ENG
Pošto ponos?
Autor/ica 👤Radomir Lazić
Izdvajamo
- I svakog sam čovjeka oplakao kao da mi je brat rođeni i svako dijete kao da je moje. Žalim te ljude i danas, žalim naravno i onu trojicu (ili četvoricu) Hrvata bez kojih bi možda vijest o tom događaju na centralnom dnevniku Hrvatske televizije zauzela mjesto ispred vremenske prognoze.
Povezani članci
Foto: remembersrebrenica
Šta bi uradio da sam bio kapiten reprezentacije tu noć? Samo jedno. Poveo svoje igrače u svlačionicu. I tada i svaki put do tada. Cijena svega toga? Pa davno i skupo plaćena je!
Dva puta godišnje u kući se znalo kad se ne smije prići blizu daljinskom. Prvi put, u rano bajramsko jutro, pažljivo saslušam hutbu sada već bivšeg reisu-l-uleme. To je bilo nešto kao bivša petoletka ili u novije vrijeme jednogodišnji politički program. Dešavalo se, najčešće, da je program bio loš, da izvršna vlast ne ispuni zadatke a ponekad da napravi još gore od zadatog im programa. Zajednički imenitelj za sve je bila opšta amnestija tokom naredne hutbe. Novog reisa sam takođe slušao pa mu namjeravao i javno čestitati na njegovim istupima ali prošlo me. Dok bi ja njemu objasnio da nisam Vlah, ko su oni, odakle su itd. natovario bi sebi na vrat i SAFF a najviše sam se plašio najtiražnijeg glasila. I dok je svima u kući bila više nego smješna ta moja opsesija reisovim govorom drugom prilikom su unaprijed pripremili sve ono što me držalo prikovanog za stolicu nekoliko sati. Šećer, voda, apaurini, sve je bilo spremno pred početak prenosa ukopa. Znate kojeg!
I svakog sam čovjeka oplakao kao da mi je brat rođeni i svako dijete kao da je moje. Žalim te ljude i danas, žalim naravno i onu trojicu (ili četvoricu) Hrvata bez kojih bi možda vijest o tom događaju na centralnom dnevniku Hrvatske televizije zauzela mjesto ispred vremenske prognoze.
Vijest da su možda i tada, a ranije svakako, uredno snabdijevali agresora gorivom manje me zanima. Znam i gore stvari a malo koga i ovdje to interesuje.
Sve ovo kao i mnoge druge stvari koje su se desile za proteklih dvadesetak godina danas posmatram kao i ovaj moj pas, koji leži pored mene dok ovo pišem, naviknut da ujutro jedemo pa izađemo u šetnju, malo odrijemamo, naveče prije još jedne šetnje malo slabiji obrok i spavanje. I dok drugi psi liče na svog gospodara ja polako ličim na svog psa kojeg ne pamtim kad sam posljednji put čuo da je zalajao.
Sve do neki dan gledajući preko vrha naočala jednu od bezbrojnih istorijskih, sudbonosnih, poginuti-ili pobijediti utakmica u kojima uglavnom, od one u Dejtonu pa do danas, ispadamo u baražu.
I opet „Nož, žica……
Još od rahmetli Predsjednika Alije, što je prilično drsko s moje strane, pa do ovih današnjih, tu sam već siguran u to koliko sam pametniji od njih ali da radim ono što oni rade bilo bi me sramota, postavljam sebi pitanje šta bih ja uradio da sam bio na njegovom ili da sam na njihovom mjestu.
Prekomanda u „ostale“, hajde sad to više nikom nije važno, ližem svoje rane, zarašće. Da bi bio na njihovom mjestu bilo bi to zaista poginuti-ili pobijediti (prije ovo prvo) ali evo zadovoljavam se i pretpostavkom šta bi uradio da sam bio kapiten reprezentacije tu noć.
Samo jedno. Poveo svoje igrače u svlačionicu. I tada i svaki put do tada. Cijena svega toga? Pa davno i skupo plaćena je!
I sve to vaše „ko ne skače.. i „volim te Bosno…, sva ta ljubav prema zemlji koju nemilosrdno uništavate, a bar vi ne bi trebali, izlazite svaki put ponovo i ponovo na teren da ONI budu ponižavani, ono moje – svejedno mi je – nekako mi se čini bar iskrenijim.
Autor/ica 👤Radomir Lazić
