FIKUS

Povezani članci

• JOŠKO JUVANČIĆ – TRADICIJA U SUVREMENOSTI I SUVREMENOST TRADICIJE
• FAŽANA – NEPOKORENI GRAD
• Viktor Ivančić: Vrijedi se boriti protiv pasjih sinova
• Viktor Ivančić: PRST NA ENTERU
• Domobranstvo i lingvistika
• Preminuo muzičar Ale Puzić

Kako tužnih života i ljubavi ima, uzdahnula je i podigla me onako bunovna. Stretna ti Nova mali moj, tako ti želim da u životu budeš sretan, da budeš voljen. Kada sve zbrojiš samo to se računa.

Moja susjeda bi o Silvestrovu shvatila da je pogriješila što se udala za moga susjeda. Nas dvoje nikada nismo bili jedno za drugo, vrištala bi kroz stubište noseći ogromni, crni kofer i fikus koji se lomio o lift. Uvijek je taj nesretni fikus u glinenoj tegli pokušavala ugurati u omaleni lift na kojem se vrata nisu zatvarala i kojem smo dugmad progorjeli upaljačima pa se nije znao ni kat, ni odredište. Lift te vodio naslijepo, gdje stigneš. I tako si upoznavao susjede, Petroviće sa petog ispred čijeg je stana bio zavezan bicikl o ogradu i mačka bez oba oka koju su hranili i držali kao svoju kućnu mačku. Ta vrata meni su oduvijek bila usamljena i strana, nikada iz njih niti cike djece niti lupe lonaca, nikakvih mirisa.

A kada bi izašao na trećem, na tom malom prostoru koja su činila četvera vrata, mogao si osjetiti miris i sarme i urmašica. Mom bi susjedu čelo postajalo svake godine na Silvestrovo za prst veće i još jedna bora bi mu se urezala na čelo, kaput bi mu postao širi, a nogavice na hlačama šire. Mi djeca u dvorištu smo po cijeli dan igrali nogomet, pa bi nam često lopta uletjela u njihov prozor iza kojeg, zadnjeg dana u godini nije bilo nikoga da nam je vrati. Moja majka bi na naše uporno dozivanje susjedu da izađe na prozor i vrati nam loptu, izašla i sama u dvor i potjerala bi nas drvenom spravom kojom je klatila tepihe u proljeće. No nama ionako ta jutra pred nove godine lopta i nije značila baš puno. Dobro skriveni među cjepanicama u dvorištu sastavljali smo dinamit od baruta iz petardi i korde kupljene u Mikačića. I to jutro je susjeda na stubištu vikala o promašenosti svog života i otišla.

Susjed bi se tada spustio u potkošulji i zgužvanim hlačama do nas i dao nam crvenog „konja“ da mu donesemo litru rakije iz obližnje vinarije i dvolitar „crnog“ koje bi strusio do podneva, a popodne bi onako pijan izašao polugol u dvorište i zazivao svoju Senku da mu se vrati. Moja Silvestrova pamtim baš po mom susjedu, koji je nama djeci govorio kako je ljubav čudna stvar i da u životu dobro pazimo sa kim mislimo dijeliti život. Mi bi susjeda slušali pozorno i sućutno, jer bi nam ovaj nakon svoje lekcije o životu dao još dva crvena „konja“ da mu donesemo vina iz vinarije i kupimo sebi još dinamita sa kojim bi obilježili dolazak nove godine.

Kada bi se dovoljno nadisali baruta i kada bi nam ruke bile crvene i promrzle, a nosevi natečeni, majka bi me pozvala da konačno dođem u kuću jer je započinjao novogodišnji program, jer su se prijatelji i znanci već parkirali, a mene onako musavog, razbijenih koljena trebalo je na brzinu skrpiti – jer što će ljudi reć?

Ujna i teta, baka i djed, svi su obukli najbolje i najsvečanije što su imali, na stolu je stajala francuska salata i pršut koji nisam smio dirati, a na televizoru Novi Fosili i Ljupka Dimitrovska. Sumrak se spuštao kada sam čist i mirisan od sapuna iz Trsta sišao na stubište na kojem su još odzvanjali „važi od garbure“ .

Moj susjed je stajao pred stubištem i držao pištolj.

Nije mi se majka obradovala kada sam se rodio, počeo je, kupala se kažu u hladnoj vodi da me izgubi. Išla je kod vračara i posjećivala imame, hodže, da joj daju zapis da me pobaci. Svu noć nitko ne bi spavao od mog kmečanja, ostavljali bi me samog na Silvestrovo da se krivim i plačem gladan, nikog nije bilo briga. Kada sam završio školu, istog su me trena otjerali u vojnu školu da me se riješe. Majka je puno pila i više je se ne sjećam. Govorili su da sam sin nekog šofera, koji je u prolazu kroz Sarajevo „napumpao“ moju majku. Jebem ti život. Ibim mojih šaka bio je sve što imam. Boksao sam, bio prvak JNA 1972, Mate Parlov mi osobno zavezao pojas. Zvali su me Čita, valjda po onom majmunu Tarzanovom, jer nikada nisam izučio škole, bio nešto bistar, jebem ti život, da ti ga jebem.

Stajao sam uz ogradu i gledao pištolj koji je držao u lijevoj ruci, u desnoj je držao bocu sa rakijom. Pogledao me još jednom, uzdahnuo i sasuo sebi metak u glavu. Pobjegao sam što su me noge nosile kat niže i zatvorio vrata. Srce mi je divljački lupalo. U mojoj kuhinji svi su slavili i pjevali sa Novim Fosilima. Nitko od silnih detonacija nije ni čuo prasak sa stubišta. Ne kazavši ništa sklupčao sam se na krevet i prekrio jorganom preko glave. Nisam ni znao kada sam se probudio. Bilo je jutro i svi su spavali. Baka je kuhala kafu i zamišljeno gledala negdje kroz prozor.

Djed se ustao i poljubio je.

Kako tužnih života i ljubavi ima, uzdahnula je i podigla me onako bunovna. Stretna ti Nova mali moj, tako ti želim da u životu budeš sretan, da budeš voljen. Kada sve zbrojiš samo to se računa.
Sve drugo odnese vrijeme, jebem ga, da ga jebem.