Udruženi građanski otpor rastakanju zemlje – sada ili nikada

Izdvajamo

• Kakva je budućnost ove bosanskohercegovačke trakavice? Ha, ostaje za vidjeti. Komandantica NATO štaba u Sarajevu u pismu Čovićevoj ministrici obrane, čije ruke u čitavoj priči nisu ni malo čiste, izrazi zabrinutost NATO pakta i zatraži temeljitu istragu – i odgovornost onih čija se umješanost u sve to utvrdi dakako.

Povezani članci

• Sergio Sotric “pjeva” zajedno sa dobrim domaćim i internacionalnim pjevačima
• Stjepan Mesić: MINUTA JE IZA DVANAEST                                             
• Petar Fehir: STRAH OD STRAHA
• Pendrek liga!
• BPNP: Unutar anonimnog bošnjačkog neonacističkog pokreta koji privlači maloljetnike
• Romi: ”Vječni kradljivci kokošaka”

Odluka o vašoj vlastitoj budućnosti je na vama samima. Dakle – udružiti se, organizirati, zajednički se zlu suprotstaviti, ili definitivno od prava na normalan život zauvijek odustati. Na vama je, ponavljm – sada ili više nikada.

BiH sve uvjerljivije podsjeća na teatar apsurda – s balom etnovampira kao predstavom kojom se nudi ostatku svijeta. I što je još važnije, ni na kraj joj pameti da od svoje glavne točke konačno odustane. Dapače, na njoj se, usprkos činjenici što to u demokratskom svijetu izaziva već nesnošljivu mučninu, svaki dan sve više istrajava.

Prije desetak dana, recimo, lider HDZ pravi samo njemu svojstven salto mortale, valjda kako bi ublažio udar Katoličke crkve, kojemu je izložen u predbožićno vrijeme. Poznato je da ga tada biskupi javno prozvaše zbog guranja mu u kola trećeg entiteta, uz poruku kako desetine tisuća Hrvata time žive sahranjuje. Budući je, s druge strane, prvom HDZ demagogu jasno da rat s Crkvom znači nož u leđa sebi samom, naknadno je pokušao objasniti što želi vidjeti u tom svome entitetu. Uz Hercegovinu, veli, tamo bi se našli i Posavina, dijelovi srednje Bosne, Žepče. A time je nanovo skočio sebi u stomak. Evo što je to nemoguća misija, a jasno je to i njemu samu. No, zbog ambicija na dijelove Dodikova begovata u klinč bi mogao i sa svojim banjalučkim jaranom – a time se moć njegovih federalnih ucjena ne prepolovljava nego gotovo pa iščezava.

Ali, središnje mjesto u prošlotjednom bosanskohercegovačkom teatru apsurda ne pripada ni Čoviću, ni njegovoj verbalnoj akrobatici. I najskloniji mu, hoću reći, ne bi bili u mogućnosti dodijeliti više od uloge najobičnijega Dodikova trubadura. U središtu zbivanja su, dakle, potpuno drugi akteri – banjalučki vožd i oni koji su se s njegovim sustavom vrijednosti, što milom što silom, primorani identificirati, ali i Erdoganov balkanski namjesnik i dio sarajevske čaršije koji novog „svesrpskog ujedinitelja“ i njegov udar na državu i sami hrane.

Talasanje, naime, proizvedeno obilježavanjem 9. siječnja, prošli je tjedan kulminiralo. U banjalučkom defileu, organiziranom u čast ovom datumu, bilo je više svijeta no onih koji ga promatraše. Defilira policija – i obična i specijalna – defiliraju vatrogasci, mažoretkinje i tamburaši, defilira nema tko nije. Ne znam, istina, jesu li u koloni bili i predstavnici alkoholičara i drogeraša. Ali, po onome što uspjeh upratiti, u službenom defileu nije bilo vojske – ni dugih cijevi na prsima vojnika – a jedino to je nedostajalo kako bi se svijet uvjerilo da odluke Ustavnoga suda BiH za ovaj dio zemlje znače koliko i lanjski svijet. Da je, drugim riječima, BiH prošlost, a RS sadašnjost i budućnost – suverena država kao i sve ostale u svijetu.

Iako, nije da i vojske nije bilo. Bila je i ona tamo usprkos činjenici da joj angažman nije odobren od ustavom pretpostavljenih. I da zeleno svijetlo za njezinu banjalučku točku nije dao ni po zakonu u vojsci prvi – načelnik zajedničkog stožera Oružanih snaga.

Nije vojska, istina, prodefilirala i ispred „prvog“ Srbina – a to je jedino što je njemu osobno, ali i njegovoj legitimaciji kao novoj međunarodnopravnoj činjenici nedostajalo. Ali, zato je, i to u čak dva navrata, postrojavana u čast njegova političkog „antipoda“ – koji bi za njezin iskazani neposluh, barem što se mene tiče, morao biti i najodgovorniji.

Kakva je budućnost ove bosanskohercegovačke trakavice? Ha, ostaje za vidjeti. Komandantica NATO štaba u Sarajevu u pismu Čovićevoj ministrici obrane, čije ruke u čitavoj priči nisu ni malo čiste, izrazi zabrinutost NATO pakta i zatraži temeljitu istragu – i odgovornost onih čija se umješanost u sve to utvrdi dakako.

Odgovornost za eventualno kršenje Ustava i zakona, utvrdi li se ono, zatraži i visoki predstavnik u BiH. No, dio njegove izjave u vezi Danom RS-a potaknu i nova talasanja. Ako bi, poruči Inzko, počeli slaviti praznike kakav je 9. siječnja, „onda bi se neki mogli dosjetiti i da se slavi, recimo, 10. travnja, dan kada je osnovana NDH.“

No, Inzkova izjava nije imala predznak kakav je morala imati – snagu posljednjega upozorenja svjetske zajednice. Dapače, poslužila je kao upaljač za nova talasanja. Iz RS-a su u seriji stizala ograđivanja, ali i izrazi političkog konsenzusa da se s najvišim autoritetom i tumačem Daytonskog sporazuma prekida svaka komunikacija. Zaludu i naknadna pojašnjenja kako visoki predstavnik nije stavljao znak jednakosti između RS-a i NDH, zaludu i upozorenje iz OHR-a da su prema Daytonskom sporazumu na potpunu suradnju s visokim predstavnikom obvezni – i da će tu obvezu, htjeli ili ne, morati poštovati. Zaludu, jer svi oni, entitetska vlada i ostali, među njima i član državnog predsjedništva iz reda Srba, imaju uvjet koji ima snagu conditio sine qua non – da se visoki predstavnik ima pred cijelim svijetom ispričati ili razgovora s njim neće biti.

Vjetar u leđa, koji sve opasnijem banjalučkom tamburanju dolazi iz Beograda, također više nije sporan. Srbijanski predsjednik ni 9. siječnja nije propustio da to, izjavama o RS-u kao drugoj srpskoj državi, cijelom svijetu, kamo li građanima BiH, dade do znanja. Privid distance, istina, pokušava zadržavati premijer istočnih susjeda. No, sve jasnije je, a Dan RS-a je i to pokazao, da je i to prodavanje političke magle – valjda kako se ne bi narušio pozitivni imidž, kojeg je u zajednici evropskih naroda uspio o sebi stvoriti. I, dojam je, otvorenu potporu akcijama destruiranja BiH kao jedinstvene države on će, kako vrijeme bude odmicalo, sve teže prikrivati – ako je uopće bude bio spreman prikrivati.

No, budimo objektivni, poticaji banjalučkom srbovanju dolaze i iz Sarajeva – od „prvog“ u Bošnjaka prije svega. Jer, koliko god je za 9. siječnja zaslužan Dodik, barem toliko je, pita li se mene, i „babin“ sin. A te zasluge ga, u gotovo istoj mjeri kao i velikoga vožda, čine odgovornim i za sve ostale izljeve Dodikova gnjeva – od suda i tužiteljstva do priča mu o mirnom razlazu kao civilizacijskom rješenju koje je najprihvatljivije za sve. Svemu tome mu se, dakako, dodati moraju i akcije s ciljem erdoganizacije prostora kojeg kontrolira – ali i ambicija da duh erdoganizma natovari na leđa Bosni i Hercegovini kao cjelini.

Sve u svemu, stanje u kojemu se ova zemlja nalazi je, pita li se mene, ozbiljnije čak i od onog sa samog početka devedesetih. Jer, u to vrijeme običan narod se nad etnobalahanjem – i zveckannjem oružja dakako – zgražao, ali i vjerovao kako sve to nije duga vijeka. Nije, doduše, da se isti svijet ne zgraža i danas. Bojim se, međutim, da je njegov udio u ukupnomu stanovništvu u odnosu na prije četvrt stoljeća značajno manji. Jednostavno, godine i desetljeća su učinili svoje. Nekima od njih dosta je svega. Gledaj svoja posla ne opterećuj se onim što je izvan tvoje moći. Drugi su se, pak, na civilizacijsko silovanje priviknuli – i danas ga silovanjem nerijetko čak i ne doživljavaju. K’o biva, sve je to posljedica suprotstavljanja politici onih drugih, borbe za nacionalnu opstojnost i ravnopravnost – ali i demokracije, zašto ne?

Zašto je to važno? Pa, da skratim, jer je time stvoren prostor za dodatni gas u nacionalističkom tamburanju, ovaj put posebice na relaciji Banja Luka-Sarajevo – jer Mostar u svemu tome, zbog karti koje u rukama drži Čović, figurira kao sitni trgovac. No, posljedice bi, dođe li do njih, osjetiti mogli svi – od Trebinja do Krajine, i od Semberije do zapadne Hercegovine. Zaobići, hoću reći, pa što god se kao cijena ispostavi, neće biti nitko.

Jedini način da se takav scenarij izbjegne – jer on sada djeluje poprilično realnim – je udruženi građanski otpor. A to, drugim riječima, znači okupljanje po principu da nije najvažnija stvar na svijetu tko je lijevo, tko desno, a tko nije ni tamo, ni ovamo. Važno je, naprotiv, jer tako je stanje stvari, tko je istinski za BiH, za mir a protiv rata, za čovjeka i njegovo pravo na život a ne za kolektivna naspram ljudskih prava – i to ne zbog kolektivnih prava nego spašavanja vlastite kože radi zbog počinjenog kriminala i pljačke onog što generacije stvaraše.

Ne učine li se to ovog časa, ne ugledaju li se obrisi toga, dakle otpora normalna svijeta etnonacionalističkom rastakanju zemlje, ne materijalizira li se on, građanski otpor, i u formi njegova izbornog udruživanja na prvim parlamentarnim izborima, nako toga, bojim se, sve bi moglo biti kasno. Jer, nakon njih mi se poprilično realnom nameće logika posljednje, faze dovršetka procesa koji je započet još devedesete – logika finalizacije podjele i razgraničenja po etničkim linijama. Logika, moje je dovde, tvoje odavde – i svatko za sebe.

Dragi moji, i time bih završio, ovo je, pa bilo vam krivo ili pravo – i kako god me shvatili – postojeće stanje stvari. A odluka o vašoj vlastitoj budućnosti je na vama samima. Dakle – udružiti se, organizirati, zajednički se zlu suprotstaviti, ili definitivno od prava na normalan život zauvijek odustati. Na vama je, ponavljm – sada ili više nikada.