Erih From: Umijeće ljubavi ~ Imati ili biti

Povezani članci

• DIDOVI I UNUCI
• Svi Srbi u jednoj državi
• “Potočarske sjene” – bogatim kulturnim programom Konjičani obilježavaju godišnjicu genocida u Srebrenici
• HDZ-ov treći zec ispada iz utrke već u prvom krugu
• MEKANI POKLON ZA BOŽIĆ
• Pakao siromaštva

Je li ljubav umijeće? Ako jest, ona zahtijeva znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje koje se rađa slučajno, nešto što čovjeka »obuzme« ako ima sreću? Ova mala knjiga se zasniva na prvoj pretpostavci, dok danas većina ljudi nesumnjivo vjeruje u drugu. Činjenica je da ljudi ne smatraju ljubav nevažnom. Oni su gladni ljubavi: iako gledaju bezbroj filmova o sretnim i nesretnim ljubavima, iako slušaju stotine tričavih pjesama o ljubavi — ipak će jedva itko pomisliti da bi išta trebalo naučiti o ljubavi. To se čudno stanovište zasniva na više pretpostavki koje, ili pojedinačno ili kombinirano, teže da ga podrže. Većina ljudi shvaća problem ljubavi ponajprije kao problem kako biti ljubljen a tek onda kao problem voljenja, kao problem nečije sposobnosti da voli. Zato je za njih problem: kako biti ljubljen, kako biti vrijedan ljubavi. U težnji za tim ciljem oni slijede nekoliko putova. Jednim se naročito služe muškarci, a to je put koji im obećava uspjeh, moć i bogatstvo, koliko socijalna granica nečije pozicije dopušta. Drugi su put osobito izabrale žene, one se trude da budu privlačne, njegujući tijelo, uređujući odjeću itd. Ostali se načini postizavanja privlačnosti, koje usvajaju i muškarci i žene, sastoje u razvijanju ugodnih manira, zanimljive konverzacije, u skromnosti, dobronamjernosti, u nastojanju da se bude od koristi. Mnogi od načina da postanemo vrijedni ljubavi isti su kao i načini kojima postizavamo uspjehe: »zadobiti prijatelje i utjecajne ljude«. Zapravo, ono što većina ljudi u našoj kulturi podrazumijeva pod — biti vrijedan ljubavi — u suštini znači »-biti popularan« i »imati sex-appeala«. Pošto smo usvojili stanovište da se nema što učiti o ljubavi, druga premisa je pretpostavka da je problem ljubavi problem objekta, a ne problem sposobnosti. Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela. Za to stanovište postoji više razloga čije porijeklo moramo tražiti u samom razvitku modernog društva. Jedan je razlog velika promjena u izboru »objekta ljubavi« koja se zbila u dvadesetom stoljeću. U viktorijansko doba, kao i u mnogim tradicionalnim kulturama, ljubav većinom nije bila spontano lično iskustvo koje je moglo dovesti do braka. Naprotiv, brak je bio ugovaran prema konvenciji — ili između porodica partnera, ili pomoću bračnog pregovarača, ili bez takvih posrednika. Brak je sklapan iz socijalnih motiva, a pretpostavljalo se da će se ljubav razviti pošto je brak već sklopljen. U posljednjih nekoliko generacija ideja romantične ljubavi je postala gotovo univerzalna na Zapadu. U Sjedinjenim Državama, mada obziri konvencionalne prirode nisu potpuno odsutni, ljudi u velikoj mjeri traže »romantičnu ljubav«, lični doživljaj ljubavi, koji ih zatim treba da dovede do braka. Ta nova ideja slobode u ljubavi morala je znatno uvećati važnost objekta nasuprot važnosti funkcije. S tim je faktorom usko vezana i druga karakteristična osobina suvremene kulture. Čitava se naša kultura zasniva na apetitu za kupovanjem, na ideji uzajamno korisne razmjene. Sreća suvremenog čovjeka sastoji se u zadovoljstvu što mu ga pruža gledanje izloga i kupovanje svega onoga što on sebi može priuštiti da kupi, bilo za gotovinu, bilo na otplatu. On (ili ona) promatra ljude na sličan način. Za muškarca je privlačna djevojka, a za ženu privlačan muškarac, nagrada koju traže. »Privlačan« obično znači zgodan omot osobina koje su popularne i tražene na težištu personalnosti. Ono Što specifično čini ličnost privlačnom ovisi o modi vremena, u fizičkom kao i duhovnom smislu. Dvadesetih godina bila je privlačna djevojka koja puši i pije, koja je neuglađena i izazovna; danas moda više zahtijeva privrženost domu i povučenost. Pri kraju devetnaestog i na početku ovog stoljeća muškarac je morao biti agresivan i ambiciozan — danas mora biti društven i tolerantan, kako bi imao privlačan »omot«. Na svaki način, čovjek se zaljubljuje u partnera takvih ljudskih kvaliteta kakve su dostupne njegovoj vlastitoj mogućnosti razmjenjivanja. Spreman sam, dakle, za pogađanje: predmet mora biti poželjan sa stanovišta njegove socijalne vrijednosti, a u isto vrijeme mora me željeti uzimajući u obzir sve moje otvorene i prikrivene osobine i mogućnosti. Tako se dvije osobe zaljubljuju kad osjećaju da su našle najbolji raspoloživi predmet na tržištu, uvažavajući ograničenja vlastitih prometnih vrijednosti. Kao i pri kupovanju nekretnina, često prikrivene mogućnosti, koje se mogu razviti, igraju znatnu ulogu u tom pogađanju. Ne hi nas trebalo iznenaditi da u društvu, u kojem tržišna orijentacija prevladava i u kojem je materijalni uspjeh vrhunska vrijednost, i ljudski ljubavni odnosi slijede obrazac razmjene koji vlada na tržištu roba i radne snage. Treća greška koja vodi do pretpostavke da nema ničega što treba učiti o ljubavi leži u zbrci između početnog doživljaja »zaljubljivanja« I trajnog stanja »ljubavi« ili, bolje rečeno, »ostajanja « u ljubavi. Ako dvoje ljudi koji su bili stranci, kao što svi mi jesmo, iznenada dopuste da se zid između njih sruši, osjete bliskost, sjedinjenost, taj trenutak sjedinjenja jedan je od najblaženijih, najuzbudljivijih doživljaja u životu. Taj doživljaj je još krasniji i čudesniji za osobe koje su bile osamljene, izolirane, neljubljene. To čudo iznenadne intimnosti često je olakšano ako je spojeno sa seksualnom privlačnošću i zadovoljenjem, ili njima potaknuto. Međutim, ta vrsta ljubavi nije po samoj svojoj prirodi trajna. Dva se bića dobro upoznaju, njihova intimnost gubi sve više svoj čudesni karakter, dok njihov antagonizam, njihovo razočaranje I uzajamna dosada ne ubiju i ono što je još preostalo od prvotnog uzbuđenja. Ipak, oni to sve ne znaju na početku: zapravo, oni uzimaju intenzitet zanesenosti, ono »ludovanje« jednoga za drugim, kao dokaz intenziteta njihove ljubavi, dok to može svjedočiti samo o stupnju njihove prijašnje osamljenosti. To stanovište — da ništa nije lakše nego ljubiti — ostalo je i dalje pretežno shvaćanje o ljubavi unatoč obilnim dokazima o suprotnom. Nema gotovo nijedne aktivnosti, ili pothvata, koji, kao ljubav, započinju s tako velikim nadama i očekivanjima, a koji se ipak tako redovito izjalovljuju. Kad bi to bio slučaj s bilo kojom drugom aktivnosti, ljudi bi bili radoznali koji su razlozi tom neuspjehu i šta bi čovjek mogao uraditi da to poboljša — ili bi se naprosto odrrekli svakog nastojanja. Budući da je to drugonemoguće kad se radi o ljubavi, čini se da po-stoji samo jedan način da se prevlada neuspjeh u ljubavi — da se istraže razlozi tom neuspjehu i da se nastavi proučavanjem smisla ljubavi. Prvi korak u tom nastojanju je spoznaja da ljubav predstavlja umijeće, baš kao što je život umijeće; ako želimo saznati kako se ljubi, moramo i dalje nastojati u istom smislu kao što to moramo činiti kad želimo svladati bilo koje drugo umijeće, recimo muziku, slikarstvo, drvodjelstvo, umijeće medicine, ili inženjerstva. Koji su nužni stupnjevi u ovladavanju bilo kojim umijećem? Proces ovladavanja umijećem može se prikladno podijeliti na dva dijela: jedno, ovladavanje teorijom, i drugo, ovladavanje praksom. Ako želim ovladati umijećem medicine, moram prvo poznavati činjenice o ljudskom tijelu i o različitim bolestima. Kad imam sve to teorijsko znanje, nisam nikako mjerodavan u ocjeni umijeća medicine. Postat ću majstor tog umijeća istom poslije velike prakse, dok se rezultati mog teorijskog znanja i moje prakse ne stope u jedno — u moju intuiciju, tu suštinu majstorstva u svakom umijeću. Ali, i pored svladavanja teorije i prakse, postoji i treći faktor nuždan da netko postane majstor u bilo kojem umijeću — ovladavanje umijećem mora biti naš najviši cilj. Ništa nam u životu ne smije biti važnije od tog umijeća. To vrijedi za muziku, medicinu, drvodjelstvo — a i za ljubav. I možda ovdje leži odgovor na pitanje zašto ljudi u našem društvu tako rijetko pokušavaju da savladaju to umijeće, čak usprkos svojim očitim neuspjesima. Unatoč duboko ukorijenjenoj žudnji za ljubavlju, gotovo se sve drugo smatra važnijim od ljubavi: uspjeh, prestiž, novac, vlast — gotovo svu svoju energiju upotrebljavamo da saznamo kako da postignemo te ciljeve, a vrlo se malo trudimo da ovladamo umijećem ljubavi. Zar se samo ono smatra za vrijedno truda čime se može steći novac, prestiž, a ljubav, koja koristi »samo« duši, ali je nekorisna u modernom smislu, predstavlja luksuz na koji nemamo pravo trošiti mnogo energije? Kako bilo da bilo, mi ćemo dalje razmatrati umijeće ljubavi u smislu prijašnje razdiobe: prvo ću razmatrati teoriju ljubavi — a to će obuhvatiti veći dio knjige, i zatim ću razmatrati ljubavnu praksu — tek onoliko koliko se može reći o praksi na ovom kao i na bilo kojem drugom području.

( Erih From: Umijeće ljubavi )

IMATI ILI BITI

Budući da je društvo u kojem živimo posvećeno stjecanju imovine i ostvarivanju profita, rijetko nailazimo na neku potvrdu bivajućeg načina postojanja pa većina ljudi način postojanja temeljen na imanju vidi kao najprirodniji, čak kao jedini prihvatljiv način života. Sve to ljudima znatno otežava razumijevanje prirode modusa bivanja, kao što otežava I shvaćanje da je imanje samo jedna od mogućih orijentacija. Ipak, ta dva pojma ukorijenjena su u ljudskom iskustvu. Ni jednog od njih ne bi trebalo, a i ne bi bilo moguće, proučavati na apstraktan, posve cerebralan način. Oba se pojma konkretno javljaju u našem svakodnevnom životu pa se na takav — konkretan — način moramo njima baviti. Sljedeći jednostavni primjeri izražavanja imanja i bivanja u svakodnevnom životu mogu pomoći čitaocima u razumijevanju tih dvaju alternativnih načina postojanja.

UČENJE
Studenti orijentirani na modus imanja posjećivat će predavanja, slušajući riječi i shvaćajući njihovu logičku strukturu I njihovo značenje te će, najbolje što mogu, u svoje bilježnice s patent-zatvaračima zapisivati svaku riječ tako da kasnijemogu naučiti svoje bilješke i proći na ispitu. Ali sadržaj ne postaje njihov osobni sistem misli, ne obogaćuje i ne proširuje ga. Umjesto toga, oni riječi koje su čuli preinačuju u čvrsti skup misli ili u cijele teorije koje pohranjuju. Student i sadržaj predavanja jedan drugome ostaju strani, osim Što je svaki student postao vlasnik tuđih iskaza (nekoga tko ih je ili sam stvorio ili preuzeo iz nekog drugog izvora). Takvi studenti imaju samo jedan cilj: zadržati »naučeno«, bilo tako da to pažljivo utisnu u svoja pamćenja, bilo tako da pomno čuvaju svoje bilješke. Oni ne moraju proizvesti ili stvoriti ništa novo. Zapravo, tipove ljudi orijentirane na imanje nove misli ili nove ideje uznemiravaju, jer stavljaju u pitanje njihovu ukrućenu skupinu podataka. Nekome kome je imanje glavni oblik odnošenja prema svijetu zastrašujuće izgledaju ideje koje se ne mogu lako razvrstati— kao i sve ostalo što se razvija i mijenja te na taj način biva neovladivo. Proces učenja ima sasvim drugačije osobine za student koji se prema svijetu odnose na način bivanja. Za početak, oni na predavanja, pa ni na prvo, ne dolaze kao tabulae rasae. Oni unaprijed razmišljaju o temama predavanja i imaju na umu neka svoja pitanja i probleme. Oni se bave temom i ona ih zanima. Umjesto da budu pasivni primaoci riječi i ideja, oni slušaju, čuju i, što je najvažnije, primaju i reagiraju na aktivan, produktivan način. Ono što slušaju potiče njihove misaone procese. U njihovim se umovima rađaju nova pitanja, nove ideje. Njihovo slušanje je živi proces. Slušaju sa zanimanjem, prate što predavač govori i spontano oživljavaju ono što čuju. Ne bave se pukim stjecanjem znanja koje mogu odnijeti kući i upamtiti. Svaki takav student je dirnut i promijenjen: nakon predavanja je drugačiji no što je bio prije. Taj način učenja može, naravno, prevladati samo u slučaju kada predavanje pruža poticajnu materiju. Na isprazne govore ne može se reagirati na način bivanja i u tom je slučaju za student modusa bivanja bolje da takva predavanja uopće ne slušaju već da se koncentriraju na vlastite misaone procese. Ovdje bi, na kraju, trebalo bar usputno spomenuti riječ »interes« koja je u svakodnevnoj upotrebi postala blijeda, otrcana. Bit značenja te riječi nalazi se u njenom korijenu: latinski inter-esse — »biti u /ili/ između«. Taj aktivni interes u srednjovjekovnom engleskom se izražavao riječju »to list« (pridjev: listy; prilog: listily). U modernom se engleskom »to list« upotrebljava samo u prostornom značenju: »a ship lists« /brod se naginje/. Izvorno psihičko značenje sačuvano je samo u negativnom obliku »listless«. »To list« je nekada značilo »aktivno težiti nečemu«, »istinski se zanimati za nešto«. Korijen je ovdje isti kao u riječi »lust« /žudnja/ ali »to list« ne označava nagonsku žudnju već slobodan i aktivan interes za nešto ili težnju nečem. »To list« je jedna od ključnih riječi djela nepoznatog autora iz sredine XIV. stoljeća (The Cloud of Unknowing, uredio Evelyn Underhill). To što je jezik sačuvao riječ samo u negativnom smislu karakteristično je za promjenu duha društva od XIII. do XX. stoljeća.

SJEĆANJE
Do sjećanja dolazi u modusu imanja i u modusu bivanja. Ono bitno za razlikovanje dvaju vrsta sjećanja je način povezivanja materijala. Kod sjećanja u modusu imanja povezivanje je potpuno mehaničko, jednako kao što povezivanje između dvije susjedne riječi postaje čvrsto određeno učestalošću njihovog zajedničkog pojavljivanja. Povezivanje može biti ili čisto logičko, kao što je povezivanje suprotnosti, ili povezivanje pojmova koji konvergiraju po vremenu, veličini, boji ili pak pojmova unutar određenog sistema misli. U modusu bivanja sjećanje je aktivno obnavljanje riječi, ideja, vidika, slika, muzike, tj. povezivanje jedne sjećanjem obnovljene činjenice s mnogim drugim činjenicama koje su s njom povezane. Povezivanja u modusu bivanja nisu ni mehanička, ni čisto logička, već živa. Jedan pojam se povezuje s drugim pomoću produktivnog načina mišljenja (ili osjećanja) koji se pokreće kada se traži prava riječ. Evo jednostavnog primjera: ako uz riječ »glavobolja« asociram riječ »aspirin «, imao sam logičku, konvencionalnu asocijaciju. Ali ako uz riječ »glavobolja« asociram, »stres« ili »bijes«, povezao sam danu činjenicu s njenim mogućim uzrocima do kojih sam došao proučavanjem te pojave. Ovaj tip sjećanja predstavlja po sebi čin produktivnog mišljenja. Najupečatljiviji primjeri ove vrste živog sjećanja su »slobodne asocijacije« koje je otkrio Freud. Osobe koje uglavnom nisu sklone pohranjivanju podataka ustanovit će da njihovim memorijama, da bi mogle dobro funkcionirati, treba jak i neposredan interes. Na primjer ljudi su spoznali da su pamtili riječi nekog davno zaboravljenog stranog jezika kada je to bilo od životnog značaja. I u mom osobnom iskustvu, budući da nisam obdaren naročito dobrom memorijom, prisjećao bih se sna osobe koju sam analizirao prije dva tjedna ili prije pet godina kada bih se ponovo s njom suočio i koncentrirao na cijelu njenu ličnost, a nepunih pet minuta ranije, pri prvoj pomisli, nikako se nisam mogao prisjetiti tog sna. Sjećanje u postojanju na način bivanja implicira oživljavanje nečeg ranije viđenog ili čuvenog. To produktivno sjećanje možemo doživjeti kada pokušamo predočiti fizionomiju osobe ili krajolik što smo ga ranije vidjeli. Teško da ćemo biti u stanju odmah se prisjetiti; moramo rekreirati predmet sjećanja, oživjeti ga u našem umu. Ta vrsta sjećanja nije uvijek laka. Da bismo bili u stanju potpuno obnoviti lice ili krajolik, morali smo ga vidjeti s dovoljno koncentracije. Kada se takvo sjećanje u potpunosti dostigne, osoba čije je lice prizvano u sjećanje postaje živa, krajolik što smo ga se sjetili postaje prisutan kao da je ta osoba, ili taj krajolik, zaista fizički pred nama.
Način na koji se osobe iz modusa imanja prisjećaju fizionomije ili krajolika tipiziran je, kod većine njih, u načinu na koji gledaju fotografije. Fotografija služi samo kao pomoć njihovom pamćenju u identificiranju neke osobe ali nekog krajolika a uobičajena reakcija glasi: »Da, to je on« ili »Da, bio sam tamo«. Za većinu ljudi fotografija postaje otuđeno pamćenje. Jedan drugi oblik otuđenog sjećanja je povjeravanje pamćenja papiru. Zapisujući ono što želim zapamtiti siguran sam da imam tu informaciju i ne pokušavam je utisnuti u svoj mozak. Siguran sam u ono što posjedujem — osim ako ne izgubim bilješke, čime sam izgubio i svoje pamćenje informacija. Napustila me moja sposobnost pamćenja, jer je spremište sjećanja, u obliku mojih bilježaka, postalo vanjski dio mene. S obzirom na mnoštvo podataka što ih ljudi u suvremenom društvu moraju imati na pameti, neizbježna je određena količina bilježaka i pohranjivanja informacija u knjige. Svatko može lako i najbolje po sebi utvrditi da bilježenje smanjuje moć pamćenja, što nam mogu dokazati neki tipični primjeri.
Na jedan od svakodnevnih primjera nailazimo u dućanu. Danas će prodavač rijetko obaviti jednostavno zbrajanje dvaju ili triju iznosa služeći se svojom glavom, već će odmah upotrijebiti računski stroj. Razred nam pruža jedan drugi primjer. Učitelj će uvidjeti da učenik, koji bilježi svaku rečenicu predavanja, po svoj prilici shvaća i pamti manje od učenika koji ukazuje povjerenje svojoj sposobnosti shvaćanja i tako će, u najmanjoj mjeri, zapamtiti ono bitno. Nadalje, muzičarima je poznato da oni koji vrlo lako sviraju iz nota imaju poteškoća u pamćenju partiture.1 (Toscanini, čije je pamćenje bilo izvrsno, predstavlja dobar primjer glazbenika modusa bivanja.) I na kraju, uMeksiku sam zapazio da nepismeni ljudi, ili oni koji malo pišu, imaju daleko bolje sjećanje od vrlo pismenih stanovnika industrijaliziranih zemalja. Između ostalih faktora ovaj ukazuje da pismenost ni u kom slučaju nije blagodat, kao što se to obično smatra, pogotovo kada je ljudi koriste za čitanje tekstova koji osiromašuje njihovu sposobnost doživljavanja i maštanja.

RAZGOVOR
Razliku između modusa imanja i modusa bivanja lako je uočiti u dva načina razgovaranja. Uzmimo kao primjer tipičnu raspravu između dvoje ljudi u kojoj A ima mišljenje X, a B ima mišljenje Y. Svatko od njih se poistovjećuje sa svojim mišljenjem. Svakome je stalo da nade bolje, tj. Razložnije argumente za obranu vlastitog mišljenja. Ni jedan ne očekuje da promijeni svoje mišljenje, a ni da će mišljenje sugovornika biti promijenjeno. Svatko se od njih boji promjene svog mišljenja upravo zato što je ono jedan od njegovih posjeda I zato što bi gubitak mišljenja značio osiromašenje. Situacija je nešto drukčija u razgovoru koji nije shvaćen kao rasprava. Tko nije doživio susret s osobom koja se odlikuje poznatošću ili slavom ili čak stvarnim kvalitetama, ili osobom od koje nešto želimo: dobar posao, ljubav, poštovanje? U svakoj od takvih situacija mnogi naginju bar maloj zabrinutosti i često se »pripremaju« za važan susret. Razmišljaju o temama koje bi mogle zanimati drugoga, unaprijed smišljaju kako da započnu razgovor, pa čak i plan cijelog razgovora, bar što se tiče njihovog učešća. Neki se možda ohrabruju, razmišljajući o onome što imaju: prošle uspjehe, šarm (ili možda sramežljivost, ako je ova druga uloga djelotvornija), društveni položaj, veze, izgled i odijelo. Jednom riječju, oni duhovno važu svoju vrijednost i na osnovi takvog vrednovanja oni, sudjelujući u razgovoru, izlažu svoju robu. (Osoba koja je u tome vrlo spretna zaista će na mnoge ostaviti dojam, premda je stvoreni dojam samo djelomični rezultat pojedinačnog djelovanja, a najvećim dijelom proizlazi iz siromaštva rasuđivanja većine ljudi. Ali ako ‘izvođač’ nije dovoljno bistar, izvedba će izgledati ukočena, izmišljena, dosadna I neće izazvati veliko zanimanje. Suprotni su oni koji situaciji prilaze bez priprema i ohrabrenja. Umjesto toga oni reagiraju spontano i produktivno. Zaboravljaju na sebe, na znanje, na položaje koje imaju. Njihov ego im ne stoji na putu i upravo je to razlog što mogu cjelovito reagirati na drugu osobu i njene ideje. Oni stvaraju nove ideje, jer ni za što slijepo ne prianjaju. Dok se osobe modusa imanja vežu za ono što imaju, osobe bivanja vežu se za činjenicu da jesu, da su žive i da će nastati nešto novo samo ako budu imale hrabrosti opustiti se i reagirati. One živo stupaju u razgovor, jer se ne guše pod opterećenjem onoga što imaju. Njihova živost je prijelazna i često pomaže drugoj osobi da prevlada svoju egocentričnost. Na taj način razgovor prestaje biti razmjena roba (obavijesti, znanja, statusa) I postaje dijalog u kojem prestaje biti važno tko je u pravu. Suparnici počinju zajedno plesati i rastaju se puni radosti, a ne osjećaja trijumf ili žalost, koji su jednako sterilni. (Bitna odlika psihoanalitičke terapije je oživljavajuća uloga terapeuta. Nikakvo psihoanalitičko tumačenje neće djelovati ako je terapeutska atmosfera teška, neživotna i dosadna.)

ČITANJE
Sto se odnosi na razgovor jednako se odnosi i na čitanje koje je – ili bi trebalo biti – razgovor između pisca i čitaoca. Prirodno je da je u čitanju (kao i u osobnom razgovoru) važno što čitam (ili s kim razgovaram). Čitanje neumjetničkog, ‘jeftinog’ romana oblik je dnevnog sanjanja. Ono ne dopušta produktivnu reakciju: tekst ćemo progutati kao televizijski zabavni program ili kao čips dok gledamo tv-program. Ali roman, na primjer Balzaca, možemo čitati uz unutrašnje sudjelovanje, produktivno, na način bivanja. Ali vjerojatno je ponajčešće čitan na način konzumiranja—imanja. Kada se pobudi znatiželja čitalaca, oni žele znati radnju romana: da li će junak preživjeti ili umrijeti, hoće li junakinja biti zavedena ili će odoljeti. Oni žele odgovore. Roman im služi kao vrsta predigre uzbuđenju, sretan ili nesretan završetak prevladava njihovim doživljajem: kada znaju kraj, oni imaju cijelu priču, skoro tako stvarnu kao da su rovali po vlastitom sjećanju. Ali oni nisu proširili svoje spoznaje, nisu razumjeli lica u romanu i tako produbili svoj uvid u ljudsku prirodu ili stekli spoznaju o sebi. Na isti se način čitaju filozofske ili historijske knjige. Način čitanja filozofske ili historijske literature formira – ili bolje reći: deformira – obrazovanje. Cilj škole je da svakom učeniku preda određenu količinu ‘kulturnih dobara’ i na kraju školovanja potvrđuje da učenik ima bar minimum te količine. Učenici su naučeni čitati knjigu tako da mogu ponoviti autorove glavne misli. Na taj način oni ‘znaju’ Platona, Aristotela, Descartesa, Spinozu, Leibniza, Kanta, Heideggera, Sartrea. Razlika između različitih razina obrazovanja, srednje i visoke škole, uglavnom leži u količini traženih kulturnih dobara koja, grubo uzevši, odgovara količini materijalnih dobara koje učenici mogu očekivati da će ih steći kasnije u životu. Takozvani odlični studenti su oni koji mogu najtečnije ponoviti što su pojedini filozofi rekli. Oni su slični dobro obaviještenom vodiču u muzeju. Oni ne uče kako prevladati tu vrstu nagomilanog znanja. Oni ne uče pitati filozofe, razgovarati s njima, oni ne uče otkrivati proturječja samih filozofa, njihova izbjegavanja određenih problema ilizaobilaženja izvjesnih tema, oni ne uče razlikovati ono novo od onoga što je u njihovo vrijeme bilo općeprihvaćeno, oni se ne uče osluškivanju koje bi ih osposobilo da razlikuju kada pisac govori samo mozgom, a kada mozgom i srcem zajedno, oni ne uče otkrivati autentičnost od krivotvorine autora, kao ni mnoge druge stvari. Čitaoci modusa bivanja često će doći do zaključka da je čak i visoko ocijenjena knjiga sasvim bezvrijedna ili vrlo malo vrijedna. Ili, oni mogu u potpunosti ocijeniti knjigu, ponekad i bolje od samog autora koji je smatrao važnim sve što je napisao.

IZRAŽAVANJE AUTORITETA
Izražavanje autoriteta predstavlja daljnji primjer razlike među modusima imanja i bivanja. Postoji bitna razlika između autoriteta modusa imanja, i autoriteta modusa bivanja. Gotovo svatko izražava autoritet, bar u nekim razdobljima svog života. Autoritet moraju izražavati oni koji uzdižu djecu – željeli oni to ili ne — da bi ih zaštitili od opasnosti i da bi im pružili bar minimum uputa kako da postupaju u različitim situacijama. U patrijarhalnim društvima i žene su, za većinu muškaraca, objekti njihovog autoriteta. Većina članova birokratskog, hijerarhijski organiziranog društva, kao što je naše, izražava autoritet, osim ljudi sa dna društvene ljestvice koji su samo objekti autoriteta. Naše shvaćanje autoriteta dvaju modusa postojanja ovisi o uvidu da je »autoritet« pojam s dva potpuno različita značenja: to su ili »racionalni« ili »iracionalni« autoritet. Racionalni autoritet zasnovan je na mjerodavnosti pa osobi koja se o njega oslanja pomaže da se razvija. Iracionalni autoritet se zasniva na sili i služi izrabljivanju podređenih osoba. (Tu sam razliku prikazao u knjizi Bijeg od slobode.) U najprimitivnijim društvima, tj. medu lovcima i skupljačima hrane, autoritet vrši osoba kojoj svi priznaju mjerodavnost za obavljanje te zadaće. O specifičnim okolnostima ovisi na kojim osobinama ta mjerodavnost počiva: obično su to iskustvo, mudrost, velikodušnost, umješnost, ‘prisutnost’, hrabrost. U mnogim plemenima ne postoji stalni autoritet no on se pojavljuje u slučaju potrebe. Ili: postoje različiti autoriteti za različite prilike: za rat, vjerske obrede, izmirenja nakon svađa. Kada osobine, na kojima autoritet počiva, nestanu ili oslabe, nestaje i autoritet. Vrlo sličan oblik autoriteta možemo naći kod mnogih primata, gdje se mjerodavnost često ne gradi na fizičkoj snazi već na takvim osobinama kao što su iskustvo i »mudrost«. (U ingenioznom eksperimentu s majmunima J. M. R. Delgado /1967/ je pokazao kako nestaje autoritet životinje ako ona, makar i trenutačno, izgubi osobinu na kojoj autoritet počiva.) Autoritet zasnovan na bivanju temelji se ne samo na mjerodavnosti pojedinca da ispunjava određene društvene funkcije već i na samoj biti ličnosti koja je dostigla visok stupanj razvitka i cjelovitosti. Takve osobe zrače autoritetom I ne moraju izdavati naređenja, prijetiti, potkupljivati. To su visokorazvijeni pojedinci koji onim što jesu — a ne samo onim što čine ili govore — pokazuju kakva ljudska bića mogu biti. Veliki ‘učitelji života’ predstavljali su takve autoritete i pojedince, a na nižem stupnju savršenstva možemo ih naći na svim obrazovnim razinama i u najrazličitijim kulturama. (To je jedno od osnovnih pitanja odgoja. Kada bi roditelji bili razvijeniji i kada bi se orijentirali na vlastitu okolinu, teško da bi mogla postojati suprotnost između autoritarnog i laissez-faire odgoja. Dijete osjeća potrebu za autoritetom modusa bivanja i na njega reagira velikom spremnošću. S druge strane, ono se buni protiv prisila ili protiv osoba koje pokazuju da nisu uložile nikakav napor da postignu ono što od djeteta očekuju.) Nastankom društava zasnovanih na hijerarhijskom poretku te većih i složenijih od društava lovaca i skupljača hrane, autoritet po mjerodavnosti ustupa pred autoritetom društvenog položaja. To ne znači da je postojeći autoritet nužno nemjerodavan, već da mjerodavnost nije bitan element autoriteta. Bez obzira na to da li je riječ o monarhijskom autoritetu — gdje lutrija gena odlučuje o osobinama mjerodavnosti — ili beskrupuloznom kriminalcu kojem je uspjelo steći autoritet ubijanjem i prijevarama ili, kao što je često slučaj u modernism demokracijama, autoritetima izabranim zbog fotogeničnih fizionomija ili sume novca koju imaju na raspolaganju za svoj izbor — u svim tim slučajevima ne postoji gotovo nikakva veza između mjerodavnosti i autoriteta. Ali postoje ozbiljni problemi i kod autoriteta zasnovanog na nekoj mjerodavnosti: voda može biti mjerodavan za jedno područje, a nemjerodavan za drugo — na primjer, neki državnik može biti mjerodavan u vođenju rata, a nemjerodavan u stanju mira; ili, može postojati voda koji je na početku svoje karijere pošten i hrabar, a kasnije, pod utjecajem moći, te osobine gubi; ili, do izopačenja mogu dovesti poodmakla dob ili tjelesne smetnje. Na kraju, mora se uzeti u obzir da je o ponašanju autoriteta mnogo lakše suditi članovima malog plemena no milijunima ljudi u našem sistemu, ljudima koji svoje kandidate poznaju jedino po umjetnoj slici koju su stvorili stručnjaci za publicitet. Bez obzira na razloge gubitka osobina koje tvore mjerodavnost, u većini velikih i hijerarhijski organiziranih društava dolazi do procesa otuđenja autoriteta. Stvarna ili fiktivna prvotna mjerodavnost prelazi u autoritet uniforme ili titule. Ako autoritet nosi pravu uniformu ili ima odgovarajuću titulu, ti izvanjski znaci mjerodavnosti zamjenjuju istinsku mjerodavnost i njene osobine. Kralj— da se poslužimo tom titulom kao simbolom tog tipa autoriteta – može biti glup, opak, zao, tj. krajnje nemjerodavan da bude autoritet, a da ipak ima autoritet. Sve dok ima titulu pretpostavlja se da ima osobine mjerodavnosti. Ako je car čak i gol, svi vjeruju da je obučen u lijepe haljine. Ne dešava se samo od sebe da ljudi kao stvarne osobine mjerodavnosti počinju uzimati uniforme i titule. Oni koji imaju te simbole autoriteta i koji iz njih izvode autoritet moraju umrtviti realističko tj. kritičko mišljenje svojih podanika i uvjeriti ih u tu fikciju. Svatko tko razmišlja o tome poznaje zloupotrebe propagande, metode za razaranje kritičkog mišljenja, klišeje za podređivanje uma i načine njegovog uspavljivanja, zaglupljivanja ljudi zbog njihove ovisnosti te gubitka sposobnosti povjerenja u vlastite oči i moć suđenja. Fikcija u koju vjeruju prekriva stvarnost.

IMANJE ZNANJA I SPOZNAVANJE
Razlika medu modusima imanja i bivanja na području spoznavanja izražava se dvama izrazima: »Imam znanje« i »Znam«. Imanje znanja je uzimanje i zadržavanje u posjedu pristupačnog znanja (informacije), spoznavanje je funkcionalno i dio je procesa produktivnog mišljenja. Osobine spoznavanja na osnovi bivanja možemo bolje shvatiti upoznavanjem takvih mislilaca kao što su Buddha, židovski proroci, Isus, Meister Eckhart, Sigmund Freud I Karl Mara. U tom smislu spoznavanje počinje sa sviješću o neobuzdanosti naših zdravorazumskih opažaja, u smislu da naša slika fizičke stvarnosti ne odgovara onome što je »stvarno stvarno« i posebno u smislu da je većina ljudi polubudna i poluuspavana, da je nesvjesna kako je većina onoga što smatraju istinitim i samorazumljivim proizvedeno sugestivnim utjecajem društvenog svijeta u kojem žive. Spoznavanje, dakle, počinje uklanjanjem iluzija, deziluzioniranjem. Spoznavanje znači prodor kroz površinu i dosezanje do korijena pa tako i uzroka, spoznavanje znači »vidjeti« stvarnost u njenoj goloti. Spoznavanje ne znači biti u posjedu istine već probijanje površine te kritičko i aktivno nastojanje ka sve većem približavanju istini. Ovu osobinu stvaralačke penetracije izražava hebrejska riječ jadoa koja znači znati i voljeti u smislu muške spolne penetracije. Buddha, Probuđeni, poziva ljude da se probude I oslobode zablude da žudnja za stvarima vodi sreći. Židovski proroci pozivaju ljude da se probude i spoznaju kako njihovi idoli nisu ništa doli djelo njihovih vlastitih ruku, iluzije. Isus kaže: »Istina će vas osloboditi!« Meister Eckhart je često iznosio svoje poimanje znanja. Tako, na primjer, kada govori o Bogu, on kaže: »Istina nije neka određena misao već ona što uklanja /sve prekrivače/, bezinteresna je i gola hrli Bogu dok ga ne takne i pojmi.« (Blakney, str. 243) (»Golota« i »gol« su Eckhartove omiljene riječi kao i njegovog suvremenika, autora djela The Cloud of Unknowing.) Prema Marau, potrebno je razoriti iluzije da bi se stvorilo stanje kojem iluzije nisu neophodne. Freudova koncepcija samo-spoznaje zasnovana je na ideji razaranja iluzija (»racionalizacija«) da bismo postal svjesni stvarnosti. (Freuda, posljednjeg prosvjetiteljskog mislioca, moguće je nazvati revolucionarnim u okvirima prosvjetiteljske filozofije XVIII., ne XX. stoljeća.) Svi su se ti mislioci bavili ljudskim oslobođenjem i svi su bili kritični prema društveno usvojenim oblicima mišljenja. Za njih cilj spoznavanja nije izvjesnost »apsolutne istine«, uz koju se čovjek može osjećati sigurnim, već process samopotvrdivanja ljudskog uma. Za onoga tko zna neznanje je jednako dobro kao i znanje jer su oba dio procesa spoznavanja, čak iako je neznanje te vrste različito od neznanja onoga tko ne misli. U modusu bivanja optimum znanja je znati dublje, a u modusu imanja imati više znanja. Naše obrazovanje u osnovi pokušava odgojiti ljude tako da imaju znanje kao posjed, uglavnom proporcionalno s količinom vlasništva ili društvenog ugleda što ga žele u kasnijem životu. Minimum koji dobivaju je količina potrebna za normalno funkcioniranje u njihovom poslu. Uz to je svakome dan »svežanj luksuznog znanja« koji povećava njegov osjećaj vrijednosti, a veličina svakog takvog paketa u skladu je s vjerojatnim društvenim ugledom dotične osobe. Škole su tvornice za proizvodnju takvih svežnjeva sveobuhvatnog znanja — iako škole obično tvrde kako kane studente dovesti u dodir s najvišim dostignućima ljudskog uma. Mnogi srednjoškolski koledži posebno su ponosni što mogu pothranjivati takve iluzije. Od indijske misli i umjetnosti do egzistencijalizma i nadrealizma nudi se veliki smorgasbord* znanja odakle učenik pokupi malo ovdje, malo ondje, a u ime spontanosti i slobode nije prisiljen da se koncentrira na jedan predmet, pa čak ni da završi čitanje knjige. (Radikalna kritika školskog sistema Ivana Illicha u središtu pažnje ima mnoge od ovih propusta.)

VJERA
U religijskom, političkom ili ličnom smislu pojam vjere može imati dva potpuno različita značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u modusu imanja ili bivanja. U modusu imanja, vjera je posjedovanje odgovora koji nema racionalnog pokrića. To su formulacije što su ih stvorili drugi, koje čovjek prihvaća jer se podređuje drugima — obično birokraciji. Ona pridonosi osjećaju sigurnosti zbog stvarne (ili imaginarne) moći birokracije, ona je ulaznica za pristup velikoj grupi ljudi, ona čovjeka oslobađa teške zadaće vlastitog mišljenja i odlučivanja. Tako se postaje jedan od beati possidentes, sretnih posjednika prave vjere. U modusu imanja vjera pruža izvjesnost. Ona tvrdi da izražava najviše, neoborivo znanje koje je vjerojatno jer neoborivom izgleda moć onih koji je razglašuju i štite. I zaista, tko ne bi izabrao izvjesnost ako je sve što se zahtijeva odricanje vlastite nezavisnosti? U modusu bivanja bog, prvotno simbol vrhunske vrijednosti koju možemo naći u sebi, u modusu imanja postaje idol. U proročkom poimanju idol je stvar koju sami proizvodimo i u koju projiciramo vlastite snage te se na taj način osiromašujemo. Tada se podređujemo vlastitoj tvorevini I stupamo u kontakt s otuđenim oblikom sebe. Budući da mogu imati idol, jer je idol stvar, mojim podređivanjem idolu on istovremeno počinje imati mene. Nakon što je Bog postao idol, njegove navodne osobine nemaju gotovo ništa zajedničko s mojim vlastitim iskustvom, kao ni politička učenja. Idol može biti štovan kao Gospod Milosti pa ipak je moguće da se u njegovo ime čine okrutnosti, upravo kao što se događa da otuđena vjera u ljudsku solidarnost ne stavi u pitanje počinjanje najneljudskijih djela. U modusu imanja vjera je potpora onima koji žele izvjesnost, koji žele smisao života, a da mu se sami nisu posvetili. Vjera je potpuno drukčija u modusu bivanja. Možemo li živjeti bez vjere? Ne mora li dijete koje siše vjerovati majčinim grudima? Zar ne moramo svi mi imati vjeru u druga bića, u one koje volimo, u same sebe? Možemo li živjeti bez vjere u valjanost normi našeg života? Bez vjere zaista postajemo sterilni, beznadni, zaplašeni do same srži našeg bića. U modusu bivanja vjera nije prvenstveno vjerovanje u neke ideje (premda može biti i to) već unutarnja orijentacija, stav. Bilo bi bolje reći da čovjek jest u vjeri no da ima vjeru. (Teološka razlika između vjere koja je vjerovanje /fides quae creditur/ i vjere kao vjerovanja /fides qua creditur/ paralelna je razlici između sadržaja i čina vjere.) Može se biti u vjeri prema sebi i prema drugima, a religiozna osoba može biti u vjeri prema Bogu. Bog Starog zavjeta je, prije svega, negacija idola, bogova koje je moguće imati. Iako shvaćan u analogiji s istočnjačkim kraljem, pojam Boga transcendira sebe od samog početka. Bog ne smije imati ime i ne smije se izraditi nikakva njegova slika. U kasnijem židovskom i kršćanskom razvitku bilo je pokušaja potpune deidolizacije Boga ili borbe protiv opasnosti idolizacije, pretpostavljanjem da čak ni osobine Boga ne mogu biti iznesene. Ali – od (pseudo) Dionizija Areopagita do nepoznatog autora djela The Cloud ofUnknowing i Meistera Eckharta — najradikalniji kršćanski mistici pokušali su pojam Boga prikazati kao ono Jedno, »Božanstvo« (Ništa)*, priključujući se tako stavovima veda i neoplatonizma. Takva vjera u Boga nalazi svoje pokriće u našem unutarnjem iskustvu vlastitih božanskih osobina u nama. To je neprestani, djelatan proces samostvaranja ili, kao što je Meister Eckhart govorio, vječnog rađanja Krista u nama. Moja vjera u samoga sebe, u drugoga, u ljudski rod, u naše sposobnosti da postanemo potpuno ljudski također implicira izvjesnost, ali izvjesnost zasnovanu na vlastitom iskustvu, a ne na podređivanju autoritetu koji nalaže određeno vjerovanje. To je izvjesnost istine koja ne može racionalno biti dokazana prisilnim dokazom, već je to istina u koju sam siguran po iskustvenom, subjektivnom dokazu. (Hebrejska riječ za vjeru je emunah, »izvjesnost«, a amen znači »izvjesno«.) Ako sam siguran u integritet nekog čovjeka, taj integritet ne bih mogao dokazati do njegovog posljednjeg dana. Strogo uzevši, ako je njegov integritet ostao nepovrijeđen do smrti, to ne isključuje pozitivistički stav da bi ga, možda, povrijedio da je duže živio. Moja sigurnost počiva na temeljitom poznavanju drugoga i na vlastitom doživljaju ljubavi i integriteta. Ta je vrsta znanja moguća samo u onoj mjeri u kojoj sam spreman odreći se svog ega i vidjeti drugoga u njegovoj takvosti, priznati strukturu njegovih unutarnjih moći, vidjeti ga u njegovoj individualnosti i istovremeno u njegovoj univerzalnoj ljudskosti. Tada znam što on može a što ne može činiti te što hoće i što neće. Jasno je da ne mislim kako time mogu predvidjeti cjelokupno njegovo buduće ponašanje već samo osnovne obrise ponašanja koji su ukorijenjeni u njegovim osnovnim karakternim crtama kao što su integralnost, odgovornost itd. (Vidi poglavlje »Vjera i crte karaktera« u knjiziČovjek za sebe.) Takva je vjera zasnovana na činjenicama i, prema tome, ona je racionalna. No te činjenice nisu ustanovljive ili »dokazive « metodama konvencionalne pozitivističke psihologije. Ja, živa osoba, jedini sam instrument koji ih može »registrirati«.

VOLJENJE
Voljenje također ima dva značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u kontekstu modusa imanja ili modusa bivanja. Da li je moguće imati ljubav? Kada bi odgovor bio pozitivan, ljubav bi bila stvar, supstancija koju je moguće imati, posjedovati. Ali nema stvari kao što je »ljubav«. »Ljubav« je apstrakcija, možda božica ili otuđeno biće, premda nitko nikada tu božicu nije vidio. U stvarnosti postoji samo čin voljenja. Voljenje je produktivna djelatnost. Ona implicira brigu, poznavanje, reagiranje, afirmiranje, uživanje prema osobi, rvu, slici, ideji. Ona znači oživljavanje, povećanje njegove/ njene životnosti. To je proces samoobnavljanja i samouvećavanja. U modusu imanja doživljaj ljubavi znači ograničavanje, zatvaranje ili upravljanje predmetom »ljubavi«. Ona je bremenita opasnošću od ugušivanja, ona je umrtvljujuća, zagušljiva, ubojita, neživotodavna. Ono što ljudi nazivaju ljubavlju obično je zloupotreba riječi da bi se sakrila stvarnost njihova nevoljenja. Još uvijek ostaje sasvim otvoreno pitanje koliko roditelji vole svoju djecu. Lloyd de Mause je iznio da je u protekla dva milenija u povijesti Zapada bilo toliko izvještaja o okrutnosti nanesenoj djeci — u rasponu od fizičkog do psihičkog mučenja, nebrige, čiste posesivnosti I sadizma — i to toliko potresnih, da čovjek mora povjerovati kako su roditelji koji vole svoju djecu izuzetak, a ne pravilo. Isto se može reći i za brak. Bez obzira na to da li je brak zasnovan na ljubavi ili, kao tradicionalni brakovi prošlosti, na društvenoj konvenciji I običajima, izgleda da su izuzetak supružnici koji se istinski vole. Društvena konvencija, običaj, uzajamni ekonomski interes, zajednički interes za djecu, uzajamna ovisnost te uzajamna mržnja ili strah svjesno se doživljavaju kao ljubav — sve do časa kada jedan ili oba partnera ne shvate da se ne vole i da se nikada nisu voljeli. Danas se u tom pogledu može zapaziti izvjestan napredak: Ljudi su postali realniji i trezveniji i mnogi znaju da seksualna privlačnost ne znači ljubav ili da uzajamno prijateljski odnos, makar i suzdržljiv, predstavlja izražavanje voljenja. Taj novi stav pridonio je većem poštenju, premda i češćoj zamjeni partnera. Zamjena partnera ne vodi nužno učestalijem voljenju, a novi partneri mogu se voljeti jednako malo kao i stari. Promjenu od »zaljubljenosti« do iluzije o »imanju« ljubavi često je moguće konkretno pratiti kod parova koji se nisu »zaljubili«. Za vrijeme udvaranja nijedna osoba nije još sigurna u drugu, ali svaka nastoji pobijediti. Obje osobe su žive, privlačne, zanimljive, čak i lijepe – utoliko što životnost uvijek poljepšava lice. Nijedna osoba još nema drugu i zbog toga je energija svake od njih upravljena na bivanje tj. na davanje drugom i stimuliranje drugog. Činom vjenčanja situacija se često bitno mijenja. Bračni ugovor daje svakom partner pravo na isključivi posjed tijela, osjećaja i briga drugog partnera. Nitko više ne mora pobijediti, jer ljubav je postal nešto što se ima, vlasništvo. Oba partnera se prestaju truditi da budu privlačni i da pobuđuju ljubav pa stoga postaju dosadni i zbog toga njihove ljepote nestaje. Postaju razočarani I zbunjeni. Zar to više nisu iste osobe? Nisu li na početku počinili neku pogrešku? Svatko obično uzrok promjene traži u drugom i osjeća se prevarenim. Pri tome ni jedan od partnera ne vidi da oni više nisu osobe kakve su bile u svojoj zaljubljenosti, kako ih je pogreška da je moguće imati ljubav dovela do toga da prestanu voljeti. I sada, umjesto da se uzajamno vole, orijentiraju se na to da zajednički posjeduju ono što imaju: novac, društveni položaj, dom, djecu. Na taj način se, u nekim slučajevima, brak potaknut ljubavlju počinje pretvarati u prijateljsko vlasništvo, u korporaciju u kojoj se dva egoizma stapaju u jedan: egoizam »obitelji«.Kada par ne može preboljeti žudnju za obnovom prijašnjeg osjećaja ljubavi, jedan od članova para počinje njegovati iluziju da će novi partner (ili partneri) zadovoljiti tu težnju. Počinju osjećati da je ljubav jedino što žele. No ljubav za njih nije izraz njihovog bivanja već božica kojoj se žele podrediti. Stoga oni nužno doživljavaju neuspjeh jer »ljubav je dijete slobode« (kao što kaže jedna stara francuska pjesma) a poklonik božice ljubavi na kraju postaje tako pasivan da biva dosadan te gubi posljednje ostatke svoje nekadašnje privlačnosti. Ovaj opis nikako ne želi reći da brak ne može biti najbolje rješenje za dvoje ljudi koji se međusobno vole. Poteškoća ne leži u braku već u posesivnoj, egzistencijalnoj strukturi oba partnera i, u krajnjem slijedu uzroka, društva u kojem žive. Zagovornici’ modernog oblika zajedničkog života, kao što je grupni život, mijenjanje partnera, grupni seks itd. pokušavaju, koliko ja razumijem stvari, samo izbjeći problem koje imaju u ljubavi, liječeći dosadu uvijek novim poticajima i željom da imaju više »ljubavnika« umjesto da budu sposobni voljeti samo jednog. (Vidi raspravu o aktivirajućim i pasivizirajućim poticajima u 10. poglavlju knjige Anatomija ljudske destruktivnosti.’)

( Erih From: Imati ili biti )