JAHAČI APOKALIPSE: Od neoliberalizma ka neonacionalizmu

Izdvajamo

• Evo nas ponovo pred velikim globalnim neizvjesnostima koje nam dižu kosu na glavi, koje nas sprovode u okrilje novih kako globalnih tako i lokalnih kalkulacija i scenarija u kojima razni globalni i lokalni spekulanti i specijalisti svih boja i provenijencija razvijaju svoje nove koncepcije i traže nove strateške puteve približavanja novim centrima „(naci)ideološke“ moći koja se tek pojavljuju na horizontima velikog društvenog i političkog preustroja svijeta

Povezani članci

• Legenda o legendarnom Rođi
• Andrej Nikolaidis: Šešelj je toksični otpad, opasniji je Dodik o kojem se šuti
• Europska Građanska Demokratija (Francuska 1848 – Francuska 2014)
• Sramota: Sud u Mostaru Pozniću i Ančiću za ubistvo 13 pripadnika Armije BiH dao po godinu dana zatvora
• Čović trči počasni krug
• Povratak gazde sa službenog puta

foto: neo-nacizam u Americi

Pod krinkom lažnog humanizma i brige za običnog malog „našeg“ čovjeka, nepogrešivo kao magla uvlače se u razne institucije, organizacije, udruženja i pokrete, koji izrastaju na novom populističko-(naci)onalističkom talasu, sa ambicioznom usmjerenošću na ostvarivanje sopstvenih interesa, raznih privilegija, donacija i novih pozicija. Traže se novi globalni i lokalni donatori, traži se novi globalni i lokalni auditorij kojem će se obraćati ovi „demokratski profiteri“ po volji novih još uvjek nedovoljno vidljivih centara „(naci)ideološke“ moći. Traže se nove žrtve i naivna publika koja će prihvatiti tezu da svi oni koji nisu „naši“ ugrožavaju „nas“, ugrožavaju naš identitet, naše pravo da vladamo sami sobom, ugrožavaju naš „životni prostor“. 

Prof. Nedžad Bašić 

Mnogi će se složiti da je bilo teško predvidjeti pobjedu Donalda Trampa na američkim izborima u svjetlu njegove vulgarnosti i samohvalisanja kao kleptomana, rasiste i ženomrsca Isto, ne tako teško, ali ipak teško je bilo predvidjeti da će britanski avanturistički lobi Nigel Farage-a čiji su istupi bili puni rasizma, mržnje, smutnje i neodređenosti tako lako izvesti Vel. Britaniju iz velike evropske porodice i izložiti je riziku velikih političkih i socijalnih lomova i neizvjesnosti? Teško je sada prognozirati pobjedu Nacionalnog fronta Marine Le Pen koja otvoreno zagovara krajnje ekstremnu rasističku i nacističku platformu nove politike  u Francuskoj. Isto tako teško je govoriti o skorom kraju njemačkog demokratsko kršćanskog saveza i skoro izvjesnoj pobjedi njemačke alternative i novog koncepta lebensraum-a gdje nema mjesta za druge izuzev za one kojima je istorija predodredila mjesto vladaoca. Sasvim sigurno nezahvalno i teško je govoriti o tome što će se dešavati sa sudbinom (naci)populista Taipa Erdogana i Vladimira Putina, šta će se dešavati u Mađarskoj, Poljskoj, Hrvatskoj, kao zemljama u kojima je (naci)populizam na krilima „demokratske pobune“ umarširao u sve institucije vlasti.

Bilo kako bilo evo nas ponovo pred velikim globalnim neizvjesnostima koje nam dižu kosu na glavi, koje nas sprovode u okrilje novih kako globalnih tako i lokalnih kalkulacija i scenarija u kojima razni globalni i lokalni spekulanti i specijalisti svih boja i provenijencija   razvijaju svoje nove koncepcije i traže nove strateške puteve približavanja novim centrima „(naci)ideološke“ moći koja se tek pojavljuju na horizontima velikog društvenog i političkog preustroja svijeta. Pod krinkom lažnog humanizma i brige za običnog malog „našeg“ čovjeka, nepogrešivo kao magla  uvlače se u razne institucije, organizacije,  udruženja i pokrete, koji izrastaju na novom populističko-(naci)onalističkom talasu, sa ambicioznom usmjerenošću na ostvarivanje sopstvenih interesa, raznih privilegija, donacija i novih pozicija. Traže se novi globalni i lokalni donatori, traži se novi globalni i lokalni auditorij kojem će se obraćati ovi „demokratski profiteri“ po volji novih još uvjek nedovoljno vidljivih centara „(naci)ideološke“ moći. Traže se nove žrtve i naivna publika koja će prihvatiti tezu da svi oni koji nisu „naši“ ugrožavaju „nas“, ugrožavaju naš identitet, naše pravo da vladamo sami sobom, ugrožavaju naš „životni prostor“. U liku glavne pritajene prijetnje naći će se svi koji nisu iste boje kože kao mi, koji nisu iste vjere kao mi, koji ne govore istim jezikom kao mi, i koji ne misle isto kao „mi“. Status „žrtve“ neprikosnoveno pripada naciji, čija cijena vrtoglavo raste na svim svjetskim tržištima nove (naci)onalističke ideologije, u kojoj  (naš) profit dobija status nacionalnog božanstva, božanstva koje objavljuje rat svima koji ne prihvataju podjelu na „mi“ i „oni“.  Rat i samo rat obezbjedjuje opstanak „nas“ i „naše“ nacije, naše kulture, našeg napretka, našeg identiteta i našeg profita. Ideologija (naci)totalitarizma trži novi profil „nacionalnog teatra parazita“ koji će biti dovoljno spretni da podstaknu ubrzanu proizvodnju i potrošnju (naci)onalnih proizvoda u cilju totalne duhovne  kontaminacije  i eliminacije onih koji su ostali izmedju „nas“ i „njih“ u stvaranju „virtualne stvarnosti od laži i manipulacija“.

“Nacionalni teatar parazita“ doslovno slijedi, podržava i gradi ideologija rata između „politike identiteta i borbe potlačenih“ koja je već eksplodirala na svim merdijanima i uporednicima. Biračko tijelo počinje da traži „… nekoga ko je voljan da ih uveri da će, kada bude izabran, stati na kraj samovoljnim birokratama, lukavim advokatima, preplaćenim trgovcima bondova i postmodernističkim profesorima… Jedna stvar koja je vrlo izvjesna je da će napredak koji su u posljednjih 40 godina postigli crni i braon (…) i homoseksualci biti izbrisan. Komičan prezir prema ženama vraća se u modu…Sva mržnja koju loše obrazovani (…) gaje prema onima sa fakultetskim diplomama će naći svoju odušak“. (Ričard Gortija prema Slavoj Žižeku: Protiv dvostruke ucjene).

U ovoj morbidnoj manipulativnoj „igri između identiteta i potlačenih“ svaka povezanost između „nas“ i „njih“, između naše i njihove religije, kulture, rase i pola je smrtni grijeh koji vodi u isključenje pojedinca ili grupe iz nacionalnog habitusa. Strah od isključenja iz nacionalnog korpusa stvara društvo anksioznosti u kojem strah od nemogućnosti elementarnog preživljavanja, isključuje i svaku pomisao na neprihvatanje (naci)onalističkih ideologija, sa čime se bezuslovno prihvata izolacije marginaliziranih i njihovo dalje guranje u ekstremizam i nasilje. To je ideologija novih ratova i sukoba između samih potlačenih i siromašnih koji su razdijeljeni i suprotstavljeni sa svojim nacionalnim, rasnim, kulturnim ili polnim identitetom. To je ideologija jačanja i povezivanja novih (naci)populističkih ideologija koje stvaraju društvo u kojem se „pojedinac  odriču slobode u ime ličnog komfora“.

“Nacionalni teatar parazita“ maršira i na našim prostorima. Odjeci njihovog strojevog koraka odzvanjaju na svim dionicama našeg življenja: u politici, u ekonomiji, u zdravstvu, u školstvu, sudstvu, tužilaštvu, policiji… svugdje gdje se može ostvariti neka materijalna beneficija u vidu povećanja plate, zaposlenja sina ili ćerke, plagiranja knjige, dobijanje mita za pruženu zdravstvenu uslugu, položen ispit  ili za oslobađajuću presudu… To su  konformisti i obično mali i na prvi pogled beznačajni ljudi, koje susrećemo na svakom koraku, dušebrižnici, bezvrijedni i bolesno ambiciozni, tašti, samoljubivi, kojima život drugih ništa ne znači u poređenju sa njihovim malograđanskim konformizmom, koji oni doživljavaju kao vrhunac svoje društvene afirmacije i socijalnog status. U tom „nacionalnom teatru parazita“ sve je izmješano. Nema tu nikakvog reda ni poretka, ni lijeve ni desne ideologije, ni sistema vrijednosti, samo glorifikacija nacije i to samo do tačke na kojoj se spaja imaginacija nacije i materijalna beneficija tog „nacionalnog teatra parazita“. U toj morbidnoj igri izmedju nanacionalnog identiteta i potlačenih sve je dozvoljeno ili je sve zabranjeno, sve ovisi od toga u čije ime se „strojevi korak maršira“. Vremenu  smutnje, prevara, podvala mržnje kao da nema kraja. Možda…