatilu sa stalnom primisli da je zaboravio na nešto važno i da se nikako ne može sjetiti o čemu se zapravo radi. To ga nije naročito mučilo. Naučio je da se, bez obzira na sve, stvari nekako poslože same od sebe. Baš kao i književne nagrade. Odgovornost je navika budala. Tako je u svom stanu mislio četvrti intelektualac. Dakle, određen je bio treći a ne četvrti intelektualac koji jednostavno nije bio u stanu Ninovskog.

Zato je nastavio neko od prisutnih: „Ali on uopšte ne piše mnogo.“

„Ne. Ali zato mnogo kenja. Sreo sam lijepu ženu koja mu je zaista povjerovala da razgovara sa Bogom i da je može putem hipnoze vratiti u prošle živote.“

„Šta radi sa ženama kada ih hipnotizira?“

„On insistira da ga i hipnotisane odbijaju, da uopšte nema sreće sa ženama, ali kao da ga to nimalo ne intrigira.“

Pogledaj http://www.tacno.net/novosti/hipnotizirani-hipnotizer/

„Da. Kaže da je pronašao najvrjedniju konekciju u životu. Konekciju sa sobom. Ostalo mu nije bitno.“

Debelokurcović je zaista smatrao da što je žena ljepša da time gubi na percepciji vrijednosti oko sebe, posebno vrijednosti kod muškaraca. Inače, kako je mogao objasniti to da je i nakon što je bliže pedesetoj već četrdesetoj godini života još uvijek sam, a sve lijepe žene se neprestano nalaze sa gomilom prosječnih i neinteresantnih muškaraca. Ali tješila ga je činjenica što kao četrdesetšestogodišnjak izgleda mnogo mlađe i atraktivnije od svojih vršnjaka. Neke žene za kojima je plazio prije samo desetak godina, za razliku od njega, sad izgledaju kao starice. Uloge su se promijenile, a on je ostao osvetoljubljiv i zlopamtilo. Osjećao je kako na kraju dobija i ovu životnu bitku. Čovjek je najjači kad je sam.

Nastavili su: „Piše kako je u četrdesetšestoj još uvijek nevin. Koji idiotluk?! Zar on misli da stvarno nekog može interesovati ta bijedna informacija?“

„Možda ga sam sebi zavlači u dupe.“

Stanom se prolomio smijeh.

„Ali, tehnički, to ne može uraditi. Idiotski se razmeće time kako mu je dug jedva do prosjeka.“

„Ali i time da mu je nadprosječno debeo.“

„Onda je najbolje da se njime mlati po glavi.“

Stanom se ponovo prolomio smijeh.

Pogledaj http://www.tacno.net/novosti/edin-huskovic-borat-sagdiyev-i-ja/

Malo potom nastupilo je zatišje, a onda je neko od filozofa oprezno upitao: „Da li zaista misliš da onakav luđak vjeruje sebi kada kaže da razgovara sa Bogom?“

„Napisao je i knjigu o tome. Ali ne treba da brinemo. Njegove knjige ionako niko ne objavljuje.“

„Realno. On nema čitalačku publiku. Niko neće da objavljuje njegove kretenske rukopise. Mislim da nemamo razloga za brigu, samo me užasno smeta kad se takva budala okomljuje na nas. Otkud mu pravo? Otkud mu hrabrost?“

„Osim jednom, kad je prepao i otjerao novinarku sa televizije, nikad ga niko više nije htio intervjuisati.“

„Da. Za očekivati je da nema nikakvu medijsku moć. Jeste li čitali njegovu priču – Intervju sa samim sobom?“

Pogledaj  http://www.tacno.net/novosti/intervju-sa-samim-sobom/

„A  vidi bogati!“ – usprotivio se jedan od mislilaca – „Sad znamo i konkretno za njegove priče. Upoznati smo sa opusom. Ha?!“

„Koji jebeni opus?!“ – branio se drugi – „Taj u životu nije napisao petsto stranica.“

„Pravda se time da stalno radi i smišlja nove poslovne trikove, da nema vremena za pisanje“ – upao je treći.

Četvrti mislilac je ponovo zaspao na drugom kraju grada. Nadao se da će se sjetiti toga nečega na šta je zaboravio. I to odmah poslije sna. Nije ga naročito mučio taj zaborav, ali ipak je očekivao da će ga se riješiti. Poslije sna.

„Zaista, teško je odrediti od čega taj živi i s kolikim novcem raspolaže. Zna se desiti da kupi vozilo od 60.000 KM.“

Bili su u pravu. Debelokurcović se upravo povukao iz nekih finansijskih konstrukcija i sada, kad je shvatio da može biti prozren i prekopiran, smišlja nove strategije uličnog biznisa. Uzimajući u obzir da ima samo diplomu o završenoj osnovnoj školi, brzo je ukapirao određenu novčanu logiku. To ih je posebno nerviralo jer oni, kao doktori i visoko obrazovani ljudi, nisu mogli preživjeti bez budžetke sise i društvenog parazitiranja.

„Vodi sopstveni rat protiv finansijske policije. Okomio se na vladajuće stranke.“

Svi su prešutili to kako oni u stvari ne žive od pisanja, već su prikačeni na tajne i polutajne fondove političkih partija i vladinih i nevladinih organizacija za čije interese pišu. Tu nije bilo ničeg humanog. Politika je kurva. Oni su bili kurve od kurvi i to im nije nimalo smetalo. Ali zato su zavjerenički ćutali o tome. Nikada nisu progovarali o svojim finansijerima, imali su zavijet ćutnje, ipak, većina njihovih nepismenih čitalaca je i sama znala kako tu nisu čista posla. Pratili su i podržavali obične plaćenike u njihovom pogrešnom formiranju javnog mijenja jer su i sami bili nule od ljudi. Takvi nikad ne čitaju Debelokurcovića. Debelokurcović je samo svojom pojavom bio sasvim prirodno iznad loših pisaca i njihove nesazrele publike. Oni nisu mogli doseći te visine. Nije bio siguran sa koliko čitalaca on uistinu operira. Znao je da to ne može biti veliki broj. Nikako presudno veliki broj. Ali i pored toga on je i dalje nastavljao po svome ne obazirući se na pobjede i poraze. Neko je morao sve to reći. Neko je morao sve to obrazložiti.

Debelokurcović nije imao drugog načina da objavi svoje priče već putem jednog underground online magazina. Svi moderatori su bježali od njega kao od zmije osim glavne urednice toga časopisa koja je nekim čudom, pored toga što joj je bilo zabavno i smiješno za čitati, i cijenila ono što je pisao. Znala mu je ponekad vratiti tekst sa obrazloženjem da je ipak prevulgaran. Nije joj stigao objasniti da vulgarnost nije svrha samoj sebi, već je to način da se na brz i efektan način dođe do nekih spisateljskih efekata za što bi trebalo potrošiti gomilu nevulgarnih riječi. Opet, nije joj smetalo to što je on, u suštini, nezahvalan i sebičan klovn koji se nije znao ni zahvaliti za veliku uslugu koju je činila ne trepnuvši. Isto tako, znala je proniknuti između redova i balansirano doći do srži teksta koji nije nimalo neozbiljan i bez snažne poruke. I odškrinula mu je vrata ka probranoj publici. Pa makar se radilo o deset na stohiljada čitalaca.

Uostalom, otprilike to i jeste mjerilo vjerovatnoće našeg propadanja kao društva u cjelini.