Lagumdžijini titoisti, zašto odbacujete Titov federalizam?

Autor/ica 2.2.2011. u 06:04

Povezani članci

Pokušavao je šef SDP-a Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija u Stankovićevoj ‘NU2’ balansirati oko toga da BiH mora biti i tronacionalna i građanska država, i barem dio emisije bio je uvjerljiv. Ali onda ga je u jednom trenutku jezik izdao i ispao iz balansa, a njegova priča postala je neuvjerljiva i iritantna.

Gotovo sam siguran da Lagumdžija nije svjestan tog trenutka i odmah ću ga podsjetiti. Bilo je to kada je jedini put u šezdeset minuta pokušao biti duhovit, pa se narugao da će za ovotjedni zagrebački susret Predsjedništva BiH (Komšić, Izetbegović, Radmanović) s Josipovićem i Kosor biti potreban širi crveni tepih.

Aluzija je jasna, šefu bosanskohercegovačkog SDP-a smiješno je do suza da državni vrh BiH čini nešto na šest, a ne na dvije noge, kao u, jelte, svim ‘normalnim’ državama. Rado bih se i sam pridružio tom grohotnom humoru, ali ne vidim u čemu je štos. Dobro, jasno je da Predsjedništvo BiH sliči na krepanu ulješuru jer nije u stanju realizirati svoje ne tako beznačajne ovlasti zbog notorne činjenice da se tri člana, po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat, nisu u stanju skoro ni o čemu dogovoriti. I onda, jasno, izgledaju kao šef države od gipsa ili od kukuruzne komušine. Ali što je alternativa?

Da tog šefa čini jedan čovjek, kojeg će na jedinstvenoj listi birati Hrvati, Srbi i Bošnjaci? Da, to bi bilo idealno, i sve bi tu bilo za pet kada bi i BiH bila idealna država, ali ona to, žalibože, jednostavno nije. Ne može ni biti nakon teškog i krvavog četverogodišnjeg rata u devedesetima, koji je jedino na prostoru BiH izgledao kao pljunuta replika Drugog svjetskog rata; nigdje, ni u Hrvatskoj, još manje na Kosovu, a najmanje u Sloveniji, to nije bilo tako. To je kao jaružalom ucrtalo duboke etno-psihološke podjele i razdjelnice u ovoj zemlji, s kojima se čovjek ne mora složiti, može ih i prezirati, ali nije pametno praviti se da one ne postoje.

A s Lagumdžijom je baš takav slučaj. On nikako ne može razumjeti zašto bh-Hrvati protestiraju što njihovog člana Predsjedništva BiH praktički biraju Bošnjaci, tako da ispada da je to nekakav spor nastao iz hrvatskog inaćenja, što uopće nije točno. Ni Bošnjaci sigurno ne bi htjeli da im u drukčijoj demografskoj konstelaciji člana Predsjedništva biraju Hrvati, a da im to rade Srbi ili obratno – Srbima Bošnjaci – naprosto je nezamislivo. I što sad? Netko će reći da je time definitivno utaban put za BiH podijeljenu u tri nacionalna tora, što na prvi pogled izgleda uvjerljivo, ali realan i emotivno usidren političar zaključit će drukčije – da to može biti polazna točka i za pretvaranje BiH u zdravu federalnu državu.

Vratit će se Valter…

Sada je pojam federacije u BiH na silno lošem glasu, posebno među bošnjačkim političarima, kao da su se u federalizmu zbila sva zla ovog svijeta, iako je, naravno, riječ o sasvim normalnom, često i superiornom, obliku državnog uređenja. Paradoksalno, ali baš bi Lagumdžija to trebao najbolje razumjeti. Objasnit ću. Kod Stankovića je rekao da se pobjedom SDP-a na izborima ‘Valter vratio u BiH’. Valter je, zna se, slavljeni komunistički ilegalac i obavještajac koji je u kultnom filmu Hajrudina Krvavca pretvoren, pomalo u ‘mirko-slavkovskoj’ maniri, i u ultimativnu partizansku ikonu.

Dakle, šef titoističkog SDP-a sada je i dodatno zatalambasao na Titovo ime. Protiv toga nemam ništa, štoviše može me se, priznat ću, lako time kupiti, osim ako ne prijeđe u karikaturu (svakogodišnji vašari nostalgije u Kumrovcu) ili u selektivno čitanje činjenica. Kod šefa SDP-a BiH radi se baš o ovom drugom, o pristranoj selekciji činjenica. Jer, druže Lagumdžija, zar baš Tito nije uzdigao vama toliko zazorni federalizam na razinu smislenog i funkcionirajućeg političkog uređenja, i zar onda ne bi bilo uputno da se o tome razmisli i u kontekstu poželjnog uređenja Bosne i Hercegovine. Dobro, u Titovo vrijeme BiH nije bila federalno, nego unitarno organizirana republika-država, ali sa striktno provedenim ključem nacionalnog pariteta, isto kao i na razini savezne države.

Ne bi, dakle, bilo nikakvo svetogrđe ako bi Lagumdžijin SDP i najveće bošnjačke stranke preuzeli, ili barem razmislili o preuzimanju, federalnog modela iz bivše Jugoslavije. Uostalom, nije li se u Titovo vrijeme Bosnu i Hercegovinu i nazivalo ‘Jugoslavijom u malom’? Kada bi se tako učinilo, trenutno bi se postiglo nekoliko važnih ciljeva, ostat ću na tri. Prvo, federacijom na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, a ne kao sada na polovici njenog teritorija, najefikasnije bi se pariralo Dodikovoj Republici Srpskoj, koja sada funkcionira kao država u državi, još gore – kao jaka i monolitna država unutar slabe, razjedinjene i raštimane.

Drugo, otpala bi sumnjičenja da najveće bošnjačke stranke odbacuju federalno uređenje da bi primjenom izbornog modela ‘jedan čovjek, jedan glas’ nadglasale druga dva naroda, i time zapravo na mala vrata preuzele srbijansku politiku Slobodana Miloševića s kraja osamdesetih godina. Treći cilj čak je pomalo vickast, iako mi nije namjera da ovdje nekoga zabavljam i uveseljavam. Lagumdžijinom SDP-u i Tihićevom SDA-u ovim bi se pružila sjajna prilika da do sita zadirkuju Srbe i Hrvate, koji su prednjačili u razbijanju Jugoslavije, da sada žele obnovu male južnoslavenske federacije, a oni im, eto, velikodušno ispunjavaju tu želju.

To bi imalo ljekovit učinak na politički vrh nekadašnje Herceg-Bosne, koji je ne tako davno optirao za razlaz BiH i odlazak pod skute matice Hrvatske. A sada, o nebesa, kuka da treba sačuvati ‘duh Bosne’. I gura se u vlast Federacije BiH, gdje ih Lagumdžija neće, zbog čega mora intervenirati Bakir Izetbegović da se ondje pripusti barem jedan od dva bh-HDZ-a. To je posebno u slučaju Čovićevog HDZ-a kilometrima daleko od dobrog, a desetke od idealnog rješenja, jer je ta stranka i dalje skandalozna nacionalistička grdoba, mada ne više i aktivno separatistička i iredentistička.

Ali i to je bolje nego pustiti da prevlada tvrdokorna Lagumdžijina ‘građanska’ opcija, koja je sada, uz lajavog Dodika, glavni generator neke nove runde secesionizma u BiH.

tportal.hr