Sjećanje na Saliha-Salku Ćurića

Povezani članci

• Fra Luka Markešić: Ne može se ova zemlja više dijeliti
• Živimo maglovitu i zagađenu stvarnost
• Ahmet Kurt: Politička topografija Mostara
• “Mostarsko ljeto” od 17. jula do 22. augusta: Cilj je noći učiniti ljepšim
• Hommage Neđi Kovačeviću: Bio je kozmopolita u muzici
• Mostar moj grad

Salih –  Salko Ćurić, ljudska i sportska legenda!

Ljudska gromada od krvi i mišića, veliki humanista sa srcem i dušom.
Sportista nad sportistima! Pionir i utemeljitelj karatea na našim prostorima, nosilac crnog pojasa, majstora najvećega ranga. Vrijedan i sposoban intelektualac, diplomirani inžinjer elektrotehnike, porodičan ali iznad svega plemenit otac i suprug! Borac Armije RBiH koji je svoj život dao u odbrani voljene domovine! Naš sugrađanin za ponos i diku, rođeni Mostarac!

Ukratko bio bi to šturi portret moga i našeg Saliha-  Salka Ćurića!

Upravo sam jučer, dana 22. marta, 2017. godine, posjetio mezar, ovoga velikana i palog borca Armije BiH, u haremu Lišani, učinio ovaj snimak, radi sjećanja i podsjećanja. Na bašluku pročitah i sljedeću poruku iz Kur’ana: 154: „Ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli, mrtvi su. Ne, oni su živi, ali to vi ne osjetite„.

Neka nam naš Salih, Salko mirno počiva. Lahka mu bila zemlja mostarska!

Trajno će biti čuvan u sjećanjima punim poštovanja, ljubavi, i neizmjerne zahvalnosti za sve što je bio, prije svega, kao ČOVJEK, a onda SPORTSKA VELIČINA! Jer, što bi Mak rekao, za ovakve veličine: “Smrt nije kraj i smrti zapravo i nema!”

Malo je riječi za podsjećanje, jer rahmetli Salko zaslužuje sva najveća, bar posthumno, državna i sportska priznanja za doprinos sportu i sportskim aktivnostima i za obrazovanje mladih generacija u ovom plemenitom borilačkom sportu. Ponos je svoje porodice i djece ali i hiljada i hiljada mladih i sposobnih sportista koje je obučavao, obrazovao i vaspitavao u duhu ljudskih i sportskih vrlina, kao najvećih ljudskih vrijednosti!

Upoznao sam prvi put moga Salku, tako od milja nazvanog, početkom 70-tih godina, kada sam došao u Mostar. U samom startu opčinio me je i oduševio. Od trenutka kada je mojoj djeci i meni, nakon poznanstva, susretljivo prikazao i mnoge njegove filmove iz Japana, kolijevke ovog sporta, sa brojnim borilačkim scenama, nakon njegovog neposrednog učešća u istim događajima, što je bilo fascinantno, postali smo njegovi i ovoga sporta veliki zaljubljenici. Moja djeca, sin i kćerka, odmah su počeli trenirati karate, a ja sam od tada postao angažovani sportski radnik i dogurao sam do Predsjedništva Karate saveza Jugoslavije. Normalno da sam počeo pratiti sva dešavanja i sve manifestacije karatista, njihova kampovanja i seminare, razne klupske aktivnosti kao i cjeloviti angažman i napredak ovih sportista, od kojih su mnogi postali vrsni i priznati majstori i izvan granica BiH. U svemu ovom, važno je napomenuti da je naš Salko bio “alfa i omega” svih ovih aktivnosti, neposredni rukovodilac i trener, organizator, sudija i ispitivač na seminarima i prilikom polaganja za sve nosioce raznobojnih pojaseva u karateu.
Naš Salko je bio ne samo veliki sportista, već i pedagog i vaspitač i roditelj, koji je uvijek imao istančan pristup svakom kandidatu, kao da je njegov najrođeniji član porodice. On je to, malo je reći znao, on je to i primjenjivao u svojim svakodnevnim aktivnostima. Naš je Salko bio i pravi asketa, u pozitivnom smislu te riječi, bio je ljudska gromada i veličina, a svi mi, koji smo ga bolje poznavali, znamo da je to bio čovjek Duša, koja se krila iza fizičkog izgleda, skladno građenog. Silni redovni treninzi i totalni sportski život koji je upražnjavao, svakako su uticali da se i oblikuje takvo sportsko tijelo, uz dušu i srce, puno ljubavi prema svima koji su imali sreću da ga upoznaju i sa njim se druže.
Baš, sam takvog i sam poznavao rahmetli Salku. Mnogo toga lijepog
moglo bi se reći za njega. Ali ovih nekoliko redova, koje mu posvećujem, uz izraze poštovanja i suosjećanja sa njegovom poštovanom porodicom i prijateljima, samo su ram za portret ovog ljudine, uz koji idu samo LIJEPE RIJEČI! Veliku zahvalnost i ljubav dugujem svojoj djeci, kojoj je upravo Salko, bio uzor i ponos jer im je udahnuo i vjeru i snagu i vještinu da postanu doživotnim zaljubljenicima ovoga sporta i svih njegovih dobrih ljudi, koji su ga upražnjavali. Uz djecu sam se i sam “kalio” i kao čovjek, roditelj i sportski zaljubljenik!
Ova prisjećanja, upravo danas ispisuje, u zlu vaktu, kada su i naši političari u vlasti iz reda Bošnjaka, guzonje i foteljaši, podanici i poltroni, okupirani sopstvenim interesima, te zaboravljaju na ljudsku veličinu i gromadu, koja je u svojim mladalačkim danima, darovala i svoj mlađani život u borbi, za sve ovo što oni danas uživaju. Zaboravili su na našeg Saliha, nažalost i njegovi suborci sa kojima je bio u prvim borbenim redovima, kao i njegovi sugrađani, čiju je djecu učio svim ovim vještinama. Dok su naši susjedi, preko puta i „U“ stanici, mogli riješiti i hoditi ulicama Mile Budaka, Lorkovića, Stepinca i inih njihovih „zaslužnih„ bojovnika i u glavnom gradskom parku postaviti pistu Bruce Lee, njihovom karatisti, za pitanje je zašto to i naši foteljaši nisu mogli inicirati i realizirati, da se bar na Elektrotehničku školu u Šantićevoj ulici, postavi i ime našeg elektro inžinjera, našeg heroja i borca, sportskog velikana i ljudine, rahmetli Saliha- Salke Ćurića.

Nemojte pokušavati, da nas lažete i obmanjujete, sa koje kakvim lažima i obmanama, ciničnim i demagoškim razlozima, za opravdanjem vašeg nehata, nerada i zaborava.

Naš Salih-Salko, dao je svoj mlađani život tačno 25. maja 1992. godine, dakle, kao mlađani velikan, na dan mladosti, zato se i potrudite, još nije kasno, da se do toga datuma i ovo riješi.