KO PROFITIRA OD PATRIOTIZMA?

Povezani članci

• NOVA GODINA I MEDIJI: Kad Tito čestita, to više liči na naredbu nego na lijepe želje
• ŠTO RTRS PREŠUTI, BNTV OBJAVI
• ATV-OVA POLITIKA NEZAMJERANJA I ODSUSTVO KONCEPTA FACE TV-A
• MAGIČNA PRIVLAČNOST JUGOSLAVIJE: FENOMEN KOJI NE PROLAZI
• JAVNE RADIOSTANICE: PROTOKOLARNO, STERILNO I NEINOVATIVNO
• GDJE TO BJEŠE FEDERACIJA?

Foto: jutarnji.hr

Predizborna proizvodnja patriotizma u punom je zamahu. Ko je, zapravo, na braniku patriotizma i ko uvijek iznova budi patriotske sentimente? Nesumnjivo, najveće razloge za ljubav prema domovini imaju oni kojima je u njoj dobro, a danas je u BiH najbolje nacionalističkim političkim elitama i tranzicijskim tajkunima

Piše: Emina Žuna, analiziraj.ba

Izborna godina je vrijeme kada se pojača patriotska retorika s političkih i njima srodnih govornica, što je aktuelno već nekoliko mjeseci. Posljednji primjer koji je izazvao brojne medijske reakcije bila je izjava reisa Kavazovića u kojoj je on, obraćajući se bošnjačkim glasačima u dijaspori, upozorio da ne glasaju za “Vlaha” i poručio im je da “ostanu budni za svoju domovinu i čuvaju je glasom pa makar je i krvlju branili”. Time se ovaj, dosad u građanskoj javnosti pozitivno prihvaćen reis, pridružio ostalim vjerskim poglavarima koji redovno brkaju vjersko i političko i u svojim obraćanjima koriste nacionalističku retoriku. Ono što je bitno primijetiti jeste da reis koristi argument domovine i njene odbrane kao da rat još traje, čime potvrđuje onu o “nastavljanju rata mirnim sredstvima”, ali i izjednačava patriotizam i nacionalizam koji se, također, kod nas koriste kao sinonimi. Jer patriotizam, u svom bukvalnom značenju “ljubav prema domovini”, u ovoj i drugim masovnim domaćim upotrebama znači i negativan, odbrambeni ili napadački odnos prema drugoj naciji i u tom smislu je po definiciji zapravo nacionalizam.

Patriotizam je nacionalizam

Zato se činilo zanimljivim malo pročešljati portale s jasnim nacionalističkim, desničarskim predznakom, kako bismo vidjeli šta je za njih patriotizam. Na onom bošnjačkog predznaka brzo otkrivamo tekst koji je reisu Kavazoviću mogao biti misao vodilja za spornu izjavu i u kojem se upozorava da bez masovnog odziva glasača iz dijaspore Bošnjaci gube Srebrenicu. Citira se Ćamil Duraković koji kaže “Ostaje nam samo dijaspora. Kod njih može samo da proradi taj patriotizam i nostalgija za Srebrenicom pa da ljudi iskoriste petnaest minuta i da potroše tri ili četiri eura da pošalju faks i da dobiju registraciju putem pošte.” Na stranu sada političke i simboličke konsekvence koje bi mogao imati gubitak na izborima, ovim tekstom se jasno izaziva strah “zbog gubitka Srebrenice” i manipuliše se osjećajima nostalgije i patriotizma. Na istom portalu se tvrdi i da je politički aktivizamvjerska i patriotska obaveza svakog muslimana, kao i da je patriotski farz tužiti Republiku Srpsku. Bošnjake se naziva “najodlučnijim čuvarima BiH”, a predstavnici bošnjačke političke elite bi, prema nekim autorima, trebali ponijeti “barjak bošnjačke slobode”. Mogu se naći i zanimljivi multižanrovski tekstovi u kojima se, naprimjer, kritikuje Dino Merlin zbog toga što na nastupu na Evroviziji nije pjevao na bosanskom jeziku, te se za rješenje i detektovanje svakog oblika antipatriotizama spominje fiktivni softver UDAV, što je skraćeno od “Univerzalni Detektor Antigenocidne Verifikacije”.

Portali s hrvatskim predznakom najvećim dijelom ukazuju  na “lažni bosanski patriotizam” u smislu u kojem je on prvenstveno bošnjački ili sarajevski. Tako se, naprimjer, ističe kako nijedan bosanski ili sarajevski medij nije izvijestio o uspjehu hercegovačkog tenisera, što se, pak, koristi za kritiku SDP-a i SDA. Tragom politike “trećeg entiteta”, konstantno se zloupotrebljava pojam patriotizma i predlaže da se ukine i Federacija jer bi se tako raskrinkao lažni sarajevski patriotizam. Prenose se tekstovi sa srbijanskih desničarskih portala ako su u skladu s uredničkom politikom i opet spominje “čudni” sarajevski patriotizam u kojem se daju imena ulicama po Otomanima, ili se podržava ideja da su prosvjedi 2014. godine bili dirigovana masovna pljačka. Dakle, zajednička karakteristika ovih članaka jeste da bošnjački nacionalizam vide kao bosanski patriotizam kojem suprotstavljaju hrvatski nacionalizam.

U RS-u je opće mjesto negiranje dana državnosti i nezavisnosti BiH i nema puno razlike između mainstream komercijalnih i desničarskih portala i novina. Tako, pred prošli 25. novembar, Nezavisne novine navode Ivanića koji kaže da za njega “taj navodni praznik ne može i ne treba da bude obilježavan (…), jer nije prihvaćen od svih konstitutivnih naroda u BiH”, što će, vjerovatno, u identičnom obliku biti reprizirano i za ovaj Dan državnosti. U kontekstu u kojem je izrečena i iz vizure njegovih glasača, ta se izjava smatra patriotskom, dok bi njegovo pristajanje na državnost bilo antipatriotsko, a što ima smisla samo u državi kakva je danas BiH. S druge strane, na “jedinom ćiriličnom portalu zapadno od Drine”, nalaze se tekstovi koji kritikuju trenutno stanje srpskog patriotizma u Republici Srpskoj (koju smatraju jedinom srpskom pobjedom u 20. vijeku – i još uvijek u 21.) i kao savršen model navode definiciju patriotizma svetog vladike Nikolaja. Takođe, na istom portalu postoje brojni školski primjeri nacionalizma: srpski narod smatra se posebnim i odabranim, a čak se još uvijek citira Аrchibald Reiss: “[…] Elem, srpski narod ima moralna svojstva koja nadmašuju moralna svojstva mnogih drugih naroda…” Sapienti sat.

Ko ne skače, mrzi Bosnu!

Poseban vid medijski očitovanog patriotizma su sportski i estradni – “šoubiz-patriotizmi”. Prvi je prisutan kad god igra bh. nogometna ili košarkaška “momčad”, barem u jednom entitetu. Tada se, u pravilu, cijeli javni RTV servis i većina portala kojima je načelno stalo do bh. državnosti u svojim sportskim rubrikama takmiče u nizanju patriotskih faza i nekritičkom bodrenju domaćih reprezentativaca. Pobjeda se proglašava već i prije same utakmice, a u reprezentativcima iz sva tri naroda se vidi način ujedinjenja BiH. Sportskim novinarima pripada posebna čast u kreiranju kolektivne medijske histerije koja prati pojedine utakmice i pobjede. O pokliču “Ko ne skače, mrzi Bosnu”, pisao je Ozren Kebo u tekstu u kojem je analizirao konotacije i implikacije koje on ima i u kojem je podsjetio kako je medijski proizveden. Kebo se pita: “Zar slavljenici ne bi trebalo da slave i raspiruju ljubav, umjesto što ovako perfidno prijete i pozivaju na homogenizaciju, taj nezaobilazni imperativ svakog nacionalizma? Osjetite li naredbodavni karakter i ekskomunikatorsku atmosferu svaki put kada razjarena masa počne da pocupkuje urlajući ‘Ko ne skače mrzi Bosnu!‘?”

Što se estradnog patriotizma tiče, on se pojavljuje u svim regionalnim rijalitijima u kojima Bosanci i Hercegovci pjevaju ili bivaju u kućama/na farmama i čije rezultate i nastupe portali budno prate. Skoriji primjer šoubiz-patriotizma može se naći u nastupima domaćih izvođača za pjesmu Evrovizije i u atmosferi koja je pratila taj događaj. Podsjetimo, naši predstavnici obraćali su se dijaspori da ih finansijski podrži, a sve zarad patriotskog sentimenta, dok je Fuad Backović Deen poručivao sa svog FB profila da će “ponosno braniti boje naše domovine” te da će i “srce i dušu ostaviti na tom nastupu”. Komentatori na društvenim mrežama koji su se kritički osvrnuli na takvo očitovanje patriotizma, vidjevši u njemu isključivo samopromociju, i koji nisu željeli da budu predstavljeni na taj način, proglašavani su “hejterima i antipatriotima”.

Bosanski zrak i ćevapi

Patriotizam bh. dijaspore, koji se očituje u različitom stepenu nostalgije i stepenu nedostajanja domovine, ne smije se zaboraviti. Svako malo, i dvadeset godina nakon rata, s nekog portala zaskoči nas tekst u kojem autor ili autorica u tuđini podsjeća na bosanski merhametluk, vodu ili ćevape. Zajednička karakteristika ovih napisa jeste da nemaju uporišta u realnosti i više su u vezi s autorovim procesom starenja, nostalgijom i žaljenjem za mladošću nego stvarnim značajkama prostora za kojim žali. Bosanci i Hercegovci se izdvajaju i kao ljudi kojih nigdje na svijetu nema, navode se brojke od nekoliko stotina hiljada ljudi koji bi se vratili u BiH jer nigdje nije kao u Bosni, a opisuju se i problemi koje Bosanci prolaze svake godine kada iz Zapadne Evrope idu na godišnji odmor u domovinu jer su pravi Bosanci.

Potkategoriju ove teme svakako predstavlja oduševljavanje stranaca ljepotama BiH. Portali nas svako malo podsjete kako se Nick iz USA oduševio bosanskim planinama, ili kako je blogerica iz Velike Britanije izjavila da bi se najradije preselila u Sarajevo. Ovo su fiktivni primjeri, ali bi mogli biti i stvarni jer se radi o varijacijama na istu temu: Britanka oduševljena Srebrenicom; Brian Grubb, pionir wakestatinga, oduševljen Bosnom i Hercegovinom; britanska blogerka koja je u BiH provela 48 sati oduševljena Mostarom i Sarajevom; kolumbijski skakač s litica Orlando Duque oduševljen ljepotom naše zemlje;generalno, stranci očarani ljepotama BiH, koja je među vrhunskim top destinacijama za posjetu ove, prošle ili sljedeće godine prema ovom ili onom istraživanju. Drugim riječima, svi su oni oduševljeni Bosnom i Hercegovinom, samo mi ne znamo cijeniti to što imamo. Kukamo i nezadovoljni smo – što se može iščitati kao implicitna poruka, a nekad je direktno istaknuto u komentarima.

Antipatriotizam je novi patriotizam

Sva ova dominirajuća očitovanja patriotizma su pogrešna, bilo da prelaze u nacionalizam, bilo da su zasnovana na fiktivnom sentimentu, ili da su homogenizirajuća, isključujuća i površna. Teško se ne sjetiti one klasične izreke Samuela Johnsona kako je patriotizam posljednje utočište nitkova. Teško je voljeti zemlju kakva je danas BiH i na stranu sada prirodne ljepote. Najveće razloge za ljubav prema domovini imaju oni kojima je u njoj dobro, a danas je u BiH najbolje nacionalističkim političkim elitama i tranzicijskim tajkunima. Slabo ili nikako razloga za patriotizam imaju svi ostali: nezaposleni na biroima, penzioneri, LGBT-populacija, svi koji se osjećaju na bilo koji način kao Drugi i drugačiji. Zato se može zaključiti da su najveći patrioti u BiH, ovakvoj kakva je danas, upravo antipatrioti, jer je kritičan odnos prema domovini jedini ispravan odnos prema postojećem stanju i u sebi sadrži potencijal za pozitivnu promjenu. Ili kao što zapisa Namir Ibrahimović u tekstu u kojem se bavio time kako čitanke mjere patriotizam učenika: “Himna je ‘osjećajnija’ od loših uvjeta u školama, pobjeda bh. reprezentacije u nekom sportu ‘hranjivija’ je od niske plaće roditelja, ljubav prema domovini važnija od historijskih činjenica…”