ENG
Tišina etničkog čišćenja
Autor/ica 👤 Predrag Blagovčanin
Povezani članci
Foto: Aljazeera
„Opstrukcija je bila, jer bi se u suprotnom stvari riješile. Očigledno je da su politike u ovom prostoru prišle tom problemu na način da kupe što više vremena kako bi ljudi izgubili volju za povratkom u svoj rodni kraj. Odnosno, da prekriže taj dio svoga života. Imovina će ostati kao imovina, kuće i imanja, ali ljudi nema.“ Frano Piplović
Da je postojao barem minimum političke volje za ispunjenje Aneksa 7 Daytonskog mirovnog sporazuma Banja Luka danas ne bi dijelila sudbinu drugih etnički čistih sredina u Bosni i Hercegovini. Tokom ratnih dešavanja tadašnje vlasti Republike Srpske iz Banja Luke nasilno su protjerale hrvatsko i bošnjačko stanovništvo. Statistički gledano Banja Luku je u tom periodu napustilo 29.000 Hrvata, 28.000 Bošnjaka i 23.000 ljudi koji su se u tom trenutku izjašnjavali kao Jugosloveni.
Danas, u drugom najvećem bh. gradu prema objavljenim podacima popisa stanovništva živi 7.681 Bošnjaka, 5.104 Hrvata, a ostatak od 165.750 čine Srbi. Da su podaci iz popisa stanovništva u velikoj mjeri frizirani najbolje pokazuje stanje na terenu.
Hrvati u Banja Luci su prepušteni sami sebi
Voditelj studija evropske akademije banjalučke biskupije Frano Piplović naglašava da u Banja Luci i okruženju danas živi nešto manje od 4000 Hrvata. Ističe da je većina povratnika u Banja Luku starije i srednje životne dobi.
„Povratak Hrvata u Banja Luku se nije dogodio. Hrvata je prije rata bilo oko 29 tisuća, danas ih u samom gradu i okruženju ima manje od četiri tisuće. Kada govorimo o povratku sigurno se dosta više Bošnjaka vratilo u grad. Također, dogodio se i povratak Srba koji su bili protjerani iz Hrvatske jer je Hrvatska prihvatila svoju obavezu da ono što je vojska porušila tijekom operacija Bljesak i Oluja obnovi, što je velikim dijelom i urađeno. Takvi uvjeti nisu stvoreni za Hrvate u Banja Luci.“
Razloge malog broja povratnika hrvatske nacionalnosti u Banja Luku Frano Piplović vidi u činjenici da političke elite suštinski nisu imale ikada namjeru osigurati minimum uslova za povratak raseljenih lica.
„Opstrukcija je bilo sigurno, jer bi se u suprotnom stvari riješile. Očigledno je da su politike u ovom prostoru prišle tom problemu na način da kupe što više vremena da ljudi izgube volju za povratkom u svoj rodni kraj. Mnoge kuće ni dan danas nisu obnovljene. Što se tiče stanova priča je drugačija, jer su stanovi vraćeni. Jedan dio tih stanova je ostao u vlasništvu ljudi koji se nisu vratili zato što nisu imali posla.“
Prema riječima Piplovića, izostanak radnih mjesta, nedostatak sredstava za obnovu kuća, imovinsko-pravni odnosi, problemi su sa kojima se povratnici u Banja Luku svakodnevno susreću.
„Imate probleme sa zapošljavanjem gdje bi se trebali poštovati zakoni. Nažalost, to se ne poštuje. Također, nemogućnost dobijanja sredstava za obnovu, problemi imovinsko pravnog karaktera pogotovo na području grada Banja Luke, gdje je došlo do ekspanzije nelegalne gradnje pa tu imate zloupotreba u katastru i gruntu gdje su se prekrajali pojedini placevi. Ti ljudi lutaju jer ne znaju kod koga mogu svoje pravo ostvariti. Političari su napravili takve ograde da se njima jednostavno ne može prići. Onda ljudi dolaze kod biskupa Komarice za savjet. Katoličkoj crkvi je u velikom interesu da se ljudi vrate jer će na taj način oživjeti i vjerska zajednica.“
Piplović naglašava da pitanje povratka u ovom trenutku iniciraju isključivo ljudi koji se žele vratiti. Međutim, prema njegovom mišljenju politička volja za povratak ljudi ne postoji.
„Samo otvaranje tog postupka vraćanja ljudi znači i saniranje poremećenih odnosa koji su se dogodili. Ljudi na ovom prostoru vjeruju u suživot. Tih 20.000 ljudi koji su se prijavili za obnovu kuća, čekaju novac ali niko ne želi da dadne sredstva. Novca ima, ali politike neće da se dogovore i da kažu to je naš cilj. Hrvati na ovom području napušteni su od strane hrvatskih političara u BIH kao i od politike iz Hrvatske. Da je njima bilo u interesu da se ljudi vrate, vodile bi se kampanje.“
Politički problemi na nivou čitave Bosne i Hercegovine svakodnevnica su i povratnika hrvatske nacionalnosti u Banja Luci. Međutim, Frano Piplović napominje da su međuljudski odnosi na visokom nivou, što nije bio slučaj u prošlosti.
„Postoji osnova da se život vrati u svom punom kapacitetu ali činjenice su da svi problemi proizilaze iz loših politika i loših politicara. Postoje problemi koji su političke naravi i oni su očigledno identični na čitavom nivou BIH ali su rješivi samo da ima više volje i suradnje. Što se tiče samih ljudi tu problema nikakvih nema i surađuje se. Sukoba kakvih je nekad bilo više nema.“
Tišina u Šeheru odnosno Srpskim Toplicama
Uporedo sa protjerivanjem vlastitog stanovništva tadašnje lokalne vlasti u Banja Luci pokrenule su i proces mijenjanja identiteta grada. Sukladno toj ideji veliki broj naziva mjesnih zajednica, trgova i ulica je promijenjen. Pa tako danas naselja Mejdan, Budžak ili Gornji Šeher nose nazive Obilčićevo, Lazarevo i Srpske Toplice.
Upravo su Srpske Toplice odnosno Gornji Šeher mjesna zajednica sa većinskim povratničkim bošnjačkim stanovništvom. Ono što se može primjetiti jeste da su kuće obnovljene ali da u ovom naselju živi veoma mali broj stanovnika.
Nedžib Zukančić stanovnik naselja Gorni Šeher naglašava da veliki dio prijeratnog bošnjačkog stanovništva Banja Luku posjeti uglavnom ljeti, u periodu godišnjih odmora.
„Život je normalan, nema nikavih problema. Ovaj dio gdje ja živim je kao bošnjacki dio ali danas ovdje nema ni Bošnjaka ni Srba. Sve je to otišlo vani, a sa ljetom se vrate i obiđu imovinu. Što se tiče povratka ovdje su se vratili uglavnom penzioneri, a što se tiče naziva Srpske Toplice taj naziv niko ne koristi. Svi govore Šeher.“
Opstrukcije prilikom povratka bošnjačkog stanovništva u Banja Luku bile su izražene u periodu nakon završetka rata. Kakva je atmosfera tada vladala možda najbolje opisuju nemili događaji od 7. maja 2001. godine kada je prilikom polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhat-Pašine džamije oko 4000 srpskih nacionalista napalo 300 Bošnjaka. Zbog povreda koje je zadobio Murat Badić je nedugo nakon toga i preminuo.
Prema riječima Nedžiba Zukančića, međunacionalnih sukoba danas nema, a kako ističe najveći problemi Bošnjaka i Srba u Banja Luci su nedostatak posla.
„Nemamo problema i dan danas sa komšijama pravoslavcima se družim. Pijemo kafu idemo na slave i Bajrame. Živimo jedan normalan život međutim, narod pati i Bošnjaci i Srbi su ostavljeni bez posla i prepušteni sami sebi. Ovdje svako, pogotovo od mlađih ljudi bez obzira na nacionalnost samo traži način da pobjegne.“
Bošnjački i hrvatski povratnici u Banja Luci nažalost, ostavljeni su i zaboravljeni od strane vlastitih nacionalnih politika i deklarisanih zaštitnika nacionalnih interesa barem do svakog novog izbornog ciklusa. Tada problemi i izazovi povratnika u Banja Luci barem na kratko budu na marginama interesa javnosti. U međuvremenu dijele svakodnevnicu svih stanovnika drugog najvećeg grada u Bosni i Hercegovini. Nadu za boljim životom ako ne u gradu na Vrbasu onda u Minhenu, Oslu ili Frankfurtu.
Autor/ica 👤 Predrag Blagovčanin
