Muhamed Bikić: Volim vođu antifašista Josipa Broza Tita i sina Hamzu sam naučio da ga voli

Izdvajamo

• Dakle, da ne dužim više, jer bih na ovu temu moga modusa vivendi mogao napisati i moju četvrtu knjigu. Ko zna, možda je i napišem, jer mislim da je jedini modus vivendi na našim postorima zajedništvo, uzajamno poštovanje i činjenja dobrih djela. To je taj moj modus vivendi, drukčije ne znam!!!

Povezani članci

• FBiH: Borci ponovo na ulicama
• I to je moguće: Online nastava bez interneta i tišina o radnim pravima onih koji se za njih bore
• USKOK i ratni sudovi pod povećalom EK
• Govoreći otvoreno: Marfijev zakon, paraelite i „funkcionalna“ Bosna i Hercegovina
• Glasovi otpora: Uzdrmana beskrupulozna trojka
• Osobe sa invaliditetom u BiH traže provođenje zakona koji im omogućavaju normalan život

Uvijek sam prezirao nacionalizam, šovinizam, fašizam, nacizam, uvijek. Svijetla obraza kao pripadnik Armije BiH bio sam u jedinici na Trgu heroja u kojoj su mi bili između ostalih i komandiri Mario, Zoran, Safet..

Piše:  Muhamed Bikić

Kažu, nije se rodio ko je narodu ugodio, a vala se i ne trudio da nekom ugađam, osim, mojih dragih poštovanih gledaoca, čitaoca, kroz više ove dvije decenije (zbog toga preko 1000 emisija, tri knjige). No, ovo moje, nazovimo obraćanje, sada se ne odnosi na novinarstvo, nego uopće na moj modus vivendi.

U posljednje vrijeme, istina ne javno, nego u inbox, a sve ove godine ponekad i na raznim forumima, izložen sam kojekakvim kritikama zbog čega kontinuirano forsiram vjeru (samo uoči petka i za sve blagdane), a s druge strane, poprilično se slobodno ponašam, oblačim, istupam, nema gdje me nema na dunjaluku, simpatiziram mnoge, ma koje vjere, boje, nacije i opredjeljenja bili (posebno mi se prigovara za poštivanje lika i djela Josipa Broza Tita i njegovog antifašističkog pokreta). E moji kritičari, mada je definicija inteligencije sposobnost prilagođavanja novonastaloj situaciji, ja je sve ove godine ne preferiram, po cijeni, da uopće nemam neki veliki koeficijent inteligencije. Naime, oni koji me poznaju kao dječaka, a tome najbolje svjedoči moja učiteljica Zrinka Knezevic, od osnovne do postdiplomskog isti sam manje-više ostao, kada su u pitanju pogledi i stavovi prema životu. I kao dječak sam išao u džamiju, istina nisam (na)klanjao skoro svaki vakat ko nakon obavljenog hadždža, da mi dragi Bog oprosti, poštivao sam ljude ma koje vjere, boje, nacije bili, a to sam i velikim djelom posebno pokazao za vrijeme nedavnog obilaska Svete zemlje, obišavši i Al-Aksu, Zid plača, Crkvu groba u Jerusalemu i Crkvu Isusovog rođenja u Betlehemu, te se pomolivši za sve narode, nacije… Prvenstveno za mir!!! To bi bilo ukratko što se tiče mojih vjerskih stavova, koji su prvenstveno u mom srcu i dragi Bog najbolje zna, ko je kakav. Ali isto tako, moram kazati, veliki sam antifašista, ljubitelj tih najsvjetlijih tekovina na našim prostorima za vrijeme Drugog i posljednjeg rata, agresije….

Uvijek sam prezirao nacionalizam, šovinizam, fašizam, nacizam, uvijek. Svijetla obraza kao pripadnik Armije BiH bio sam u jedinici na Trgu heroja u kojoj su mi bili između ostalih i komandiri Mario, Zoran, Safet… Dakle, da ne dužim više, jer bih na ovu temu moga modusa vivendi mogao napisati i moju četvrtu knjigu. Ko zna, možda je i napišem, jer mislim da je jedini modus vivendi na našim postorima zajedništvo, uzajamno poštovanje i činjenja dobrih djela. To je taj moj modus vivendi, drukčije ne znam!!!