Križari našeg doba

Izdvajamo

• Hrvatski narod, poručuje nam svijetli kardinal, izabrani je narod koji je svjestan cijene koju j pretrpio u križarskim ratovima, kao što je svjestan cijene koju mora platiti i u novom, kojega planira poduzeti uzoriti kardinal, a u cilju osvajanja Svete zemlje, ovaj put prostora hrvatskog medijskog entiteta kojeg su zauzeli, uzurpirali i oteli pripadnici nevjerničkih plemena, a u svrhu širenja netrpeljivosti i mržnje prema hrvatskom narodu. Upravo taj narod poziva svijetli kardinal, braću i sestre, vjernike, kojima nije svejedno ako netko gazi po njihovoj žrtvi, jer ono što je hrvatski narod propatio potrebno je vratiti, milom ili silom.

Povezani članci

• Osam sekundi
• U-JEDINJENE NACIJE
• Odgovor na destilovanu propagandu truta
• Kako Hrvati i Srbi zovu nekog ‘ko nije normalan?
• Bajtal: Od Ljubića nikad nismo čuli ništa dobro, nego je uvijek bilo u službi tenzija
• DALMATINKA

Potpuno je jasno, kako će hrabri hrvatski muževi ustati na poziv svog crkvenog velikodostojnika i kako će svim silama krenuti u još jedan križarski pohod na Svetu zemlju hrvatskog novinarstva koje će vatrom i ognjem očistiti od nevjernika, primajući za svoj trud plodove svog angažmana, a oni su, ako je vjerovati vjerodostojnosti hrvatske povijesti, pljačka, otimačina i nasilno istjerivanje iz područja koje se strateški označilo od nevjernika.

Križarske ratove, ako me pamćenje ne vara, a bubali smo ih u školi sve u šesnaest, vodili su tamo negdje od 1095. do 1230. godine, u slavu Krista, kršćanski vitezovi, a kako bi se od 11. pa do konca 13. stoljeća povratilo pravo i posjed Rimokatoličke crkve na određene teritorije i zemlju koju su im oteli muslimani. Ti iznimno brutalni pohodi na današnji Izrael, Jordan i Siriju opravdavali su se koječim, no temeljna poruka i vrijednost koja se koristila u propagandne svrhe, bila je „oprost grijeha“, ako se Svetu zemlju osvoji brutalnim ratom i razaranjem.

Tadašnjim crkvenim velmožama, vladarima i poglavarima, nije bio osobit problem „huškati“ hrabre vitezove za viši cilj, a hrabri kršćanski vitezovi jedva bi dočekali novu križarsku vojnu u kojoj su nesmetano mogli pljačkati, ubijati i to sve uz oprost grijeha. Sam period prvih poznatih ratova, koje je povijest nazvala križarskim ratovima, dogodio se, gle divnog čuda, usponom papinske vlasti u kršćanskom svijetu. Katolička crkva shvatila je moć koju je nastojala dodatno osnažiti podizanjem vjerničke svijesti, moć koju ima nad vladarima, plemstvom i rat protiv nevjernika za oslobađanje Jeruzalema mogao je otpočeti.

Oprost od svakog grijeha koji se počini u takvoj vojni bio je dodatni motiv i svećenstvo ga je shvaćalo iznimno ozbiljno. Iza svake lekcije povijesti o križarskim ratovima, iako im više ne pamtim niti godine, niti koji bi ih europski vladar pokrenuo, uglavnom je stajao određeni papa, ili nekakav visoki crkveni velikodostojnik. Tako i ovaj naš današnji, uzoriti, nije iznimka. Uistinu, zanimljiva je ta opsjednutost svećenstva zemljom, vladanjem, svetim ratovima, a najviše me fascinira kolika je njihova opsjednutost svjetovnim, umjesto transcedentalnim, u našem slučaju i konkretno, svojim okolišem, međama zemlje koja nije veća od predgrađa Milana, ali je naša i trebamo je križarski čuvati.

Tako se prošle subote oglasio i naš, domaći križar u zagrebačkoj katedrali, u homiliji povodom petnaeste obljetnice smrti Franje Kuharića, te se uvaženi kardinal Josip Bozanić, aludirajući na odluku zagrebačkog Županijskog državnog odvjetništva o odbijanju kaznene prijave protiv tjednika Novosti, osvrnuo na taj nemili događaj otprilike ovim riječima:

‘Braćo i sestre, mi vjernici, koji želimo živjeti u svjetlu Preobraženja, gledamo na Domovinu kao na dar. U brizi za nju kao dar trebamo pridonositi uređenju hrvatske države, svjesni svih žrtava i trpljenja koja su podnesena. I nije nam svejedno ako netko gazi po toj žrtvi, jer ono što je hrvatski narod propatio ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, metafore ili ironije.’

Da bi bolje razumjeli povod i potrebu nove križarske vojne, ovaj put u današnjici protiv vjekovnih neprijatelja mile nam Domovine, njenih pojedinih novinara, moramo se zapitati kome se uvaženi kardinal obraća i na kakvu brigu poziva svoju pastvu? Na što točno misli svijetli kardinal kada svojim ovcama tumači „što se ne smije“ i „što bi trebalo poduzeti“, a u svrhu Preobraženja, tj. gledanja na Domovinu kao na dar, dar koji trebamo brižno čuvati, njegovati i zalijevati, bespogovorno joj se klanjati, duboko svjesni svih žrtava koje su podnesene u križarskim ratovima da bi ona danas izgledala ovakvom.

Hrvatski narod, poručuje nam svijetli kardinal, izabrani je narod koji je svjestan cijene koju j pretrpio u križarskim ratovima, kao što je svjestan cijene koju mora platiti i u novom, kojega planira poduzeti uzoriti kardinal, a u cilju osvajanja Svete zemlje, ovaj put prostora hrvatskog medijskog entiteta kojeg su zauzeli, uzurpirali i oteli pripadnici nevjerničkih plemena, a u svrhu širenja netrpeljivosti i mržnje prema hrvatskom narodu. Upravo taj narod poziva svijetli kardinal, braću i sestre, vjernike, kojima nije svejedno ako netko gazi po njihovoj žrtvi, jer ono što je hrvatski narod propatio potrebno je vratiti, milom ili silom.

Ono što je hrvatskom, križarskom narodu potrebno činiti ozbiljno shvaćaju u uredništvu Slobodne Dalmacije, pa se Davoru Krili, dugogodišnjem novinaru i kolumnistu Slobodne, otkazuje tjedna kolumna, kao što se onomad otkazala kolumna Borisu Dežuloviću, kojeg se, uz Viktora Ivančića okarakteriziralo kao glavne neprijatelje, one koji šire mržnju i netrpeljivost prema hrvatskom narodu. Sveti cilj, pijedestal zvan Domovina, oprost grijeha svima koji krenu u još jednu pravedničku vojnu na slobodni teritorij i slobodu medija, koje su uzurpirali „nevjernici“, nije ništa drugo, doli puko ponavljanje starih matrica, pod novim strateškim okolnostima.

Naime, kada se Sveta zemlja očisti od nevjernika, njom će vladati idilični suvereni red, red kojeg neće narušavati kojekakvi novinari koji ismijavaju i obescjenjuju strateški postavljene žrtve, strateški pozvane muževe koji se neće libiti križarske vojne i strateške pozicije same matere crkve, koja se tim činom i pozivom, postavlja kao generalnim pokroviteljem Domovine, iako po Ustavu iste te Domovine, ona to nije, već je jasno određen sekularizam kao čuvar njena digniteta, žrtve i budućnosti. Sekularizam koji bi trebao upravo spriječavati nove križarske vojne, oprost grijeha i struktura, kao i zaštitu suvereniteta slobodnog teritorija koje se u uljuđenom i civilizacijskom svijetu naziva – slobodom medija. Red koji bi se trebao uspostaviti nakon te bojne, u medijima već postoji, no nikada nije jasno označen, a iza ove, konačne vojne valjda bi ga trebalo i označiti. Svi novinari koji ostanu vjerojatno bi trebali imati crvene križeve na prsima i krunice u rukama.

Potpuno je naime jasno, kako će hrabri hrvatski muževi ustati na poziv svog crkvenog velikodostojnika i kako će svim silama krenuti u još jedan križarski pohod na Svetu zemlju hrvatskog novinarstva koje će vatrom i ognjem očistiti od nevjernika, primajući za svoj trud plodove svog angažmana, a oni su, ako je vjerovati vjerodostojnosti hrvatske povijesti, pljačka, otimačina i nasilno istjerivanje iz područja koje se strateški označilo od nevjernika.

Treba li napomenuti da će za taj hrabri čin, svi oni dobiti beneficije, nagradu i oprost grijeha?