NATO, SAD i evropski saveznici: Povlačenje crvenih linija

Ta javna izjava nije bila loša – ustvari, bila je trezvena, praktična, jednostavno rečena, gotovo lirska u nekim dijelovima (kao i izvještaji NATO-a). Takođe, bila je bogata referencama na istorijske momente ključne za razumijevanje vrijednosti NATO-a, koje Mattis očito poznaje. Ako vam je trebala garancija da Mattis ne samo da poznaje NATO, nego ga i osjeća, ova izjava je to potvrdila.

Ali šta je sa “ograničavanjem opredjeljenja”? To je vrlo jasno ultimatum, iako, ako razumijete kontekst, donekle ublažen. Mattis je otišao korak dalje od svog prethodnika Boba Gatesa, koji je 2013. godine u svom poznatom govoru u Briselu upozorio da bi bez zalaganja američkih saveznika budućnost NATO-a bila mračna i neizvjesna. Mattis je rekao da je politički neodrživa situacija na koju je Gates upozorio stigla u Washington s dolaskom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD. Izjava je bila zamišljena kao motivacijski govor: svi ili navucite svoje čarape ili nešto drugo. Dio iza “ili” je još uvijek nejasan.

Nakon što povučete crvenu (ili barem ružičastu) liniju, teško je vratiti se unazad. Neki NATO saveznici nikada neće dostići vojni budžet od 2 posto i njih nekoliko, ako i to, će pokazati veliki napredak do kraja godine. I šta onda? Hoće li SAD povući okidač i ograničiti naše opredjeljenje – i što bi to uopšte značilo? Vjerojatno ćemo se suočiti s ovom neugodnom situacijom u godini ispred nas i nećemo imati luksuz da ingorišemo tu odluku.

Američki ministar obrane James Mattis poslao je poruku američkim saveznicima koja se mogla čuti puno puta tokom izborne kampanje Donalda Trumpa: izdvojite više sredstava za obranu ili možete očekivati da će SAD “ograničiti predanost Savezu”. Evropske članice Sjevernoatlantskog saveza su se s ovim složile, ali neće nužno žuriti da izađu ususret zahtjevima SAD-a.

Evropske članice NATO-a znaju da će možda morati igrati vodeću ulogu u budućim operacijama NATO-a, ako se ona bude odvijala na prostoru koji je od veće važnosti za njih nego za SAD.

To je, u suštini, ono o čemu je Mattis je govorio svojim kolegama u NATO-u. Umjerenija intervencionistička politika zvaničnog Washingtona može biti čak i dobrodošla – na taj način Evropa neće biti pod pritiskom da šalje svoju vojsku u kontroverzne sukobe. I neće biti posebno željna igrati značajniju ulogu u operacijama u Iraku ili Afganistanu, koje su, prije svega, američki interes.

Ako se ispostavi da je Trump nezainteresovan za globalna pitanja, što je bio slučaj u prvom mjesecu njegovog mandata, ove zemlje će samo nastaviti da se kreću prema alternativnim sigurnosnim aranžmanima o kojim se već diskutuje.

Gdje idu Sjedinjene Američke Države?

Ne otvarajući svoje karte, Trump vrši pritisak na američke saveznike da povećaju svoje državne budžete za odbranu. SAD to od evropskih zemalja traži već godinama, ali s ograničenim uspjehom. Trump želi vidjeti više posvećenosti od saveznika – i to s pravom.

Zašto bi američki porezni obveznici dugoročno finansirali 72 posto proračuna NATO-a, a evropske članice sve zajedno finansirale ostatak? Ni Njemačka, jedan od vodećih svjetskih izvoznika, nema dobar odgovor na to pitanje.

Neophodna je puno bliža saradnja između evropskih članica. Tako bi, bilo da predsjednik Trump donese odluku za ili protiv NATO-a, Njemačka i druge evropske članice u konačnici bile u boljoj poziciji, jer bi imale veću ulogu u odlučivanju o pitanjima odbrambene politike. Snaga je jezik koji Trump razumije i poštuje.

Jača Evropa bi u konačnici impresionirala i Moskvu. Do sada je ruski predsjednik Vladimir Putin Evropsku uniju shvatao ozbiljno samo kad je u pitanju ekonomija. Ali kad god se radi o globalnoj sigurnosti, zove Bijelu kuću.

Ako NATO savez želi nastaviti postojati i ostati relevantan, Njemačka mora biti spremna to i platiti, kao i druge evropske članice.

Radio Slobodna Evropa