Šta se iza brda valja u ovoj prevarenoj državi?

Izdvajamo

• Pretpostavljam da ljude u Hrvatskoj, u ovom času, ponajmanje interesira koja je to priča povodom koje visokopozicionirani mudraci međunarodne zajednice u BiH imaju potrebu da nam šalju poruke o notornim i temeljnim pravnim kategorijama pozivajući se dirljivo na logiku. I to tamo gdje je ta »logika« već dovedena do šprdnje – takozvanim institucionalnim odlukama jednog dijela države. No, priča može biti zanimljiva iz sasvim drugih razloga koji doista imaju ozbiljnu poveznicu ne samo sa Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima, već koliko sutra i sa svima u susjedstvu, ili u »regionu«, kako to naleže terminologija u novoj hrvatskoj diplomaciji. Jer, riječ doista nije više o eufemizmima, već o realnosti koja korak po korak gura prema – Pandorinoj kutiji!

Povezani članci

• Izložba „Introspectrum“ Dolores Mrnjavac u Zvonu
• U NPM-u održana premijera “Ćelave pjevačice”
• Protest Saveza samostalnih sindikata BiH u Sarajevu
• Vjera u pravdu je vjera u Čovjeka!
• Esad BAJTAL: Čovjek je živa bol ispod zvijezda padalica
• Barroso uvjeren u evropsku budućnost BiH

Šta to svi oni, zapravo, rade i šta provociraju na razne načine sa istim posljedicama. Tvrdeći da nisu isti. Proizvode stalne sukobe i mržnju jer na tome hrane svoj opstanak znajući da im niko neće ništa, makar to bilo kobajagi nelogično. A sasvim je logično. Bez sukoba i mržnje njih nema. Treniraju Bosnu i Hercegovinu uporno, predizborno i postizborno, ne bi li postala nešto što se može – objesiti mačku o rep, pa njome vladati podijeljeno na tri! Ostalo su finese. Domaće i inozemne. Logika u svemu tome više nije tema.

Velika nesreća moje generacije, onih starijih u raji, jeste što nam nikakvo novo iskustvo, uz ono pameti što imamo, ne može potisnuti do kraja logiku na kojoj smo odrasli i koja je potpuno odmaknuta od novih rezona koji su mjera navodno velike pameti. Možda nam to nije kompliment ali, jeste realnost iz koje se ne može. Eto to mi je palo na pamet čitajući minule srijede izjavu Valentina Inzka, Visokog predstavnika tzv. međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, povodom svekolike drame što se iza brda valja u ovoj prevarenoj državi. Prevarenoj izvana i prevarenoj iznutra. On, naime, nalazi za shodno kazati kako »nije logično da niži sud u jednom od dva entiteta u BiH presuđuje o odlukama višeg suda na državnom nivou…« Povodom činjenice da je to već urađeno. Čuj kategorije, »nije logično«. I šta ćemo sad sa tim što nije logično, a ruši i pravo i državu i svaku dalju logiku u vezi sa time, u nas i u svijetu! Svaka čast predstavniče onih koje predstavljaš. I još kaže predstavnik tim povodom kako, valjda ipak, »…postoji mogućnost da je došlo do neke odluke u vezi sa time u susretu Bidena i Vučića u Beogradu…« Pravi temelj i garancija za očuvanje logike, sistema i zakona u državama unaokolo, nema šta.

Pretpostavljam da ljude u Hrvatskoj, u ovom času, ponajmanje interesira koja je to priča povodom koje visokopozicionirani mudraci međunarodne zajednice u BiH imaju potrebu da nam šalju poruke o notornim i temeljnim pravnim kategorijama pozivajući se dirljivo na logiku. I to tamo gdje je ta »logika« već dovedena do šprdnje – takozvanim institucionalnim odlukama jednog dijela države. No, priča može biti zanimljiva iz sasvim drugih razloga koji doista imaju ozbiljnu poveznicu ne samo sa Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima, već koliko sutra i sa svima u susjedstvu, ili u »regionu«, kako to naleže terminologija u novoj hrvatskoj diplomaciji. Jer, riječ doista nije više o eufemizmima, već o realnosti koja korak po korak gura prema – Pandorinoj kutiji!

Ukratko, priča je slijedeća: Devetog januara 1992. godine, nakon referenduma o osamostaljenju BiH na razvalinama Jugoslavije, ne prihvatajući ni taj referendum ni njegov rezultat, »Skupština srpskog naroda u BiH« proglašava u hotelu Holiday Inn u Sarajevu (kako je rečeno u »Srpskom Sarajevu«), »Republiku Srpskog naroda BiH-kao federalne jedinice Jugoslavije«. Nakon toga bilo je što je bilo, krvavo. Rat je završen Mirovnim sporazumom u Daytonu, potpisanim u Parizu 14. decembra 1995. Toga dana, de facto, kao sastavnice međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine stvorena su i dva entiteta, Federacija BiH (51% teritorije BiH) i Republika Srpska (49%). U godinama koje su slijedile, političko rukovodstvo RS-a je sve agresivnije nastojalo da podvuče »međunarodno priznati karakter«, do samostalnosti, svog entiteta i njegovih institucija, na uštrb cjeline BiH i nadležnosti državnih institucija. Načinom na koji se u Federaciji nerijetko manifestiralo suprotstavljanje tim tendecijama, ova težnja u RS dobijala je zapravo na dodatnoj snazi.

Nakon niza traumatičnih događanja u BiH koja uporno, sistematski i bez prekida podrivaju sami smisao državnosti BiH, uz blage i često neshvatljive reakcije tzv. međunarodne zajednice koje su, zapravo, ponajviše ohrabrivale separatističke tendencije u RS-u, i posebno nakon već dramatičnog urušavanja institucija, Ustava i pravosudnog sistema BiH (od 2004. do danas nije provedeno više od devedeset odluka Ustavnog suda BiH u oba entiteta, da se o drugim sudovima ne govori), na »red« dolazi i Zakon o praznicima u RS-u. Prema njemu je »Dan Republike« u Banjaluci vezan za »onaj« deveti januar, kada je 1992. proglašena »Republika srpskog naroda u BiH«. Činjenice dalje kazuju – pored stalnog i ubrzanog zaoštravanje političkih tenzija uz svekolike »napore« političkih partija, medija i najarcane javnosti: Ustavni sud BiH je u novembru 2015. godine, povodom apelacije člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, donio odluku prema kojoj odredbe pomenutog Zakona o praznicima RS-a što se odnose na taj 9. januar nisu usaglašene sa Ustavom BiH. Jednostavnije kazano, pomenuti 9. januar nema uporište u Daytonu i mora se promijeniti. Dodik spika poručuje da »Ustavni sud svoju odluku može okačiti mačku o rep«. Tu nastaje ustavno-pravna farsa koju Inzko, pomalo tepajući potezu koji se u normalnim zemljama glatko može nazvati državnim udarom, naziva tek »nelogičnim«.

Ne samo da u realizaciji odluke Ustavnog suda BiH niko nije ni repom mrdnuo, već kao direktni odgovor na to 16. jula ove godine Narodna skupština Republike Srpske donosi odluku o raspisivanju referenduma o 9. januaru kao »Danu Republike«. Referendum je zakazan za 25. septembar uz sve organizacione i tehničke pripreme koje su u punom jeku. Datum referenduma je, »slučajno« sedam dana prije značajnih lokalnih izbora u BiH.
Da ne bi bilo dileme o serioznosti narodnih poslanika u vezi sa ovim, Ustavni sud Republike Srpske, samo petnaest dana kasnije, glatko odbija zahtjev za zaštitu vitalnog interesa Kluba Bošnjaka u Skupštini RS-a i potvrđuje 9. januar kao »Dan Republike«. Notorni postulati pravnih sistema i nauka od Rimskog prava do danas izvrgnuti su šprdnji. Što Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH vidi tek kao »nelogičnost«!

Nešto malo oštriji ali ne i odlučniji u komentiranjima ove lakrdije u ime očuvanja vlasti bili su neki predstavnici diplomatskog kora u Sarajevu. Lokalnim političkim egzibicionistima, naravno, sasvim je jasno da je to tek šminka koja će se u nekom trenutku hladno pretočiti u već postojeće i doista zadivljujuće konstatacije o »vidnom napretku BiH na evropskom putu«.

Vjerovatno predugi uvod o činjenicama u ovoj priči bio je neophodan da bi se shvatio smisao igre koja se igra u doista jadnoj državi, ma koliko se svijet ovih dana divio svjetlostima uz glamurozni Sarajevo film festival, Roberta De Nira i ostale velikane sjajnih daljina, što su došli i što će ubrzo otići ostavljajući grad i državu na ivici njima nepoznatih ambisa.

O čemu se ovdje, zapravo, radi?

U krajnjoj liniji, čak ne ni o tome što se potpuno neustavna i »nedejtonska« činjenica pokušava legitimirati na političko-siledžijski i drzak način. U krajnjoj liniji, ne radi se ni o tome hoće li poraženi i danas već skrajnuti datum »Republike srpskog naroda« biti tamo slavljen ili neće. Bio on upisan ili ne, slavit će ga onaj koji to hoće jer tako osjeća, a neće onaj koji neće. Pa političkih »lidera« iz RS nikada do sada nije ni bilo na proslavama 25. novembra, dana ZAVNOBiH-a, znači svih u BiH, koji se obilježava samo u većem entitetu, Federaciji BiH. Kao što ni predstavnika Federacije nije bilo na proslavama Dana RS-a i prije pomenutog Zakona, u danima što su se zvali ovako ili onako. Zato se presuđeni ratni zločinci na svim stranama u bivšem ratu dočekuju kao heroji kod svojih kuća kada odleže kaznu pa je, valjda, pametnom i to dosta da shvati šta smo »postigli«. Eto nam rezultata politike dvije decenije poslije.

Naravno, na sve ovo iz Republike Srpske odgovoreno je iz Federacije. Vanredni sastanci, upozorenja da je priča o ovom referendumu samo probni balon za novi najavljeni referendum, o samoopredjeljenju RS-a, »kad – tad«. Izetbegovićeva stranka sa vanrednog sastanka upozorava na dramatične posljedice za stabilnost ne samo BiH već i regiona. »U pitanju je direktni udar na ustavni poredak…« i poziva da se prihvate svog posla i OHR i međunarodna zajednica, i Tužilaštvo i Ustavni sud… Dodik odgovara da je »smiješno pozivanje bošnjačkih lidera da OHR nešto uradi. Oni mi mogu samo čestitati«. Iz SDA potom najavljuju referendum za izdvajanje Srebrenice iz Republike Srpske… Ljudi unaokolo šapću, »samo da se ne ponovi«. Po prvi put ovako zabrinuti od rata do danas. Jedni odgovaraju da je to glupo jer je »oružje pod kontrolom«. Drugi kažu da je ta priča smiješna jer se oružje danas dotura preko noći svuda po svijetu, »ako treba…« Neki uvjeravaju da je sve to samo predizborna ujdurma. Jeste, ali ono »samo« na sve je tanjim nogama. Bilo je izbora i ranije, ali ne i ovoliko animoziteta i upornog provociranja straha, mržnje sve do crnih kalkulacija.

Treći član Predsjedništva, Dragan Čović, uz blagi osmjeh opušteno poručuje da »o referendumu i Srebrenici treba da se dogovore Izetbegović i Dodik«, jer je to njihova stvar?! Dakle, nominalni predsjednik cijele zemlje, time hladno konstatira da razvaljivanje Daytona kroz »nelogičnosti« sa sudovima i nakanama o »dislociranju« Srebrenice nisu njegova stvar, odnosno nisu problem jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. U suštini, lukava legalizacija priče o separatističkim referendumima ili podjednako separatističkim ideologijama i politikama kroz veličanje predsjednika daleke tuđe države kao brata i »našeg predsjednika«.

Šta to svi oni, zapravo, rade i šta provociraju na razne načine sa istim posljedicama. Tvrdeći da nisu isti. Proizvode stalne sukobe i mržnju jer na tome hrane svoj opstanak znajući da im niko neće ništa, makar to bilo kobajagi nelogično. A sasvim je logično. Bez sukoba i mržnje njih nema. Treniraju Bosnu i Hercegovinu uporno, predizborno i postizborno, ne bi li postala nešto što se može – objesiti mačku o rep, pa njome vladati podijeljeno na tri!
Ostalo su finese. Domaće i inozemne. Logika u svemu tome više nije tema.

Novi list