Dragan Markovina: Herceg-Bosna predstavljala zločin u samoj ideji

Povezani članci

• U subotu u Mostaru izložba fotografija o najugroženijoj etničkoj manjini na svijetu
• Mostarski izbori ili Revolucija
• Ima jedna konstanta
• Nikšić, Komšić i Čolpa poručuju: Čović je krenuo putem Radovana Karadžića
• Za BiH najpogubnija “etno-nacionalna” poplava
• I bi Slovo Gorčina (8.8 – 10.8. 2014.)

Historičar Dragan Markovina, rođeni Mostarac, našao se u žiži interesiranja javnosti u Hrvatskoj nakon što je prije 20-ak dana osnovao Novu ljevicu koja, kako je najavio, treba popuniti prazninu na lijevom političkom spektru u Hrvatskoj.

Sin profesora i bivšeg zastupnika u Skupštini RBiH Roka Markovine, našao se na udaru različitih centara, medija, pa i otvorenih prijetnji, koje je prestao prijavljivati policiji. Čovjek je kojeg nazivaju hrvatskim Aleksisom Ciprasom i koji je zbog svojih uvjerenja otjeran s Filozofskog fakulteta u Splitu.

Za naš list otvoreno govori o svojoj stranci, šansama ljevice u regionu, stanju u današnjoj Hrvatskoj i njenoj politici prema BiH, klerikalizmu, nacionalizmu, te tzv. Herceg-Bosni, Mostaru, Veležu…

Razgovarao: Faruk Vele – Dnevni avaz

Kako objašnjavate sve što Vam se dešava proteklih sedmica na hrvatskoj političkoj sceni? Je li to strah ili tek još jedan politički paradoks?

– Postavili ste vrlo zanimljivo pitanje, u kojem se krije i dobar dio odgovora. Bez ikakve namjere da sebi ili nama podižem nekakve spomenike za hrabrost, stoji činjenica da se prvi put u političkom prostoru pojavljuje stranka sačinjena od ljudi koji su se već dokazali u javnosti, koji su dosljedno i bez obzira na posljedice zastupali određene civilizacijske vrijednosti i kojima ljudi naprosto vjeruju.

Drugim riječima, u politici su se pojavili ljudi koji se ne mogu zastrašiti i koji nemaju namjeru od politike živjeti. Pridodamo li svemu tome ključ za razumijevanje odgovora na vaše pitanje, a on se odnosi na činjenicu kako se nikad nismo klanjali, niti to imamo namjeru, državotvornim mitovima tuđmanističkog nacionalizma, jasno je zbog čega nas je dočekala ovakva histerija. Naprosto je procijenjeno da smo opasni i da rušimo dogovoreni poredak stvari.

Jeste li Vi nosilac politike neojugoslavenstva, kako Vas, također, doživljavaju, i kako gledate na takve percepcije Vas kao političara i intelektualca?

– O mom odnosu prema jugoslavenstvu govorio sam u raznim prilikama i ogroman broj puta. Toliko da sam čak i napisao knjigu “Jugoslavenstvo poslije svega”. Stoga mi preostaje da ostanem pri zaključku iz knjige o tome kako govoriti o jugoslavenstvu danas, posebno u Hrvatskoj, nije nimalo uputno, jer je to najsigurniji put da vas proglase izdajnikom i otpišu.

Ja sam jugoslavenski kulturni prostor doživljavao jedinstvenim i posve normalnim te ga takvim doživljavam i danas. Tako da mi je u tom smislu posve svejedno jesam li u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Mostaru, Beogradu, Podgorici, Skoplju ili Ljubljani, jer ni na jednom od tih mjesta se ne osjećam kao stranac. Svakome tko išta razumije i vidi jasno je kako taj prostor i dalje postoji i funkcionira.

Šta je zaista Vaš politički cilj na hrvatskoj sceni? Jeste li Vi alternativa samo desničarskom HDZ-u, SDP-u kakvog je ostavio Zoran Milanović ili stanju u Hrvatskoj?

– Naš cilj je da, prije svega, razbijemo atmosferu straha u društvu, koja je sveprisutna i paralizira promjene. U strahu, naravno, žive svi koji se ne klanjaju klerikalnom nacionalizmu. Sljedeći korak bio bi da u politiku vratimo konkretan sadržaj i da nametnemo teme koje su posve nestale iz političkog prostora, od zaštite ljudskih prava i svih vrsta manjina, preko radničke participacije i očuvanja javnih prostora, do zagovaranja antifašističkih vrijednosti.

Kakve su šanse ljevice u Hrvatskoj, BiH i šire na Balkanu u eri jačanja desnice do neslućenih razmjera? U vremenu terora, zatvaranja granica, žica…

– Izgledi na prvi pogled nisu veliki, ali bit će sve manji ako ne počnemo raditi na promjeni društvene atmosfere. Ljevica se, zahvaljujući oportunizmu i nesnalaženju postkomunističkih partija, pokazala posve nespremnom da se ozbiljno suprotstavi svemu tome o čemu govorite. Zbog toga je moramo iznova uspostaviti i izgraditi.

Tuđmanizam i SDP

Je li rješenje u konceptu koji, recimo, nudi nedavno usvojena Jahorinska deklaracija čiji ste Vi potpisnik među predstavnicima lijevih i građanskih stranaka u BiH, te intelektualaca i predstavnika civilnog sektora?

– Jahorinsku deklaraciju vidim kao prvi korak u, prije svega, razumijevanju stanja u kojem se društvo i država nalaze, a potom i kao temeljni preduvjet bilo kakvog političkog djelovanja.

Osobno držim da najvažnija stvar koja se odnosi na tu deklaraciju, pored činjenice da se oko nje usuglasio značajan broj ozbiljnih ljudi, te da je konačno javno izgovoreno to da vlast sama po sebi ne može biti cilj i da je puno bolje u nacionalistički skrojenoj državi biti u kvalitetnoj opoziciji nego u vlasti koja vas paralizira.

Šta se dešava s Hrvatskom? Posebno nakon ulaska u EU, što je daleki san većine ostalih zemalja bivše Jugoslavije. Kako Hrvatska ide i gdje će sve ovo završiti?

– Hrvatska danas prolazi jednu vrstu opasnog povratka u devedesete, točnije pokušaja da nacionalistička i klerikalna desnica dovrši posao koji smatra nedovršenim.

To konkretno znači da je na djelu pokušaj potpune klerikalizacije društva i potpunog brisanja bilo kakve lijeve i antifašističke baštine, a samim tim i alternative lijevog sadržaja. Što je najgore od svega, sve se to događa u atmosferi u kojoj je tuđmanizam toliko prihvaćen da se SDP pokušava obraniti od ovih tendencija pozivanjem na Tuđmana. Što je ironija kakve nema. Pa upravo je on rodonačelnik svih ovih procesa.

Markovina: O svom jugoslavenstvu pisao u knjizi “Jugoslavenstvo poslije svega”  

Vrhunac takvih gluposti dosegao je bivši ministar Arsen Bauk, koji je rekao kako Tuđman ne bi dopustio postavljanje ustaške ploče u Jasenovcu?! Nesretni Bauk očito ne zna kako je u “Bespućima povijesne zbiljnosti” Tuđman višestruko umanjio broj stradalih u Jasenovcu, glorificirao etničko čišćenje kao korisno i mrtav-hladan ustvrdio kako su Židovi imali unutrašnju upravu nad logorom. O ideji miješanja kostiju na tom mjestu neću niti govoriti.

Šta mislite o najnovijoj politici Hrvatske prema BiH? Svjedoci smo jedne oštrije retorike, optužbi poput onih u kojima se BiH prepoznaje kao prijetnja, pa najave korištenja položaja u EU i NATO-a za uplitanje u unutrašnja pitanja naše zemlje. Sjetimo se samo poruka iz Stoca. Je li sve to dio neke šire agende?

– Teško mi je špekulirati o tome što stoji iza svega, niti bi to imalo pretjeranog smisla, no činjenica je da današnji HDZ u Hrvatskoj nije ni na koji način osvijestio zloćudnu štetnost politike “Herceg-Bosne” koju je proizveo i na koju bi se najradije i dalje pozivao kada ne bi bio svjestan koliko je to nepristojno. Što se tiče onih tragikomičnih posjeta Stocu, oni pored svega ovoga što sam već naveo, svjedoče i o potpunoj intelektualnoj i diplomatskoj potkapacitiranosti ljudi u vrhu hrvatske politike.

Hinjeno europejstvo

Ima li to veze s presudom u slučaju “Prlić”, koja se očekuje ove godine, i kakve bi ona posljedice mogla imati po Hrvatsku?

– Ne vjerujem da to ima izravne veze s tim, ali Hrvatska će se uskoro naći u jednom zanimljivom paradoksu. Kad se konačno donese presuda hercegbosanskim čelnicima, bit će zanimljivo pratiti šutnju hrvatskih vlasti o svemu tome, istovremeno s činjenicom da se vojnici HVO-a upravo po pravima izjednačavaju s pripadnicima Hrvatske vojske.

Da se razumijemo, šutnja predstavlja bolju opciju očekivanih reakcija od histerije kakva je pratila uhićenja u Orašju. Jedino oko čega nema nikakvih dilema je to da nitko neće razgovarati o učincima te politike i o njezinim žrtvama.

Šta mislite o hrvatskoj politici u BiH danas?

– Za nju vrijedi isto što i za politiku HDZ-a u Hrvatskoj. S jedne strane potpuni nedostatak svijesti, bilo kakvog priznanja, a ponajmanje katarze prema tome kakav je zločin Herceg-Bosna predstavljala već u ideji, a kamoli u izvedbi. S druge, pak, strane perfidni cinizam hinjenog europejstva, kojim se krije lice mračnog nacionalizma. Nema nikakve sumnje da su Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod na mnogim poljima zakinuti i osjećaju realan strah od čak i fizičkog nestanka iz Bosne i Hercegovine.

No, licemjerno je nešto zamjerati drugima, a to isto raditi tamo gdje si u većini, kao HDZ-ovci u Mostaru. Jednako kao što je licemjerno žaliti se na depopulaciju, a istovremeno zagovarati politiku u kojoj se osjećaš hrvatskom dijasporom. Teško je zamisliti išta grotesknije od činjenice da član Predsjedništva jedne zemlje glasa na parlamentarnim izborima u drugoj zemlji, kao i od toga da veleposlanica jedne zemlje postaje europska zastupnica druge zemlje. Najžalosnije od svega je što za takvu politiku i dalje imaju većinsku podršku glasača.

Šta je danas glavni problem BiH? Kako na to gleda čovjek koji je tu rođen, a opet sve to posmatra izvana?

– U moru problema koje Bosna i Hercegovina ima, teško je izdvojiti najbitnije. No, ono što je posve jasno je to da čitavo društvo pati od posttraumatskog poremećaja (PTSP), da je značajan broj najkreativnijih ljudi trajno otišao iz zemlje i da je ona demografski destruirana. Osim toga, ona je skrojena kao sadržajno nacionalistička država, u kojoj su ratne politike nagrađene. Drugim riječima, riječ je o strukturalno nepravednoj državi i društvu, koje samo nema kapacitet da tu strukturalnu nepravdu promijeni, a oni koji su je skrojili to očito ne žele. Bojim se da možemo godinama, ako ne i desetljećima, gledati ovaj status quo.

Vaš otac Roko zavapio je u jednom tekstu: “Vratite Mostar Mostarcima!” Jeste li Vi zgroženi očajem u kojem danas živi Vaš Mostar (posebno dio istočno od HIT-a i Šantićeve), sve te podjele, neizvjesnosti, taj mračni tunel našeg divnog grada? Ima li izlaza i gdje je on?

– Naravno da jesam. Malo je šta ostalo u tom gradu što bi podsjećalo na to kakav je on nekad bio i, što je još važnije, kakav je mogao biti. On živi u jednoj vrsti dvojnosti i dogovorenog beznađa, odnosno statusa quo. U njemu se na otvoreni HDZ-ovski fašizam, simbolički najvidljiviji u imenima ulica po ustaškim ministrima i preziru prema svemu što predstavlja istinsku tradiciju grada, od njegove nacionalne izmiješanosti do Veleža, Starog mosta i hotela “Mostar”, na istočnoj strani odgovara iracionalnim povlačenjem u sebe, povratkom na nekakve religijske tradicije i svjesnom samoizolacijom.

Ljudi koji to vide i koji bi to mijenjali naravno ima, čak ih i nije toliko malo, ali oni u ovakvom sistemu jednostavno nemaju mehanizme da to promijene.

Kako doživljavate sudbinu Veleža, za kojeg ste navijali kao dijete, a i danas navijate? Je li to priča o pokušaju ubistva i jednog grada?

– Velež je planski uništen kao simbol jednog grada, jedne ideje i jednog vremena. Sve je to uništeno isključivo zato jer je bilo i još uvijek može postati istinski subverzivno po režim. Velež predstavlja sve ono što današnji Mostar nije. Iskreno, puno mi je draže da je to završilo ovako nego da ga je HDZ iskoristio i potpuno mu promijenio identitet.

Ljudi koji ga vole su ga spasili, upravo takvog kakav je oduvijek bio. Klub malih i poštenih ljudi. Kažem ovo na kraju, potpuno iskreno i bez ikakvih kalkulacija, da sanjam dan kad će Velež iznova istrčati na svoj stadion Pod Bijelim brijegom dok s razglasa slušamo “Rođeni, rođeni”. Jer, vidite, oni mogu napraviti sve osim da nam zabrane da sanjamo.

– Pitate li me da li bih se aktivno zalagao za obnovu Jugoslavije, odgovor je negativan. Iskustvo posljednjeg rata je tu mogućnost odgodilo do daljnjeg i takvo nastojanje ne bi imalo nikakvog smisla – pojašnjava Markovina.