ENG
Teško da je ovih vrelih srpanjskih dana bilo jasnijeg obrazloženja inicijative za ukidanje Trga maršala Tita i, kako ono, ‘odstranjenje toga zločinca’ sa zagrebačkog kremljovida; teško da je optužnicu protiv komunističkog krvoloka itko sažeo tako kratku, a potpunu, da joj nitko iz viteškog reda atentatora na crklog Maršala ništa dodati ni oduzeti nema: i Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, i Josip Jurčević i Zdravko Tomac i Jakov Sedlar i cijelo društvo iz studija Velimira Bujanca na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović potpisali bi je bez zadrške i ijedne intervencije.
Cjelokupna četvrtstoljetna revizionistička biblioteka, kompletna titologijska hrestomatija nove hrvatske historiografije stala je u tih par rečenica ‘srpanjske deklaracije’ – cijela povijest Titove komunističke Jugoslavije, što je Hrvate stajala tisuće najboljih sinova, razorila im mir, otela i uništila imovinu, porušila crkve i popalila sela, te uvela u neizrecivu bijedu, glad i beskrajne muke krvavog boljševičkog terora. Preciznija leksikografska jedinica pod J: Jugoslavija, na hrvatskom jeziku još nije napisana.
Tko je dakle autor citiranog ‘priloga za biografiju Josipa Broza’ i obrazloženja inicijative za ‘odstranjenje toga zločinca’ s trga pred Hrvatskim narodnim kazalištem?
Čovjek koji potpisuje ‘srpanjsku deklaraciju’ o Titovu naslijeđu zove se Rudolf Lüters, Nijemac je iz Darmstadta i za njega, osim Hasanbegovića, u Hrvatskoj malo tko zna. Kao i obično, netko sa strane realnije i objektivnije vidi složene i zapletene odnose u jednoj zajednici, nego što ih vide ljudi iznutra. A Lüters o Hrvatskoj i Hrvatima baš ništa nije znao prije nego što ga je posao doveo u Zagreb, gdje je dobro upoznao našu povijest i naše prilike: svega sedam-osam mjeseci prije nego će javno obznaniti svoje mišljenje o ‘zločincu Titu’, Rudolfa Lütersa je, nakon četrdeset godina u vojnoj službi, kao general-pukovnika Wehrmachta Adolf Hitler imenovao zapovjednikom njemačkih oružanih snaga u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – Befehlshaber der Deutschen Truppen in Kroatien.
Lütersova zanimljiva opservacija o ‘odstranjenju zločinca Tita’ kao ‘oslobađanju Hrvatske od biča krvavog boljševičkog terora’ zaista, eto, pripada širokoj javnoj raspravi o Brozu iz vrelih srpanjskih dana, ali prije sedamdeset četiri godine: doslovan je to tekst poznatog plakata s potjernicom njemačke komande za Josipom Brozom, općeg mjesta ratne ikonografije četrdesetih, koju je general Lüters baš nekako ovih dana, 21. srpnja 1943., potpisao kao ‘zapovjednik njemačkih četa u Hrvatskoj’. Na kraju njegova nadahnutog priloga javnoj debati o Trgu maršala Tita, objavljenog tih dana na svim zagrebačkim fasadama i banderama, stoji ono, svima znano: ‘…Zato će onaj, koji toga zločinca dokazano utamani ili ga izruči najbližoj njemačkoj oblasti dobiti nagradu koja je za to razpisana, a to je 100.000 Reichmaraka u zlatu.’
Zanimljiva je upadljiva sličnost – dobro, upadljiva stopostotna podudarnost – između teza, stila i rječnika Hitlerova generala, odnosno nekog urođeničkog ćate u njegovu public relationsu, Öffentlichkeitsarbeitu, iz srpnja 1943., s tezama, stilom i rječnikom hrvatskih revizionista iz srpnja 2017., uz cijeli dobro očuvani retorički instrumentarij Hrvatskog slova, Glasa Koncila, Bujice i Instituta Ivo Pilar. Zaključno, jasno, s tezom samog Zlatka Hasanbegovića, ‘da nam najljepši središnji trg nosi ime po osobi koja je utjelovila vrijednosti ideologije, poredak i državu koja je u savršenoj suprotnosti sa svim vrijednostima na kojima počiva moderna hrvatska država’.
‘U historiografskom smislu stvari su uglavnom jasne’, kaže tako u svojoj potjernici Befehlshaber Hasanbegović. ‘Tito je jedan od komunističkih diktatora, i sve ono što vrijedi kao ocjena globalne naravi komunističke vladavine vrijedi i za jugoslavenski komunizam: likvidacija svih stvarnih, potencijalnih ili izmišljenih neprijatelja, diktatura jedne Partije, ideološka indoktrinacija stanovništva, nametanje marksizma-lenjinizma kao jedinog dopuštenog svjetonazora i ideologije, ateizacija i ateistička promidžba, revolucionarna likvidacija građanskog društva i njegovih ustanova, uključujući i privatno vlasništvo, nacionalizacije i konfiskacije imovine.’
Podudarnost je, rekoh, zanimljiva i upadljiva – od Lütersovih ‘tisuća najboljih sinova’, ‘razorenog mira radnog građanina’, ‘otimanja Vaše imovine’ i ‘razrušenih crkava’ do Hasanbegovićevih ‘likvidacija svih neprijatelja’, ‘likvidacije građanskog društva’, ‘nacionalizacije’ i ‘ateizacije’ – ali zanimljivost i upadljivost ionako su temeljne grafičke zadatosti plakata. Ako, međutim, i nije toliko upadljiva, druga je jedna stvar mnogo zanimljivija: datum.
General-pukovnik Rudolf Lüters, naime, o užasima Titove jugoslavenske diktature govori srpnja 1943., gotovo pune dvije godine prije završetka rata, dvije godine dakle prije nego se Titova Jugoslavija uopće upisala na kartu Europe. Izuzev u slučaju da gdjetko stvarno misli kako je Lüters zabrinut za ‘mir radnog građanina’ i ‘najboljih sinova’, istinski užasnut ‘oduzimanjem imovine’, ‘razrušenim crkvama’, ‘popaljenim selima’, ‘neizrecivom bijedom, glađu i beskrajnim mukama’ – na kojemu mjestu valja podsjetiti da je riječ o Hitlerovu generalu – ‘krvavi teror’ o kojemu govori vrlo je precizan opis države u koju je kao zapovjednik njemačkih trupa došao. Iz te NDH, iz toga srpnja 1943., nacistička i ustaška propaganda isto, eto, govore o ‘odstranjenju zločinca Tita’ kao istog utjelovljenja ‘vrijednosti ideologije, poretka i države koja je u savršenoj suprotnosti sa svim vrijednostima na kojima počiva moderna hrvatska država’, kakav će biti i srpnja 2017. godine.
Jedva mjesec dana prije nego će Lüters u Zagrebu potpisati potjernicu za Brozom, malo južnije, u Otočcu, utemeljeno je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, tijelo na kojemu – džabe sve ustavne ‘izvorišne osnove’ i ‘tisućljetna nacionalna samobitnost’ – počiva cjelokupno državno pravo moderne Hrvatske, i bez kojega nikad, ni u najvlažnijim Hasanbegovićevim snovima, ne bi bilo Republike Hrvatske. Pa ipak, da ona nema nikakve veze sa ZAVNOH-om, Hasanbegović je više puta i izrijekom deklamirao, izravno se tako kvalificiravši za Öffentlichkeitsarbeit njemačke komande u Zagrebu: ako su sve vrijednosti Titove ‘ideologije, poretka i države u savršenoj suprotnosti sa svim vrijednostima na kojima počiva moderna hrvatska država’, a vrijednosti na kojima je počivala NDH, kako znamo i vidimo, u upravo savršenoj suprotnosti s ideologijom i poretkom Titova ZAVNOH-a, po zakonima fizike – ne postoje tri suprotnosti – ispada da Hasanbegović svoju potjernicu za Titom ispisuje ravno iz kancelarije Odnosa s javnošću Befehlshaber der Deutschen Truppen in Kroatien. Takvom ispadanju, najzad, zacijelo ne odmaže ona crna ustaška kapa na Hasanbegovićevoj glavi.
Zavodljiva grafička podudarnost Lütersova plakata za ‘odstranjenje zločinca Tita’ i Hasanbegovićeva pismenog podneska za ‘odstranjenje’ Titova trga ispostavlja se tako kao suštinska. Osim ukoliko štab partizanske vojske nije nekidan izmakao obruču na Sutjesci, i ako grupa bandita u Otočcu nije ovih dana osnovala komunističku vladu u sjeni, Jugoslavija je srpnja 2017. izvjesna fizička prošlost, pa kad Hasanbegović ‘odstranjujući’ Tita plaši ‘radne građane i seljake’ Jugoslavijom kao mračnom budućnošću, on zapravo svoju inicijativu antidatira u 1943., više govoreći o ‘vrijednostima’ Hitlerove NDH nego Titove Jugoslavije. Cijela njegova tupava teorija kako protivnici promjene naziva Trga maršala Tita memoriraju Jugoslaviju, a ne antifašizam, zapravo je poput čarape izvrnut njegov vlastiti motiv: ne smeta njemu Tito kao jugoslavenski diktator – što će, naravno, biti – već kao antifašistički vođa, što je, naravno, sada. Hasanbegoviću i kamaradima, ukratko, Tito ne smeta srpnja 2017., već im smeta srpnja 1943.
Otud valjda ovih dana – nema drugog objašnjenja – toliki njihov strah od Tita i Jugoslavije.
