ENG
Izgubljena pamet
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Povezani članci
Priča polako ali sigurno ulazi na teren strasti što potiskuju mudrost, logiku i znanje. I površan pregled novina pokazat će da je dokaza pogubljenog razuma sve više. Nije to čak ni čisti projekat kao što je bilo s kraja onih osamdesetih. Projekti su kontrolirani i kada im je finale krv. Naročito tada. Ali se zna o čemu je riječ pa onda i kako se na to odgovara. Može li se doista vjerovati da je ovo što sada živimo benignije, jer – nadati se – ovo nije »projekat«. Ni kod nas ni u svijetu. Već »samo« gubljenje razuma, ako su ga nekada i imali važni ljudi malih formata, u rasturenom sistemu kroz desetljeća monopola koji je opasan jer je pamet tada ohola znajući da nema konkurencije. Možda to i jeste točno, ali nije utješno. Naprotiv!
Postepeno navikavanje na izgubljenu mudrost pa pomalo i pamet ne prepoznaje se odmah i lako. To naročito ne mogu oni koji pamet gube. Ne treba biti psiholog da bi se ovo prepoznavalo. Posebno kada vas je zadesilo da ste taj fenomen, u životu koji je iza vas, skupo platili.
Kao u slučaju većine u današnjoj već starijoj generaciji. Kada se sa mudrošću počne šprdati pa to postane još politika i manir, onda i razne kalkulacije u ime te politike prestanu da igraju najvažniju ulogu. Arogancija i osjećaj ko-mi-šta-može postaju izvor nekontroliranih strasti, a one osnovni motor što gura prema kataklizmi.
Puno toga što se dešava u ovom času u svijetu prepoznatljivo je rezultat pogubljene pameti, ma kako izgledalo da je to nemoguće u svojoj onoj sili znanja i tehnike što su servis politike. I sve to, začudo, baš kod onih koji bi morali biti najpametniji i najmudriji. Strasti raznih vrsta nadjahuju racio, osmišljene kalkulacije pa i uobičajeno logične poteze u ime krajnjih ciljeva.
Pogledajmo realno, koliko je to moguće, gdje smo danas u odnosu na samo dvadesetak i kusur godina prije. U svijetu, u regionu i u susjedstvu, da se nijanse i zanemare:
Nakon »pobjede« Zapada nad Istokom i okončanja – sada se tek vidi – ondašnjeg pristojno kontroliranog neprijateljstva u »hladnom ratu« spram ovog danas, Evropa je držala konce u svojim rukama, a njene su se osnovne vrijednosti dovodile u pitanje samo »incidentno«.
Oni koji nisu bili u EU sanjali su ulazak, a onima unutra nije padalo na pamet da dovode u pitanje Uniju ili sebe u njoj. I jednoglasnost odlučivanja unutar EU je bila neupitna. Korporativni ili tzv. liberalni kapitalizam tek su započeli svoje agresivne ofanzive protiv onih što im se nisu uklapali u interes – uključujući tu i Balkan. Ipak, još uvijek su međunarodni principi bili važni bar toliko da profit nije bar javno mogao biti važniji i od života i od smrti.
Danas je Evropa poražena u nizu presudnih utakmica i na domaćem i posebno na inostranom terenu. Malo je ko izvan nje doživljava i približno onoliko značajnom koliko se njoj samoj čini da jeste. Koncept igre je prevaziđen i sebičan, veliki igrači otišli su ovako ili onako, a nove junoše nisu ni sjena starog tima.
Pokušava se živjeti na staroj slavi. Nekadašnje brane – čuvari tradicija i moći popucale su. Britanija je izašla iz EU-a, a njihov zemljotresni primjer se sviđa mnogima koji to iskazuju šuteći ili sve glasnije.
Nije malo »novih« što na frustracijama bivših muka u tzv. komunizmu, otklizavaju u radikalizam do fašizma. Logika profita caruje do idolatrije carstva neprirodnog poput Monsanta ili šutnje o salmoneli, samo neka se zarađuje. Socijalna osjetljivost je postala sprdnja, a čovjek koji nije ugrađen u profit, nebitan je. I totalnom dehumanizacijom i svekolikim političkim i inim vandalizmima sistem se bavi – profitabilno.
Amerika, moćnik sa druge strane oceana, očigledno nije uspjela da iskoristi na mudar i konstruktivan način kapitalnu privilegiju monocentrizma nakon što su sa velike scene izgurani »Sovjeti«. Uz to su, očigledno, pobjednici pomislili da se ovi nikad neće vratiti.
O Kini da se i ne govori. Rekli bi u narodu, preigrali se u maniru – malo mačku teleća glava! Afganistan, Irak, arapska i druga kobajagi proljeća, TTIP… Potom se zaglibili u Siriji, pa preračunali sa proxy terorizmom ali i idejom da uz NATO, medije i Wall Street sa njihovim raznim pacijentima mogu sve riješiti. Samozaljubljenost donosi i neopreznost. Kod kuće po centralnim zabitima, duhovnim i egzistencijalnim, polako su bujali »trumpovci«. Dosta logično. U zanesenosti dirigovanja svijetom samozaljubljena i kobajagi liberalna klasa privilegiranih odjednom je preneražena i šokirana kad je populistički lukavac iskočio iz mraka i sve ih prepao.
Podjednako su ostali zatečeni i kada se tamo negdje gdje su im se zaigrali »strateški partneri«, Saudijci, Turska i Izrael, čak možda i mimo kapitalnog interesa Washingtona, odjednom pojavio Putin! Otkud sad on, zar nije definitivno nepostojeći? Sada krajnje nesnađeni moraju iz petnih žila da brane u Aleppu ostatke »slobodne umjerene« Al Qaede jer otići u povijest bez pobjede nad Rusima apsolutno je nezamislivo.
No, puno toga nezamislivog već se desilo. I kako stvari stoje, još će se dešavati. U odbranu terorista i koljača koji se još batrgaju po preostalim razvalinama istočnog Aleppa sada su se uključeni i evropski partneri. Upravo grozničavo dovršavaju projekat sankcija protiv svih što bi istinski da eliminiraju koljače kojima je, usput, ponuđeno da slobodno odu kud hoće, ali oni neće.
U terminologiji tog istinskog političkog skandala eliminacija terorista od strane legalnih snaga zemlje zove se »okupacija Aleppa«, a njihovo spašavanje izvana – »odbrana grada«. U Sarajevu smo u ratu govorili, »moraš biti malo lud da ne bi poludio«. Ne bi me iznenadilo da i mnogi Sirijci sada sasvim slično misle.
Veliki igrači patuljastih učinaka možda doista vjeruju da se bave politikom i geostrategijom, a zapravo, gubeći razum i strpljenje, ignorirajući povjesnu matematiku i logiku, samo su svakim danom sve dublje u glibu. Ko će im kazati da se atomskim oružjem ništa više ne može riješiti jednostrano. A mnogi to tako ne vide.
Poređenja onoga »prije« i danas ovdje na Balkanu po mnogo čemu su i tužnija i ujedno grotesknija. Prvo zato što je puno onih što ovdje misle da smo doista važni kao kamičak u izgradnji svjetskih mozaika. Tipično balkanski. Tako edo nudimo Americi vojnu pomoć, a NATO-u vojnike za ruske granice.
Svako malo ocjenjujemo glasno i »dobrosusjedski« tuđu političku pamet i zrelost, hladno sebi prilagođavamo povijest i prepravljamo po potrebi bližu i najdalju prošlost, uvodimo i ukidamo kategorije poput Balkana, regiona itd. usprkos istorijskim i još više geografskim kartama.
Pa je Bosna, valjda, u Maloj Aziji, a Dalmacija, logično, u centralnoj Europi. Onda su antifašisti to sve zločinački pobrkali. Ovakve medicinsko-političko-psihijatrijske pojave solidan su temelj za uvođenje u predratno stanje kakvom smo se u početku rugali i s kraja osamdesetih.
Pet godina nakon prošlog rata bio sam stjecajem okolnosti sudionik u »političkim komunikacijama« u trokutu Zagreb-Beograd-Sarajevo. Otud i »Balkanski ambasador«. Nisu mi strani ni detalji iz tadašnjih odnosa i namjera na kojima su ti odnosi zasnivani, usprkos dramatično kratkom odmaku od krvave zbilje. Danas mi se ondašnji odnosi čine kao politički »Disneyland«. Razne krajnje plitke skaske što se u zadnje vrijeme sve upornije izvode potpuno su mimo svijesti o tome kuda sve vodi.
Terminološko podzemlje, mrzilački vokabulari, opstruiranja svega boljeg, smišljanje blokada, laži i uzajamna optuživanja – sve je to postojalo i onda ali se zadržavalo na nivoima koje su politički vrhovi držali pod kontrolom. Sadašnju vrstu »realnosti« nisu hranili, jer je cilj, ipak, bio pozitivam. Sada očigledno nije.
Suštinska razlika je u tome što je puno gore pobrojanog ušlo u agende odnosa u »trokutu«. Ponekad kao posljedica neinformiranosti, potrebe da se odigra ko zna čija predizborna igra, ponekad i malih formata igrača ali i kao dio »političkih projekata«, vlastitih ili tuđih što su ih zaigrali ovdašnji tzv. lideri. Probuđeni su opet najgori nacionalisti, do nacista. Čašćavanje »ustašlukom«, »četniklukom« ili »džihadistima na hiljade« je svakodnevni folklor. I s razlogom i bez.
Slatka hrana animozitetima su neprestane tvrdnje o »eliminiranju najeuropskijeg naroda u BiH kroz namjernu nejednakopravnost«. Logično je, onda i zazivanje priznanja »tri Bosne i Hercegovine«.
Kažu potom da je sve to samo medijski vokabular. Naravno da nije, kao ni zazivanje referenduma o otcjepljenju. Usput, crkve i džamije poodavno su u gruntu čiste politike.Jedan kroz jedan. Nova politička realnosti.
Razlika u odnosu na par desetljeća ranije je što se sve slično u političkoj svakodnevnici uspjevalo držati pod kontrolom. I da se bolna politička post-ratna realnost usmjerava ka budućnosti, onoliko koliko je to realno bolje za sve. Tu su realnost sada ukrali novi ljudi formatirani na prastarim idejama i »suvremenim« političkim ambicijama . Treba dići »populus« na noge da bi se sačuvala otimačina koju čuva vlast. Kao ujedinjeni projekat destruktivaca lakše funkcionira. Sve do jednom.
Ova vrsta zloupotrebe populizma u politici može se držati pod kontrolom uz najmanje dva uvjeta. Ili oni što kreiraju takvu politiku imaju dovoljnu pamet i znanja da se shvati kako sve, ipak, mora biti pod kontrolom. Ili da se igra organizira u vremenu i prostoru omeđenom koliko-toliko uređenim sistemom, standardima i organizacijom. To podrazumijeva i razumijevanje moći informacije i medija, pogotovo kada treba zadovoljiti bolesne ambicije raznih vrsta. Na ovim prostorima ni jedan od dva pomenuta uslova uglavnom nije zadovoljen.
Da se vratimo na sami početak. Priča polako ali sigurno ulazi na teren strasti što potiskuju mudrost, logiku i znanje. I površan pregled novina pokazat će da je dokaza pogubljenog razuma sve više. Nije to čak ni čisti projekat kao što je bilo s kraja onih osamdesetih. Projekti su kontrolirani i kada im je finale krv. Naročito tada.
Ali se zna o čemu je riječ pa onda i kako se na to odgovara. Može li se doista vjerovati da je ovo što sada živimo benignije, jer – nadati se – ovo nije »projekat«. Ni kod nas ni u svijetu. Već »samo« gubljenje razuma, ako su ga nekada i imali važni ljudi malih formata, u rasturenom sistemu kroz desetljeća monopola koji je opasan jer je pamet tada ohola znajući da nema konkurencije. Možda to i jeste točno, ali nije utješno. Naprotiv!
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
