ENG
Mirjana Lučić, feministička ikona
Autor/ica 👤Ivan Violić
Povezani članci
foto: bangkokbobbysports
Bila je čudo od djeteta, a onda je pobjegla od svega; 19 godina kasnije u četvrtfinalu je Grand Slama
U ljeto 1998., Marinko Lučić je u pismu što ga je objavio Večernji list napisao: “Nikad nisam koristio prekomjernu silu. Katkad sam Mirjanu znao pljusnuti, ali to je bilo za njeno dobro”.
Pismo je, uz gospodina Lučića, supotpisao i njegov tadašnji odvjetnik Mate Matić. Lučićevo pismo iz Večernjaka te je godine citirao The New York Times , u vrlo solidnom članku o odbjegloj hrvatskoj tinejdžerici koja je trebala postati teniska superzvijezda.
Nešto ranije tog istog ljeta, pošto je zakoračila u sedamnaestu godinu (Lučić je rođena 9. ožujka 1982.), Mirjana je tajno napustila jedan zagrebački hotel, pa se dvadesetak dana skrivala izvan grada. Sklonište joj je bio osigurao Goran Ivanišević. Kad je, napokon, uz povlačenje određenih političkih veza, dobila američku vizu, Mirjana Lučić, njena majka, dvije sestre i dva brata emigrirali su u Sjedinjene Države. Slučaj bijega 16-godišnjeg čuda od djeteta bio je prvi veliki sportsko-privatni skandal u neovisnoj Hrvatskoj.
Godinu dana prije bijega Lučić je osvojila WTA Open na Bolu. Zatim je u siječnju 1998. osvojila Australian Open za parove: partnerica joj je bila Martina Hingis, jedna od najvećih tenisačica svih vremena. Lučić je , kao 15-godišnjakinja, postala najmlađa pobjednica Australian Opena ikada.
I onda je pobjegla, što je uništilo njenu tenisku karijeru. Barem do danas.
Doduše, godinu dana poslije emigriranja ušla je u polufinale Wimbledona: no, zatim je polako nestajala sa scene, da bi prije desetak godina postala gotovo anonimna. U posljednjih je nekoliko sezona zabilježila ponešto važnijih pobjeda, ali njen plasman u četvrtfinale Australian Opena, točno 19 godina poslije pobjede u parovima na tom turniru, možemo smatrati apsolutno senzacionalnim: da Novak Đoković nije ispao u drugom kolu Melbournea od 117. igrača s ATP liste, radilo bi se o najneočekivanijoj teniskoj vijesti ove i lanjske godine.
“Nitko normalan ne bi mogao podnijeti takvo maltretiranje“
Nitko se nikad nije toliko približio vrhu poslije tako brutalno prekinute karijere.
Mirjana Lučić pobjegla je u Sjedinjene Države i uništila šansu da postane jedna od najboljih tenisačica na svijetu – naprosto zato da bi preživjela. Ne mislimo pritom da bi je njen otac doslovno, fizički, usmrtio; no, tragedija kroz koju je makarska djevojčica morala prolaziti potpuno je neprispodobiva s biografijom bilo kojeg hrvatskog sportaša.
Mirjana Lučić je imala snage i hrabrosti odbiti obiteljsko-korporativno-državnu karijeru unutar koje se skrivalo fizičko i psihičko mučenje te pokušati stvoriti novi život
Okej, za Mirjaninu tragediju krivi su i mediji. Nečinjenjem.
Pošto je 1997. osvojila turnir na Bolu, u novinskim se redakcijama naveliko govorilo o torturi kroz koju Lučić svakodnevno prolazi. Ljudi bliski vrhu hrvatskog tenisa detaljno su opisivali kako Marinko Lučić – Mirjanin trener, menadžer i otac – maltretira svoju djevojčicu i u trenažnom procesu i poslije mečeva. Nije, naravno, bilo ni jednog dokaza za te informacije, dok sama Mirjana Lučić nije progovorila.
Onda su, poslije bijega i njenih prvih javnih istupa te zahtjeva za zabranom prilaska Mirjaninu ocu, dokazi postali toliko čvrsti da je i gospodin Lučić u pismu Večernjem morao priznati kako je svoju kćer povremeno šamarao, ali da nije “koristio prekomjernu silu”.
A evo kako je Mirjana Lučić u često citiranom intervjuu američkim novinama prije desetak godina opisala ono što Marinko Lučić smatra suzdržavanjem od prekomjerne sile:
“Jednom me zatvorio u kupaonicu, pa me četrdesetak minuta tukao cipelom. Bilo mi je 14 godina… Puno ranije, prije nego što sam krenula u osnovnu školu, udario me toliko snažno, da sam krvarila po cijelom stanu. Udario me zato što sam izgubila meč od duplo starije djevojčice.”
Goran Ivanišević također je svjedočio zlostavljanju: ”Nisam vidio da tuče Mirjanu. Ali sam masu puta čuo kako viče na nju i kako je žestoko vrijeđa. Vrijeđao ju je i kad je pobjeđivala i kad je gubila. Nitko normalan ne bi mogao podnijeti takvo maltretiranje.”
Klan Lučić
U svom je članku iz 1998. godine The New York Times citirao i Ivu Majoli, u ono vrijeme najbolju hrvatsku tenisačicu i osvajačicu Roland Garrosa, koja je kazala da je Marinko Lučić zabranjivao Mirjani druženje s bilo kojom drugom djevojkom iz hrvatskog tenisa. “Morala je stalno biti s njime; nije ju puštao ni da s nama ide u kino.”
Mirjana Lučić, 16-godišnja tinejdžerica koja nije poznavala svijet izvan tenisa, pokazala je nevjerojatnu hrabrost kad je odlučila pobjeći. U njenom je slučaju bijeg zaista bio iskaz junaštva i samosvijesti.
Marinko Lučić nije bio društveni autsajder, kao, recimo, taksist Stanko Majoli, Ivin otac. On je bio pripadnik tada rastućeg klana Lučić; Milan Lučić, bogati poduzetnik iz 1990-ih (koji je u međuvremenu bankrotirao), dijelom je financirao Mirjaninu karijeru. Mirjanin odvjetnički tim kasnije ga je optužio da je uzimao novac s njenog računa, na što je Marinko odgovorio kako je Milan uložio dovoljno novca u Mirjanu da bi nešto mogao uzeti natrag. Sve se to događalo kada je Mirjani bilo 16 i pol godina.
U svakom slučaju, nesporno je da je Mirjana Lučić bila obiteljski, korporativni, ali i državni sportski proizvod: od nje se očekivalo da pronosi nacionalnu zastavu, čini Hrvatsku ponosnom, uveseljava predsjednika Republike (fanatiziranog tenisača amatera), te donosi veliku zaradu obiteljskom klanu. Ona je, međutim, imala snage i hrabrosti odbiti tu obiteljsko-korporativno-državnu karijeru unutar koje se skrivalo fizičko i psihičko mučenje te pokušati stvoriti novi život.
Skoro puna dva desetljeća izgledalo je kao da su svi na gubitku. Mirjana i njena obitelj gotovo da nisu imali od čega živjeti, njena je karijera propala, a njen je otac postao mali i nevažni makarski poduzetnik; klan Lučić se raspao.
Fantastičan rezultat
I onda je, unatrag nekoliko godina, počela pokazivati znakove autentične, bogomdane briljantnosti, kombinacije čistog talenta i fizičkih predispozicija.
Mirjana Lučić, naime, stilom igre podsjeća na pola godine stariju Serenu Williams, najbolju tenisačicu svih vremena. Uvijek udara svom snagom, baš kao i Serena, neovisno od posljedica. Serena je, naravno, sofisticiranija, nadarenija, koncentriranija i taktički zrelija, ali obje dijele rijedak statistički uzorak u kojem dominiraju winneri i neforsirane pogreške. A kada tenisačica koja stalno udara jače od ostalih ubaci dovoljan broj izravnih poena, ona gotovo sigurno pobjeđuje.
Iskreno govoreći, teško da će Mirjana Lučić u četvrtfinalu Australian Opena svladati deset godina mlađu i pet centimetara višu Čehinju Karolinu Pliškovu, koja je unatrag dvije godine zabilježila niz odličnih rezultata i koja ima dovoljno silovitu igru da bi joj se suprotstavila. Međutim, i ako stane na četvrtfinalu, Lučić je postigla fantastičan rezultat.
U dva je desetljeća prešla put od djevojčice skutrene u kadi dok je bezosjećajni otac mlati cipelom, preko tinejdžerske emigrantice kojoj propada jedini posao što ga u životu zna raditi, do stabilne i hrabre sportašice koja u 35. godini bilježi jedan od najboljih rezultata karijere. Osim što je izvrsna, premda potpuno nerealizirana tenisačica, Mirjana Lučić-Baroni zaslužuje status ikone modernog feminizma.
Autor/ica 👤Ivan Violić
