Ismet Smajlović: Samozvani stručnjaci

Povezani članci

• Oproštajno pismo Jovana Divjaka: Služenje u Armiji BiH je najčasniji period u mom profesionalnom životu
• Ako nastavimo ovim tempom i intenzitetom, tek 2060. godine bismo mogli imati minimalno 40% žena u vlasti u BiH
• Promocija knjige “Iza mušebaka” Tahani Komarice
• Ovo je društvo iz BiH koje je u šest mjeseci popunilo američke i britanske crne liste
• Balkanizacija američkog muzeja košarke
• Diana Burazer: It’s hard to move away from yourself

Pa, ako je raspisivanje konkursa uveliko postala formalnost, ako se inspekcije ne miješaju u svoj posao, ako nema konkurencije, kontrole, provjere, nadgledanja, certificiranja, licenciranja, predočavanja radne biografije, za očekivati je da se pojedinci i pojedinke dovijaju ne bi li lakše unovčili svoju umišljenost i ambicioznost (pritom prikrivajući nesposobnost)  da budu ono što nisu  –  stručnjaci sa pokrićem.

Piše: Ismet Smajlović

Kod nas je uobičajilo da su samopromocija i (u)mišljenje o sopstvenoj sposobnosti postali jedan od «kriterija» za sticanje statusa, osvajanje pozicije, funkcije. Očito je da je takvo zaposjedanje pozicija u zavadi sa propisanim normama koje podrazumijevaju dokaze o stručnoj spremi i osposobljenosti, a koji bi trebalo da eliminišu ambicioznost bez pokrića, paušalnu «stručnost», plemenski, dinastijski, stranački, nacionalni ili pak neki drugi vid «ekskluziviteta» na određeni status. A  još kad se k tome doda činjenica da dobrano oskudijevamo sposobnim i kreativnim ličnostima, makar ovovremeni dileri demagogije tvrdili da obilujemo stručnjacima raznih fela.

Sa skromnim znanjem i sposobnošću a sa dosta umišljenosti, ambicioznosti i nauma  da  po svaku cijenu uspiju, pojedinci se, dakle, promovišu u „eksperte“ opće prakse, menadžere (koji umjesto ideja proizvode riječi), agendaše, koordinatore, ustaljene-višestruke (a izlobirane, klanovske) članove komisija i upravnih-nadzornih odbora, inicijatore, animatore, medijatore, konsultante, ekonomske/političke itd. analitičare (sa jezikom razvijenijim od mozga), komentatore, reformatore, ideologe kao profesionalne dilere demagogije, instruktore, trenere, turizmologe (koji  jedva izgovaraju tu riječ), ekologe,  kolumniste, nazovipisce-počinitelje književnih (ne)djela (koji su u zavadi i sa talentom i sa pravopisom), recenzente (bez poznavanja teorije umjetnosti, estetike, aksiologije), dizajnere, režisere, koreografe, stiliste, džetsetere, avangardiste, elitiste i druge iluzioniste.  (Među ovakvima podosta je umišljenih i bahatih, pa  bi se kao ovdašnji  „brend“ mogli  i izvoziti!).

Očito je da se stvarnost uveliko mimoilazi sa propisanim normama. A primjera za ovakvu tvrdnju ima napretek. Tako u budžetskim ustanovama stručnost i profesionalnost najčešće nisu reference nego su za napredovanje presudni klanovska i plemenska pripadnost. (Čim u fotelje metnu svoje klandžije i suplemenike, odmah ih promaknu u viši činovnički čin, dajući  tako do znanja da  su, ti  taze protureni, ko biva  „stručniji, umniji, rasniji“ od drugih).

U „društvenoj nadgradnji“ počesto arbitriraju oni koji nemaju referentnu, stvaralačku biografiju, dakle, bez dara su, bez umijeća, naprosto ne  dolaze iz svijeta kreacije. Takvi naime žive u iluziji da su majstori svog posla ako su se «afirmisali» kao otvarači i zatvarači manifestacija, promotori, mikrofondžije, učesnici okruglih i inih stolova. Pa i u tome su odveć stereotipni, improvizirajući, jer u njima nema kreativnog impulsa da njihovim javnim nastupima (zapravo, istupima!) dadne dozu inventivnosti, zanimljivosti. Neskloni stvaranju i prepoznavanju vrijednosti, a skloni umišljenosti i samopromociji kao «kompenzaciji», olako se upisuju u arbitre, dakle, u kritičare, valorizatore rukopisa, likovnih i filmskih kreacija, uprkos tome što nisu dorasli mukama s riječima, niti analitičkom i otkrivalačkom umijeću izricanja vrednosnog suda.

A  tek  koliko stručnjaka-samozvanaca ima u parteru života.

Kad se istanji porodični budžet, kad zaprijeti besparica, neki se, iako nevični majstorluku  i malo složenijem poslu, brzo «prekvalifikuju» u automehaničare, servisere te-ve i kućanskih aparata, frizere, raznorazne instalatere, u obućare, krojače i prekrajače, popravljače mobitela, snimatelje, muzikante, graditelje, molere i druge folere. Tarife za učinjene usluge kod mnogih  instant-majstora su takve da će trenutno «obradovati» džep, ali kad rokovi trajanja servisiranog ubrzo isteknu, urgentno se  kreće u potragu za vještijim, pravim majstorima.

Strategija promicanja u viši rang obično je popraćena lažnom učenošću, krupnim riječima a sitnim djelima (mudri Meša Selimović bi rekao: «Nije čovjek ono što misli već ono što čini»); «imidžom» u vidu obavezne kravate (koja je kod nekih  «srasla»  s vratom); rejbanki, gelisane kose, akten-tašni, vizitki sa  «referencama», naravno, mobitel, naravno «markantan»  džep,  konfekcijska nakinđurenost i napirlitanost; poltronski osmijeh na gotovo. Pa onda – što više termina iz  «faha», pri čemu se omaknu riječi  i izrazi poput ovih: «knjigi», «medžament», «e-majl», »razumiješ ti mene», te pseudovrednosni sudovi (koji su u zavadi  sa  aksiologijom) tipa: „strašna ti  je/lijepa  ti  je/ vrlo dobra knjiga (a kakva  je  s ocjenom „dovoljna“?), “super  su  ti/cool,  prelijepe  su  ti  slike“, „prekrasno“, “fantastično“, „čudesno“, „veličanstveno“, „nema dalje“ i, doista, nema dalje. (Tako vam je to: kad se nema dara za analitičnost, onda se potežu superlativi. A  znano je  da umjetnost nije olimpijska disciplina i tu ne važe vrednosni sudovi tipa „najbolji“ pisac/slikar/muzičar, odnosno „najbolji“ roman/slika/pjesma, kao što zbog nemogućnosti mjerljivosti ne važe kvalifikativi –  „najbolji“ čovjek, „najljepša“ žena, „najpametnije“ dijete).

Odakle zapravo ovakva inflacija samozvanih stručnjaka?

Pa, ako je raspisivanje konkursa uveliko postala formalnost, ako se inspekcije ne miješaju u svoj posao, ako nema konkurencije, kontrole, provjere, nadgledanja, certificiranja, licenciranja, predočavanja radne biografije, za očekivati je da se pojedinci i pojedinke dovijaju ne bi li lakše unovčili svoju umišljenost i ambicioznost (pritom prikrivajući nesposobnost)  da budu ono što nisu  –  stručnjaci sa pokrićem.

Zaštićeni ne znanjem i sposobnošću nego „pokroviteljima“, klanom, plemenom, „interventnim snagama“, takvi općepraktičari rado pristaju  na prelazne rokove:  politolog  se uživljava  u  ulogu eksperta za  elektroenergetski  sektor,  elektroinženjer „zna“ da upravlja  medijskom kućom, oficir postaje „znalac“ turizmologije, marksistički ideolog-kadrovski selektor u stranci sa nacionalim predznakom, ljekar se bavi konsolidacijom (a naročito saldom) sportskog  kluba, veterinar artikuliše kulturnu politiku, stručnjak za vojnu strategiju umišlja da je stručnjak za privrednu konsolidaciju. Tako uklanjenost proizvodi novokomponovana „zanimanja“: ortoped/žurnalist/agro-cestolog, socio-ihtiolog, defektolog-ideolog, elektro-politolog, lingvo-jurist, agro-urbanist, turizmo-kulturolog, tenderolog, uzimarijus monetarnog smjera, profesionalni patriota (makar bio bez ijednog dana „staža“ u rovu).

E, ali kad takvi osvoje kote vlasti, onda obole od cezarizma, „virusa“ koji napada one koji intelektualnu i profesionalnu inferiornost kompenziraju arogancijom i osvetoljubivošću, pritom neinteligentno previđajući da su se oni koji su žrtve takvog „maltretmana“  samo pritajili  (jer niko ne voli da bude unižen!), čekajući priliku da njihovi bivši „gospodari“ budu vraćeni u suteren života, pa da im za aferime budu ispostavljene „zatezne  kamate“.