Što će nam uopće ovakav 1. maj, danas sveden jedino na kičasto-besmisleni privid s besplatnim grahom

Povezani članci

• Armin Huseinović: O zidovima parlamenta
• ZAKON O ZABRANI SRANJA PROTIV DOMOVINSKOG RATA
• Države – po mjeri koga i u čije ime?
• Zdravstvo u KS – Stručnjaci upozoravaju: Imamo organizacijski raspad sistema
• U mom gradu nitko ne radi pobačaj – utišani glasovi žena u javnom prostoru
• Esad Bajtal o knjizi Slave Kukića: Lopovluk u ime naroda

Proslavu 1. maja, međunarodnog praznika rada, hrvatsko društvo čeka jednako kao i proteklih desetljeća. Nezainteresirano, zabavljeno dnevnopolitičkim problemima, otklizavanjem zemlje u atmosferu mržnje i s ozbiljnim strahom od ekonomskog kolapsa.

Piše: Dragan Markovina- Telegram 

Trenutačno zbog situacije u Agrokoru. Stoga se zanimljivim čini osvrnuti se na retke nedavno preminulog Ante Perkovića, koji je u knjizi o Darku Rundeku i njegovim pjesmama, pišući o jedinoj kompletno cenzuriranoj pjesmi u povijesti jugoslavenskog rocka, ‘Radnička klasa odlazi u raj’, napisao da s današnjom pameti i godinama odmaka pjesma zvuči kao dokumentarna najava onoga što se polako valjalo iza lakta vremena, još nevidljivo i nedokučivo.

Snažno klerikalizirano i nacionalističko društvo

Ovdašnje, prvo deindustrijalizirano, a potom i snažno klerikalizirano te nacionalistički obojeno društvo zadržalo je proslavu međunarodnog praznika rada tek iz kurtoazije i poštivanja internacionalnih običaja, kao relikt jednog doba s kojim se željelo temeljito raskrstiti i s čijim se nasljeđem društvo do danas nije u stanju izboriti. U takvom društvu radnici su postali višak i u leksičkom smislu, dugo figurirajući kao djelatnici, što se tek u posljednje vrijeme počelo stidljivo mijenjati, a o njihovoj ulozi u sve monolititnijoj uvozničko-uslužnoj ekonomiji mogli bismo ispisati čitave disertacije.

Na tom putu između industrijskog radništva i suvremenog prekarijata, potpuno se izgubila klasa kao pojam i klasna svijest nekadašnjeg radništva, dok prekarijat u mnogome još nije niti osvijestio vlastitu poziciju, a kamo li definirao zajedničku svijest. Imajući sve to u vidu, ne treba čuditi to da od 1. maja i njegovog simboličkog značenja nije ostalo praktično ništa.

Nekad protest, a danas samo besplatan grah

Dok su u periodu između dva svjetska rata proslave ovog datuma predstavljale ujedno i protest protiv kraljevskog režima te bivale redovito praćene masovnim demonstracijama snažnog i proganjanog radničkog pokreta, u socijalističkom razdoblju pretvorile su se u državne manifestacije i idealnu izliku za cjelodnevne izlete i masovna druženja. Danas, nakon poraza te nestanka radničke klase i države koja je počivala na njezinoj mitologizaciji, praznik rada pretvorio se u dan u kojem se po Maksimiru i Marjanu dijeli besplatan grah, uz popratne isprazne govore sindikalista koje uglavnom nitko ne sluša i crvene garifule na reverima starijeg svijeta.

Ispraznost i otužnost takvog koncepta dodatno naglašava i činjenica da će tog dana, kao i svake od prethodnih godina biti otvoreni skoro svi dućani i trgovački centri, što nikako nije slučaj za vrijeme najvećih kršćanskih blagdana. Prevedemo li ovu činjenicu na suvremeni govor, lako ćemo zaključiti kako 1. maj naprosto više nije in. Sva nastojanja da se na bilo kojoj razini, pa makar i ovoj kičasto-besmislenoj, održi nekakav privid i smisao obilježavanja tog datuma padaju u vodu pred činjenicom da čak niti tog simboličkog dana armija potplaćenih radnika u trgovini ne konzumira niti simboličko priznanje za svoj rad.

Borba za osmosatno radno vrijeme i pristojan život

No ono po čemu je hrvatsko društvo još dalje od same biti tog praznika, odnosi se na voljni moment za traženjem promjena. Masovnost i snaga prosvjeda u Chicagu iz 1886. godine, izgledaju tako nestvarno prema apatiji kod nas. Sve što ovdašnje suvremeno radništvo producira je beskrajno čekanje da bude bolje i nada da neće izgubiti preostala radna mjesta, pa makar i s niskom razinom prava. Mukotrpno izboreno pravo na osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja, svelo se na cjelodnevni rad s minimalnom mogućnošću odmora i nikakvom mogućnošću kulturnog uzdizanja.

Kad se svemu tome pridoda crkveno inzistiranje na novotariji iz 1955., točnije na Svetom Josipu Radniku, kojim se uporno pokušava izbrisati čak i sjećanje na poruke iz Chicaga, zahvaljujući čemu ćemo opet slušati naricanja o brizi za radnika od strane jedne od najmoćnijih i najbogatijih institucija u zemlji, tragika će biti potpuna. Stoga bi umjesto graha i ispraznih govora, bilo dobro barem iznova se izboriti za osmosatno radno vrijeme i pristojan život.